SIJEČANJSKA DEPRESIJA U vremenu krize najgore je ostati sam i zamrznut

Ponedjeljak i to onaj treći u siječnju, koji pada sutra, 18. siječnja, slovi kao »najdrepesivniji dan u godini«, a u medijima je i poznat kao Plavi ponedjeljak ili engleski Blue Monday, no kako je točno baš taj dan zaradio tu neslavnu »titulu« to zapravo nitko ne zna jer ostaje otvorenim pitanje je li to doista znanstveno utemeljeno ili je pak, pr-ovski »spin«, budući da je siječanj sam po sebi, okarakteriziran kao najdepresivniji mjesec u godini.
Prema svemu što se može pročitati u medijima o mjesecu u kojem se nalazimo možda bi se titula tog »nesretnog« Plavog ponedjeljka mogla objasniti činjenicom kako je upravo u pitanju zimski ponedjeljak, dakle povratak u kolotečinu radnog tjedna, što kod mnogih ljudi izaziva stanje bezvoljnosti ili lošijeg raspoloženja. Kada se tome doda i podatak da se upravo ovaj treći ponedjeljak u siječnju smatra najdepresivnijim danom u godini, još se lakše potenciraju negativne emocije s kojima ljudi započinju još jedan siječanjski tjedan.
Odgovor na pitanje – zašto je baš taj, treći ponedjeljak u siječnju najdepresivnji dan u godini, dao je, prema dostupnoj literaturi, psiholog Cliff Arnall još prije 15 godina kada je objasnio kako je do ove teorije došao ni manje ni više, matematičkom računicom u kojoj se služio faktorima poput vremenskih uvjeta, iznosa financijskog duga, te vremena proteklog od kraja božićnih praznika i donošenja novogodišnjih odluka koje se možda i nisu realizirale. Sada, ako tome pridodamo vrijeme u kojem živi cijeli svijet kao što je pandemija koronavirusa i zatvaranje, a u hrvatskoj priči i potrese koju su pogodili najprije područje Zagreba, pa nedavno i Banovine te nemogućnost rada, nezaposlenost, besparicu…, razloga za zadovoljstvo doista i nema previše.
Komentirajući Plavi ponedjeljak, zadarska psihoterapeutkinja Irena Jurjević naglasila je kako naše mentalno stanje ne ovisi u datumu, već o tome kakav smo život do sada vodili te kojim sustavima podrške smo okruženi bilo da je riječ o obitelji, prijateljima, poslu, zdravlju ili fizičkoj aktivnosti.

Depresija – duboka unutarnja samoća
– Ako imamo problema u komunikaciji, ako teško održavamo stabilne, podržavajuće odnose, svaki dan u godini bit će nam »Blue Monday«. I sama depresija, kao duševno oboljenje, okarakterizirana je jednom dubokom unutarnjom samoćom koja traje jedno značajno dugo vrijeme. I kada nastupi, to stanje više ne ovisi ni o kvaliteti ljudi kojima smo okruženi, već o načinu na koji funkcionira naš unutarnji svijet te kakva je njegova percepcija vanjskog. Osim depresivnog siječnja, ovoga puta imamo i niz objektivnih razloga za depresiju – koronu, potrese, nezaposlenost, besparicu… Depresija kao klinička slika ne nastaje iz jednog događaja. Za nju je potrebno jedno dugotrajno stanje čiji prvi koraci se formiraju u prvim godinama života. Jedan otkaz, potres i pandemija ne stvara depresivnog čovjeka. Depresivnog čovjeka stvara dugotrajno odsustvo ljudske potpore i nemogućnost povezivanja sa zajednicom, naglasila je psihoterapeutkinja Jurjević.
Navela je i osobni odabir po kojem u cilju vlastite duševne dobrobiti nastoji što manje čitati portale, kao i komentare na društvenim mrežama, pa tako nije potpuno uronjena u bilo javnosti. Ipak, ono što, kako kaže, primjećuje u razgovorima sa svojim prijateljima, kolegama i klijentima, jest da su događaji poput pandemije i jednog općeg društvenog zastoja na površinu izbacili stvari koje su se skrivale ispod tepiha.

Život preko ekrana
– Izlasci, kupovine i putovanja česta su distrakcija od nezadovoljstva. Nekad se čini lakše popiti bocu Jacka Danielsa za šankom s ekipom ili ispeglati karticu zbog nezadovoljstva na poslu, nego isplakati dušu. Sve su to brza rješenja, no kada se zastor spusti preko života i zabave, ipak ostajemo sami sa svojim sjenkama. Korona i lockdown su taj zastor. Anksioznost i napadi panike predstavljaju velik udio mojeg rada u psihoterapiji, a oni su se još više pojačali otkako je krenula pandemija. Nekako kao da je to simptom suvremenog doba, formiranog na sve većem odsustvu autentičnog ljudskog kontakta. Anksioznost i napadi panike su zapravo manjak samopodrške u donošenju velikih životnih odluka – da volimo, radimo, odrastamo, odlazimo ili dolazimo. Rekla bih da se dio formiranja tih društvenih fenomena krije u načinu na koji smo internalizirali svoju podršku u djetinjstvu, ali i u načinu na koji živimo današnje živote – u polukontaktu, preko ekrana, komunicirajući preko društvenih mreža, umjesto da se odvažimo i izađemo vani u živi kontakt i sve ono što on nudi, i rizik i bogatstvo, mišljenja je Jurjević.
Osvrnula se i na aktualnu situaciju vezanu uz online nastavu te je otkrila kako jako puno razmišlja i brine o mogućim posljedicama dugotrajnog boravka djece pred ekranima, umjesto da dišu svoj život uživo s vršnjacima po učionicama i školskim dvorištima, budući da ona smatra kako je to nešto što je neprocjenjivo za jedno mlado biće.

Govor i pokret
Na pitanje kako se nositi s cijelom ovom situacijom i općenito sa stresom i ostati donekle priseban i svakodnevno funkcionalan, psihoterapeutkinja Irena Jurjević je objasnila kako su u radu s traumama bitne dvije stvari – govor i pokret.
– Da bismo zacijelili traumu potrebno ju je izgovoriti, a da bi ona izašla iz tijela potrebno ga je pokrenuti. To su i načini i na koje sprječavamo da trauma nastane. Izrazito lijepa, prirodna i zdrava bila je akcija koju su od prvog dana povukli ugostitelji, kao i brojni drugi diljem Hrvatske kako bi pomogli stradalima u potresu. U svojoj vlastitoj nesreći, jednom općem zatvaranju i nemogućnosti da rade, napravili su pokret kojim su pomogli drugima, ali i sebi. U vremenu krize, najgore je ostati sam i zamrznut. Sve ostalo nosi zacijeljenje, savjetovala je na kraju psihoterapeutkinja Irena Jurjević.