Skitati Šibenikom s Arsenom

 
Našu unutarnju kompleksnost ne može obujmiti tek jedan grad. Gradovi kojima sam lunjao nagonili su me na striptiz duše. Svaki venecijanski campo, most, uličica, zvonik upregnut u nebo, otkriva novi sloj duše. To me čini laganim poput perca, oduševljenim poput site mačke, razgaljenim poput ranojutarnjeg zvona koji se razliježe po firentinskim krovovima.
Avaj! Veneciji se ne može, Firenca je nedostižna, Lavov pod ključem.
Tu je, hvala Bogu, Šibenik. Pod jednu ruku Arsen, u drugu ruku kišobran. Pod nogama izlizan kamen. Oivičen katedralom sv. Jakova. Šibenik grad kao predivan san putovanja, kao stvarnost sna.
»Kad lutali smo svijetom kao raspršeno sjeme, govorili smo sebi – to je za neko vrijeme. I ne znajuć’ da smo na izgubljenom brodu mi vikali smo: ‘Kopno!’ dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko u tuzi kišne noći, govorili smo za se da ljubav tek će doći…« Tako Arsen, dite Šibenika iz Tesline.
Grad: Zadar, Šibenik, Venecija, Firenca: poezija je to. Zgusnuti krajolici naše duše raspršeni po gradovima svijeta. U njima se sporo kreću ljudi pod maskama. Krajolici se gube. Prostor se sužava. Nevidljivi gazda bičem vitla.
Zaspali su gradovi u nama. Duša kao suha spužva u saljskom ljetnom popodnevu.
Zato ja čitam intenzivno poeziju. Oživljava u meni svjetove, gradove, lica, obzorja. Čitajući poeziju oživljavam samrtno, osvježavam uvelo. O svijete, sretan sam. S Arsenom po Šibeniku duše! O svijete, čudesno je!
Na vrhu skalina, malo iza sv. Jakova spomenik Dječak s kišobranom. Jednostavan, običan, životni. Predivna jednostavnost tog Šibenika, bliskog, tu nadomak ruke, na vršku naše duše.