Prohibicija ponekad i nije tako loša stvar

PADANJE U AFAN OD ODUŠEVLJENJA
Nećemo sada o „veličanstvenom i povijesnom uspjehu“ kluba Dinamo koji je konačno, nakon skoro pedeset godina, uspio „prezimiti u  Europi“ /kao da inače prezimljavaju na Balkanu… ili pak da…/ i to pobjedom nad proslavljenim divom europskog nogometa, svima znanim  klubom Spartakom iz Trnave. Naravno da nitko od vas nikada nije čuo  ni za klub ni za taj grad, ali ipak su u igri bili Fenerbahče i Anderlecht  za koje smo svi čuli i koji nisu bilo kakvi klubovi pa bi bilo deplasirano  tvrditi da to nije baš ništa, ali isto je tako deplasirano sada padati u afane i euforiju i tvrditi kako se radi o „povijesnom uspjehu“ i tlačiti nas  time u medijima. Ono što je strašan problem u svemu tome je pokušaj  usporedbe ovog rezultata s onim koji su postigli naši reprezentativci na  Svjetskom prvenstvu. To je otprilike, kao da ja usporedim svoj nastup  na književnoj večeri u Benkovcu /da, svirao sam tamo, vjerovali ili ne/,  s nastupom grupe „Santana“ na Woodstocku.
Ali, pustimo fantazije sportskih novinara i vratimo se onome zabrinjavajućem. Nakon pobjede nad spomenutim Spartakom događalo se  sljedeće /citiram službeni izvještaj/: „I dok su navijači pjevali uz Grdovića, igrači su se veselili uz cajke. Na snimci iz svlačionice mogli smo  vidjeti da na sav glas pjevaju “Ne može nam ni’ko ništa, jači smo od  sudbine”, omiljenu pjesmu nekadašnjeg šefa, a današnjeg bjegunca od  hrvatskog pravosuđa Zdravka Mamića. Osim stihova Mitra Mirića, čuli  su se i oni Sinana Sakića “Trezan, a za sebe ne znam” /kraj citata/. Ne  mislim sada pisati o Mamiću jer nemam pojma o tome niti me zanima,  ali je strašno to da se mladi ljudi koji su ipak javne ličnosti, vesele uz istočno-južno balkanske cajke tipa „trezan, a za sebe ne znam“, a da ih  sutra pitaš bila bi im puna usta domovine Hrvatske i da ne nabrajam  sada čega sve ne. Možda sam ja paranoičan, ali prohibicija ponekad i  nije tako loša stvar.

JOŠ MALO O JEDNOJ SERIJI
Zanimljivo je kako su se neki ljudi našli pozvani da me prozovu, jer  da nisam adekvatno pisao o seriji „Ča smo na ovom svitu“, tj. kako su  naveli, „nisam pokazao dužno poštovanje prema mediteranskom  duhu… bla, bla… truć, truć…“ Naravno da nemam namjeru polemizirati  putem jedne obične tv-kolumne, ali, u međuvremenu sam pogledao  još par epizoda pa bi ionako još nešto napisao s obzirom na to da se  pokazalo kako sam sve točno rekao i pogodio.
Naime. Serija, ne da je očigledni pokušaj ponavljanja uspjeha „Malog  mista“, već je to toliko očigledno da bode u oči. Isti glumci, ista usporena režija, ali to ste i sami shvatili već na prvo gledanje. Zanimljivo je i  koliko je autor htio iskoristiti pojavu tada megapopularnog Borisa  Dvornika, toliko da mu je čak dao dvije uloge. Onu lokalnog zgubidana,  ali i samoga Marka Uvodića. A mogao je dati mu da glumi sve uloge u  seriji, čak i one ženske samo što bi onda morao brijati svoj muževni  brk.
S druge strane, upravo je nevjerojatno koliko je dobrih glumaca tu  sudjelovalo. U jednom kadru imamo Borisa Dvornika, Karla Bulića, Antuna Nalisa, Špira Guberinu, Fabijana Šovagovića i Antu Vicana /Ivan  Trogiranin u Malom mistu/, tako da uz fenomenalni ženski dio /Zdravka Krstulović, Asja Kisić, Eta Bartolazzi /  i odličan Uvodićev književni  predložak, čak i usporena Marušićeva režija ne može ispasti loše. Ali  što jest jest. Kadrovi su nepotrebno dugi, a da i ne spominjemo epizodu u kojoj deset minuta gledamo dvoje ljudi kako prolaze praznim ulicama i kadrove iz neke plesne dvorane u  kojoj par plesača nekoliko minuta pleše bez ikakve veze s radnjom. To se događa kada se od nedovoljno opsežnog književnog predloška pokušava napraviti dramska serija od osam epizoda. Jednostavno nema dovoljno teksta koji bi glumci  izgovarali, a vrijeme nekako treba popuniti i onda se dogodi da gledatelj, koji je poput mene na nogama cijeli dan, jednostavno zaspe i ne  odgleda epizodu do kraja. Šteta.