Rupalj je lako zavoljeti

Još od uspostava Općine Poličnik prije osamnaest, devetnaest godina mi smo samostalno selo u sastavu Poličnika, a Islam Latinski je pod drugom općinom, pod Posedarjem. Pa kako bi jedno, jedino selo Islam Latinski i bilo u sastavu dvije općine?! To ne može nikako biti! Hvala dragom Bogu i to je sada za “vike vikova” riješeno. Samostalno smo selo, i to je to, ustvrdio je Rupljanin Šimun

Rupalj je i prije  mjesec dana i službeno postalo samostalno naselje u  sastavu Općine Poličnik. Dotad se, naime, u službenim  državnim spisima vodio kao  dio Islama Latinskog koji pripada Općini Posedarje. U popis naselja u Republici Hrvatskoj vratio ga je Hrvatski  Sabor izmjenama Zakona o  područjima županija, gradova  i općina.
– Ma mi samo pripadamo  katastarskoj općini Islam Latinski, a zbrka oko samostalnog sela tek je administrativna zavrzlama. Ničeg tu  nije bilo spornog, “dite” je  sada tek, mogli bi reći, na  administrativno-pravni, zakonski način vraćeno tamo  gdje i dotad pripadao, u krilo  materino, pojasnio je vitalni  72-godišnjak Šime Šimun  Zdrilić pijuckajući vino žuticu  u dvorima Slavka Gavrana,  preko puta škole.
Moderna vremena
Hrvatski sabor je donio konačnu odluku po kojoj su  pogrešno spojena naselja Islamu Latinskom odsad potpuno samostalna – i posedarska Podgradina i poličnički Rupalj.
– Pa još od uspostava  Općine Poličnik prije osamnaest, devetnaest godina mi  smo samostalno selo u sastavu  Poličnika, a Islam Latinski je  pod drugom općinom, pod  Posedarjem. Pa kako bi jedno  jedino selo Islam Latinski i  bilo u sastavu dvije općine?!  To ne može nikako biti! Hvala  dragom Bogu i to je sada za  “vike vikova” riješeno. Samostalno smo selo, i to je to,  ustvrdio je dobro potkovani  Šimun.
U neposrednoj blizini Jadranske magistrale, četiri kilometara sjeveroistočno od  Poličnika smjestio se Rupalj.  Ime dobiva, kažu mještani, po  potoku Rupol, a u knjigama  se spominje još u 14. stoljeću.
– U 90-ak kuća živi 300-tinjak Rupljana prezimena  Zdrilić, Vanjak, Sušić, Vrkić,  Bašić, Demo, Oluić, Baljak,  Štrkalj, Karamarko, Tokić,  Maričić, Gavran, Rogić, Čulina, Lulić, Vidak, ako nisam  koga preskočio. Karamarko i  Bašići su došli iz Kruševa,  Deme iz Medviđe, Baljaci iz  Lovinca, a Rogići iz Popovića,  temeljito nas upoznaju brojni  sugovornici dok smo u subotu  na Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske  provirivali gotovo u svaki  dvor, svaku kuću u Ruplju, od  Alića do gradilišta Vrkićeve  nove kuće na kraju sela.
– Vani je barem pola sela,  ako ne i više. Otišli su za  boljom korom kruha. Ovdje je  prije svaka kuća imala barem  50 ovaca i nekoliko krava.  Osim rijetkih primjera i to je  otišlo u povijest. Prohujalo s  vihorom. Došla su neka nova i  moderna vremena, govore  nam.
Kakve su kuće, takvi su i  ljudi. Pitomi i otvoreni, raduju  se životu.
Ceste bez rupa
– Rupljani su gostoljubivi i  darežljivi, pošteni i vrijedni,  pobožni i susretljivi. Ponosni  smo zbog toga, rečeno je u  Gavranovoj kući.
– Čežnja za Rupljem najbolji je znak da ga se voli iz  dna duše i srca, kaže izuzetno  gostoljubivi Ivan Vrkić (72),  dok nas gotovo na silu vuče u  kuću “nešto prigristi i popiti”.
Rupalj je tijekom Domovinskog rata bio na prvoj crti  bojišnice i gotovo je potpuno  uništen u svakodnevnim neprijateljskim razaranjima. Nakon dana užasa i progonstva  stigle su sloboda i obnova.  Selo nije za prepoznati, sve je  lijepo uređeno i podređeno  boljitku svih mještana. Napredak je svakim danom sve  vidljiviji.
– Obnovile su se i izgradile  nove kuće, okućnice pa čak i  bajkovit Vidakov ribnjak, obnovila se crkva Gospe Nikoljke i podignut veliki spomen križ u čast svim poginulim i nestalim braniteljima za slobodnu i neovisnu  državu Hrvatsku. Izgrađena je  i velebna škola koja služi i za  društvene potrebe, višenamjensko asfaltno igralište,  boćalište, nogostup s rasvjetom gotovo “otkraj dokraj”  sela, mrtvačnica, grade se nova ukopna mjesta. Pijemo vodu iz vodovodnih slavina,  imamo dućan, poštar Joso Posedarac nam nosi poštu,  svećenik nam je sudski vikar  Zadarske nadbiskupije mr.  don Zdravko Katuša, ponosni  smo na naše boćare i malonogometaše, nabrajaju nam  Rupljani u selu bez rupa na  putevima. Svi su asfaltirani!
Ipak, u suvremenoj zgradi  područne škole od prvog do  četvrtom razreda u školskim  klupama kod učiteljice Maše  Knežević i Vanje Kalac sjedi  tek devet učenika. Četiri četvrtaša, troje trećaša i dvoje  prvaša.Drugaša jednostavno  nema. Na jesen će tek dva  prvašića, ako onaj iz Alića  (Gornji Poličnik) otiđe u Poličnik, doznajemo od četvrašice Matee.
– Malo dice, a puno  neženja, jadaju nam se odrasli  ispred suvremene autobusne  postaje kod igrališta dok iz  nekog rupaljskog dvora dopiru milozvučni tonovi: “Dok  san bila u kolinki mala i onda  san namignuti znala…”