Možda se ljudi drže epidemioloških mjera…

GDJE JE NESTALA ONA EUFORIJA I ONA BRATSKA SLOGA?
A što ću prigovarati, kada sam i sam takav? Naime, jako je zanimljivo kako samo dočekali ovo Europsko nogometno prvenstvo. Kao da se radi o natjecanju u sinkroniziranom plivanju, a ne o drugoj najvećoj nogometnoj fešti na svijetu. Kada se završio jedan od najslavnijih dana koje je Hrvatska imala u svojoj povijesti, jer, budimo realni, tada je najviše ljudi na svijetu znalo za nas, kada smo postali viceprvaci svijeta, svi smo bili egzaltirani, sretni i ponosni, a naši su junaci igrali poneseni kao onomad grčka košarkaška reprezentacija na čelu s Galisom koja je u transu s 5-6 igrača uspjela osvojiti svjetsko (ili europsko, nije to sada ni važno) prvenstvo. Da nam je tada predloženo da se odmah sljedeći tjedan igra i Europsko prvenstvo, da se ne čeka dvije godine, svi bi oduševljeno na to pristali i vjerojatno bi na krilima ovoga velikog uspjeha opet došli i do finala sredivši sve protivnike, kako bi to naši istočni susjedi koji su ljubomorni na našu nogometnu reprezentaciju bar onoliko koliko smo mi na njihovu košarkašku, rekli – "kao Panta pitu".
Ali, desile su se mnoge stvari… Neki su igrači otišli, neki su bili ozlijeđeni (moj favorit, naš Zadranin Vrsaljko npr.), rezultati su bili loši, a onda je još došla korona, odgođeno je Europsko prvenstvo i euforija je malo splasnula. Zato sam sa zanimanjem gledao naše ugostitelje kako na svoje terase stavljaju velike ekrane pred kojima bi narod željan pive i nogometa mogao gledati utakmice, navijati i trošiti novce. Ali away, ali away… Ne znam što se dogodilo, gdje su nestale one stotine tisuća vatrenih navijača, ali atmosfera je bila nekako nikakva. Dobro, bilo je tri sata popodne kada je počelo, ali ni do kraja nije bilo bolje. Nigdje nikoga. Sve avetinjski prazno. Možda se ljudi drže epidemioloških mjera, naivno sam pomislio, pa su ostali u svojim kućama gledajući onaj natpis u uglu ekrana "budimo oprezni", ili kako ono već glasi, ali sam se već par sati kasnije uvjerio da nije do toga, jer su kafići i terase opet bili puni. Možda treba poticaj, pobjeda protiv Argentine ili nešto slično, ali meni je sve to bilo nekako otužno, ili su se pravi navijači nekako umorili poslije velike fešte od prije nekoliko dana, trubljenja i turiranja polovnih BMW-a po gradu i oko bolnice, i pisanja protestnih pisama na moju adresu zbog širenja defetizma, malodušja ili kako se sve to stručno kaže. Svejedno, pozdravljam navijače, gdje god bili pa makar na Stanovima ili u Filipjakovu.

PREUREDI PA PRODAJ… AKO IMAŠ ŠTO… I S ČIM      
Ovo mi je simpatično. Svako malo nam prikazuju neke dokumentarce u kojima se nešto po kući uređuje, preuređuje, ruši i gradi. Jako mi se svidjela i ona serija u kojima bogati Britanci i Amerikanci kupuju kuću za odmor i ne mogu se odlučiti hoće li uzeti onu od milijun ili milijun i pol funti. To je tako blisko našem čovjeku i gledatelju. Zanimljivo je da te emisije uvijek idu u jutarnjim terminima, kada tv-gledaju samo dokone domaćice i nezaposleni pa se s pravom postavlja pitanje – kome je to namijenjeno. Oni koji imaju para za te stvari vrijedno rade da bi zaradili i ne stignu gledati, a onima koji nemaju novaca za neka preuređenja je ionako svejedno. Meni je to ipak zanimljivo pogledati, ali predlažem malo drukčiju koncepciju. Evo ovako – kako se proširiti na tavan, podrum, haustor i pola dnevnog boravka prvog susjeda, a da se pri tome ne posvađate s cijelom zgradom i kako još to sve uspjeti legalizirati; -kako od jednosobnog stana napraviti trosobni s dnevnim boravkom; -kako četveročlanu obitelj smjestiti u 30-tak kvadrata, a da se svi mogu kretati po kući… Takva bi emisija uistinu bila puno zanimljivija hrvatskim gledateljima i poučna čak.