Osmijeh na licu zločinca zgrozio majke iz Srebrenice

Jedna od snimaka prikazuje Mladića koji vozeći se u automobilu iznad Sarajeva priznaje da svaki put kada prođe pored Sarajeva nekog ubije. “Sredim Turke! Tko ih je…”

Dok je slušao odrješiti govor haškog tužitelja Davida Groomea, koji je monotono opisivao najteže i najgrozomornije zločina na tlu Europe od Drugog svjetskog rata, koje je vojska bosanskih Srba pod njegovim zapovjedništvom počinila u ratu u Bosni i Hercegovini, Ratko Mladić nije se bunio, nije negodovao, a čak je i kimanjem glave potvrđivao istinitost svojih izjava što ih je tužitelj odabrao za jučerašnju uvodnu riječ optužbe, kojom je 17 godina od završetka rata u BiH pred Haškim sudom počelo suđenje najbrutalnijem i najkrvoločnijem ratnom zapovjedniku na ovim prostorima.
Rat protiv civila
Jedna od prikazanih snimaka prikazuje Mladića koji, vozeći se u automobilu negdje iznad Sarajeva, priznaje kako svaki put kada prođe pored Sarajeva nekog ubije. “Sredim Turke! Tko ih je…”, pohvalio se tada Mladić svom sugovorniku u automobilu, a da i danas misli slično vidjelo se po tome što je ta morbidna evokacija na njegovu licu izmamila samo osmijeh, izazivajući zgražanje majki žrtava Srebrenice, koje su iz galerije haške sudnice naglas tražile pravdu za svoju pobijenu djecu.
Iako su mnogi očekivali kako neće u sudnici izdržati dulje od sat-dva, premda oronuo, 70-godišnji Mladić je skoro punih pet sati više-manje pozorno pratio izlaganje tužitelja, ponekad gestikulirajući prema galeriji, ponekad bilježeći nešto u svoj notes, a katkada samo tupo zureći u neodređenu točku ispred sebe, ali u nijednom trenutku nije potpuno odlutao.
Ne, nije to bio klasičan rat, objašnjavao je tužitelj Groome. Bio je to, zapravo, rat protiv civila, igra brojki u kojima je valjalo što prije etnički očistiti bosanske općine što su ih Mladić i Radovan Karadžić zakolčili u svojoj sumanutoj viziji etnički homogene srpske države u BiH. Žene i djeca najčešće su odmah protjerani, osim ako žene nije zadesila sudbina 20 tisuća bošnjačkih i hrvatskih žena koje su pretvorene u seksualno roblje svojih mučitelja. Muškarci su zatvarani u logore, u kojima su čekali “razmjenu”, ako u međuvremenu nisu pobijeni.
Sve to bio je logičan rezultat zločinačkog plana u šest točaka što ga je vodstvo bosanskih Srba na čelu s Karadžićem formuliralo, a za čiju je provedbu bio zadužen upravo Mladić. Proveo ga je brutalno i nemilosrdno, a sastojao se u, točku po točku, razdvajanju srpskog od ostala dva naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata, stvaranja koridora u Posavini, etničkog čišćenja područja Drine, kako bi se izbrisala granica između Bosne i Srbije, uspostave granice na Neretvi i Uni, podjele Sarajeva i izlaza na otvoreno more.
Bez trunke kajanja
Više od 100 tisuća civila poginulo je, a preko 200 tisuća civila bilo je zatočeno u integriranom sustavu konc-logora, uspostavljenom radi provedbe srpskih strateških ciljeva, u krajnje životinjskim uvjetima.
Na sve to zloglasni je zapovjednik, bez trunke kajanja, samo potvrdno kimao glavom, a njegovo raspoloženje nisu pokvarili ni kratki sažeci konkretnih zločina prikazani u sudnici, poput jedne žrtve silovanja iz Foče, koja je ispričala kako su je, nakon što su joj ubili majku i brata, silovali najmanje 50 puta, ili slučaj štrkljastog 16-godišnjaka Dina Salihovića, čiju su likvidaciju video kamerom snimili pripadnici Škorpiona. Dino nije pokušavao bježati, nije vrištao, nije plakao, samo je mirno ostao stajati, ruku vezanih iza leđa, dok ga je presjekao rafal iz automatske puške. Iako je svoje egzekutore molio da ga poštede, u sličnom pokolju na drugom kraju Bosne, Fejzija Hadžić prošao je jednako: pokosili su ga i bacili na hrpu s ostalim tijelima.
Ili slučaj 14-godišnjeg Elvedina Pašića iz Večića, čiji su otac, stric i rođaci također ubijeni, uvijek po istom obrascu, nakon što su izvadili dragocjenosti i ruku vezanih žicom na leđima. Mladić, koji je bio naredio opsadu Večića, sada na optuženičkoj klupi, nije ni trepnuo.
“On je direktno naredio da strijeljaju pet mojih sinova, da bog da i njegove tako…”, nije se mogla suzdržati jedna majka iz Srebrenice, izlazeći iz sudnice. “Mislila sam da se neću svetiti, ali sada bi’ ga… Sram ga bilo”.
Posebno brutalan Mladić je bio tijekom opsade Sarajeva. “Sarajevo mora biti podijeljeno ili će biti sravnjeno sa zemljom”, poručio je prije 20 godina, što je opet danas izmamilo smiješak na licu optuženika, koji je prošle godine, nakon 16 godina bijega – baš kada su svi mislili da se to nikad neće dogoditi – konačno završio u Haagu.
Ubijanja po Sarajevu
Sarajevo je bilo “slavina terora”, kako je situaciju u kojoj se taj grad nalazio tijekom trogodišnje opsade opisao jedan međunarodni predstavnik u Sarajevu. Slavinu je Mladić držao u svojim rukama, odlučujući kad će je otvoriti i zatvoriti. Mladić je osobno odlučivao o korištenju smrtonosnih avionskih bombi “krmača”, zloglasnih po svojoj nepreciznosti, koje su bile preinačene da ih na sarajevska naselja mogu ispaljivati sa zemlje, on je osobno presuđivao kada će “protresti” Sarajevo najtežim kalibrima, a bez njegova odobrenja snajperisti nisu smjeli obustaviti paljbu. Granatiranje Sarajeva pritom nije imalo nikakvu vojnu svrhu, jer radilo se isključivo o ubijanju i sakaćenju civila. Bio je to teror kojeg su osmislili isključivo Karadžić i Mladić, koji je o ubijanju civila u Sarajevu govorio kao da se radi o rekreacijskom sportu.  
Etničko čišćenje nije bilo posljedica tog rata, nego njegov cilj, ustvrdio je tužitelj Groome, podsjetivši kako je Mladić u svom dnevniku tek gradove bez Bošnjaka i Hrvata smatrao “slobodnim gradovima”.
Putovanje u dane kada je Bosna, ponajviše njegovom zaslugom, plivala u krvi do koljena, Mladića, čini se, nije nimalo uznemirilo niti oneraspoložilo. Iako se tužitelj na to nije obazirao, Mladićevo čedo – Republika Srpska – stvorena u zločinu, danas je življa no ikad, iako se njezino današnje vodstvo pragmatično distancira od svojih tvoraca, Mladića i Karadžića. Premda Mladić nije rekao da je to razlog njegova zadovoljstva, iako mu danas sude u Haagu, on je većinu svojih ratnih ciljeva, uz blagoslov licemjerne međunarodne zajednice, zapravo ostvario.

Mladićeva vojska odgovorna je i za pokolj u Škabrnji

Iako haško tužiteljstvo Mladićeve zločine u Hrvatskoj nije uvrstilo u Mladićevu optužnicu, tužitelj Groome nije zaboravio kako je Mladićev zločinački pohod počeo u Kninu, gdje je Mladić bio zapovjednik kninskog korpusa, i gdje su se dogodili “prvi slučajevi etničkog čišćenja u ovom ratu”. Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj prvi su započeli etničko čišćenje teritorija koja su smatrali srpskima, kazao je tužitelj.
Mladić je naredio napade na Šibenik, Zadar i Sinj, kao i uništavanje sela u dalmatinskom zaleđu, poput Kijeva. Mladićeva vojska odgovorna je i za pokolj u Škabrnji 1991. godine. Za zločine u Hrvatskoj Mladić je pred Županijskim sudom u Zadru u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora, no to nema nikakva utjecaja na proces u Haagu.

Suđenje je počelo incidentom

Suđenje je počelo incidentom. Mladić je opet živahno komunicirao s osobama na galeriji i provocirao knjigom na čijoj je naslovnici lik kralja Petra, iako mu je to “Gotovinin sudac” Alphons Orie, koji predsjedava sudskim vijećem koje sudi Mladiću, izričito zabranio, zaprijetivši postavljanjem zaštitnog zida između Mladića i galerije. Međutim, ništa manje nisu negodovale ni pripadnice udruženja Majke Srebrenice, kojima straža nije dopustila da suđenje prate iz prvog reda na galeriji, što je naišlo na burno nezadovoljstvo.