Za ravnopravnost žene na selu najvažniji su lokalni izbori

Europska politika nije rukovanje na nekakvom skupu, ona je mukotrpan pregovarački proces za malim i velikim stolovima, i potrebno je puno ustrajnosti i puno ispunjavanja obveza koje moramo preuzeti i koje smo već preuzeli. To je ozbiljan posao, nije dovoljno samo usvojiti zakone u parlamentu
Sa saborskom zastupnicom Mirjanom Ferić-Vac, predsjednicom Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a, članicom saborskih odbora za vanjsku politiku, međuparlamentarnu suradnju i ravnopravnost spolova, te članicom saborskog Izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe i potpredsjednicom Socijalističke internacionale, razgovarali smo nakon radnog sastanka s predstavnicama Foruma žena SDP-a Zadarske županije.
* U Hrvatskom saboru danas je 21 % žena, dok je u prošlom sazivu taj udio iznosio 22%. Neke manje parlamentarne stranke s novim su sazivom u parlamentu dobile manji broj zastupnica ili uopće nemaju zastupnicu. HSP danas ima samo jednog zastupnika – Antu Đapića, HSLS je imao jednu zastupnicu, a danas dvojicu zastupnika. Je li bipolarizacija parlamentarne scene, o kojoj su predstavnici manjih stranaka i govorili nakon izbora, uzela danak upravo na ženama?
Bipolarizacija i žene
– Bipolarizacija političkog sustava je proces koji se reflektira u više segmenata. Naravno da je i ovo jedno od pitanja, ali ako je moguće da jednu manju stranku, koja ima svoje mjesto u parlamentu, zastupa muškarac, onda je jednako tako moguće da je zastupa i žena. Ja mislim da je pitanje angažmana žena u političkim strankama pitanje programa stranke. Ako nemate u programskim strukturama stranke odnos prema rodnoj osviještenosti, ako u stranci i inače nemate unutarstranačke mehanizme, kao što neke od tih stranaka nemaju, onda je put dolaska žena u poziciju da budu izabrane na bilo koju dužnost upitan. To više nije pitanje bipolarizacije političkog sustava, nego jednostavno stranačkih usmjerenja. To je nešto o čemu valja dugoročnije razmišljati, postavljajući pitanje hoće li se stranke okrenuti prema pitanjima pravednog odnosa prema populaciji jedne zemlje, pa ako hoćete i svjetskoj populaciji. I u Hrvatskoj je preko 50 posto žena. Stranke moraju shvatiti da građanke Republike Hrvatske u pravilu ne biraju žene na listama. Ne ide to tako da će netko staviti žene na listu pa biti izabran. Tu je najvažnija dosljednost u politici, važni su sadržaji koje članice i članovi stranke zastupaju dugoročno, a ne u smislu “fleša” na političkoj sceni. Mi danas svjedočimo raznim političkim opcijama koje u svoje redove uključuju žene kao kandidatkinje. Imamo američko iskustvo koje će ove jeseni biti i okončano izborima, a sasvim je sigurno da su društveno korektivne i progresivne stranke svjedočile o rodnoj osviještenosti, pa su i konzervativne opcije morale rješavati pitanje participacije žena u političkom životu svojih stranaka i na svojim listama na jedan bolji način nego prije desetak godina, primjereniji razvoju društva.
*Kad je u pitanju pozicioniranje žena u SDP-u na listama za lokalne izbore u gradu Zadru i Zadarskoj županiji ne može se naći zamjerka; nije nikakva tajna da je Ingrid Antičević-Marinović kandidatkinja za gradonačelnicu Zadra, ali što je s malim sredinama? Podilazi li se u malim općinama mentalitetu sredine pa se na vodećim mjestima na listi nalaze muškarci?
– Lokalni izbori su različiti od parlamentarnih. Istina je da imamo pojedine dijelove županija koji su vrlo tradicionalno orijentirani. I u SDP-u postoji još jedan tradicionalistički odnos, unatoč našem iskoraku, našem Statutu i našem svjedočenju o ravnopravnosti, rodnoj osviještenosti i rodnim politikama kao temeljnoj vrijednosti. Ravnopravnost je, uostalom, temeljna vrijednost socijaldemokracije. Sigurno je da SDP neće robovati takvim odnosima i ulaziti u takve aranžmane na lokalnim izborima. Lokalni izbori su trenutak kada se građanke i građani odlučuju birati stranke koje brže, konkretnije i ljudskije mijenjaju njihov svakodnevni život. Svakodnevni život je svakog dana i svakog dana stranka mora svjedočiti o tome je li bliska građankama i građanima. Prema tome, ako mi u jednoj sredini imamo takvu situaciju da će naše ideje nositi 40 posto žena i 60 posto muškaraca, mi od toga nećemo odustati i reći: “To je konzervativna sredina, pa nećemo mi žene.” Žene su vrlo često, upravo u kriznim situacijama, dosljednije i upornije u rješavanju onog što život svakodnevno nosi. Lokalne sredine i lokalni izbori su u nizu segmenata upravo rodno specifični. Uzmimo, primjerice, jedan segment o kojem možda i ne razmišljamo u tom smislu, a to je prometna povezanost koja je u ingerenciji lokalne i regionalne samouprave. Koliko je ženama dostupno nekuda doći i vratiti se, ne samo nekuda, nego na radno mjesto i vratiti se u pristojno vrijeme da bi imale još i obiteljski život? Isto vrijedi i za sve druge elemente koji čine usklađenost poslovnog i privatnog života; možemo uzeti pitanje domova zdravlja, županijskih bolnica, dječjih vrtića, pitanje skrbi o starijim osobama koja tradicionalno, nažalost, pada na leđa žena. Ali, naše društvo je više društvo u kojem su žene zaposlene i ne možemo više imati takav arhaični odnos. Lokalna samouprava može tu učiniti puno, primjerice kroz dnevnu skrb za starije osobe. Kroz programe za lokalne sredine se, dakle, itekako prezentira jednakopravan odnos prema građankama i građanima i mi, kao Forum žena, ćemo svakako uključiti jedan dio tema koje su rodno aspektirane u sve naše programe, neovisno o tome predstavljaju li te programe članovi ili članice naše stranke. To je socijaldemokratska osjetljivost koju ćemo njegovati i dalje. A što se tradicija tiče, i Dalaj Lama je davno rekao: ako su tradicije te koje ugrožavaju ženska ljudska prava, onda treba mijenjati tradicije, a ne ugrožavati ženska ljudska prava.
Politika mogućeg
*SDP-ov prijedlog Zakona o liječenju neplodnosti i postupcima oplodnje biomedicinskom pomoći, u javnosti je okarakteriziran kao “ženski” i progresivan, no, budući da prema tom prijedlogu, da bi ostvarila pravo na potpomognutu oplodnju žena mora biti u bračnoj ili izvanbračnoj heteroseksualnoj vezi, nije li on zapravo u neskladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova i diskriminirajući da one žene koje bi željele biti majke, a da ne žive ni u kakvoj ili homoseksualnoj vezi?
– Sudbina Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji je još uvijek neizvjesna i mi još uvijek čekamo da se on uvrsti u saborsku proceduru, a kada će to biti treba pitati Vladu. U Republici Hrvatskoj neplodnost muškaraca i žena je veliki problem i za nas to nije pitanje populacije politike, nego demografske politike i razvoja društva koje je vezano uz broj djece koja će se rađati. Riječ je o području na kojem se ne može iznenada nešto dogoditi, već treba analizirati što se događalo pedesetih i šezdesetih godina, koliko je danas žena u dobi da mogu rađati djecu te do koje će dobi one rađati. To se ne može riješiti jednim zakonom, već nizom programa od poticanja stanogradnje do rješavanja problema mladih obitelji. Ja osobno smatram da mi moramo uzeti u obzir moguće. Vrlo često u politici idemo do granice do koje možemo ići, a ono sljedeće ostvarujemo korak iza toga. Osobno smatram da pravo na oplodnju umjetnim putem treba imati svaka žena, da to ne treba biti vezano uz brak i vrstu odnosa. No, taj će prijedlog ući u saborsku proceduru, a nije samo jedna politička stranka koja sudjeluje u kreiranju odnosa u društvu; tu je puno drugih čimbenika, drugih sudionica i sudionika koji imaju pravo i dužnost nešto reći na tu temu, pa ćemo vidjeti kako će se to dalje razvijati. U svakom slučaju takav zakon treba donijeti. Zakon o ravnopravnosti spolova također treba sagledati kao nešto što se razvija. Prije četiri godine smo isto znali da on ima nekih nedostataka, ali iz njega je proizišla funkcija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i podigli su se neki velovi iznad nasilja i diskriminacije; skidali su se malo-pomalo. To je ono što jedan zakon može inicirati, ali traži komplementarnost zakonodavstva. Jasno je da Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji traži konsenzus, to je vrlo osjetljiv zakon i ne bi ga trebalo donijeti s restrikcijama one vrste koja će ugroziti ljudska prava, ali se moraju sagledati realiteti.
* Znači li to da bi ovaj zakonski prijedlog bio drukčiji, i da ne bi determinirao da žena mora biti u heteroseksualnoj vezi, da ga je SDP, umjesto iz opozicije, predlagao iz pozicije većinske stranke?
– SDP će u svakom slučaju doći u priliku da obnaša vlast, a svaki zakon je podložan promjenama. Ne treba prejudicirati stvari, jer da smo ovaj zakon mogli donijeti 2000. godine, bili bismo ga donijeli. Postoje neke stvari koje jednostavno u određenim okolnostima nisu moguće i to treba sagledati u real-političkom okviru. Kad SDP dođe na vlast sigurno će se čitav niz zakona mijenjati, pa se i ovaj zakon, bez obzira što ga je sam SDP predlagao, uvijek može dopuniti, popraviti, učiniti boljim za građanke i građane.
“EU je moj prioritet”
*Čelnica HSS-ove unutarstranačke organizacije žena Marija Ledinski-Anić je prije nekoliko tjedana na konferenciji za novinare u Zadru kazala kako žene od strane hrvatskog pravosuđa nisu tretirane na jednak način kao i muškarci i kako za ista kaznena djela dobivaju veće kazne. Slažete li se s njom?
– Ja ne znam na temelju čega je to kolegica iz HSS-a rekla. Naravno da mi očekujemo da pravosuđe na jednak način procesuira sve građanke i građane bez obzira na rod ili bilo koju vrstu pripadnosti; to je temeljno ljudsko pravo i od toga ne treba praviti nedokazivu priču. Ako ćemo ući u istraživanje pojedinih slučajeva, onda ćemo možda moći utvrditi da je u nekom slučaju žena dobila veću kaznu nego muškarac. Pravosuđe je jedno od sljedećih poglavlja koja otvaramo u pregovorima s Europskom unijom, i ja mislim da mi moramo poći od toga da pravosuđu treba čitav niz reformi, počevši od bržeg procesuiranja svih osoba koje se nalaze u nekom postupku. Mi, nažalost, imamo situaciju da su žene za iste poslove manje plaćene od muškaraca, pa se možda može pretpostaviti da su onda i više kažnjene za isti “posao”, ali ja o tome nemam podataka, a da bih to komentirala trebala bih imati točnije podatke.
*Nakon dva saborska mandata, rada u saborskim odborima za vanjsku politiku i međuparlamentarnu suradnju te visokih funkcija u Socijalističkoj internacionali, je li Europski parlament ono gdje vidite nastavak karijere?
– U razvoju jedne osobe u političkoj stranci i životu zemlje postoje i vremenski limiti. Europska unija je apsolutno moj prioritet, i osobni, i moj prioritet rada u stranci i u svim segmentima mog angažmana u parlamentu i kroz parlamentarne odbore, jer smatram da je šansa ujedinjenja Europe na miran način, koje je potaknuto Europskom unijom i postignuto, apsolutan prioritet građanki i građana Europe. Moja osobna ambicija će se vezati uz realnu politiku i realne odnose kada Hrvatska bude u prilici imati svoje predstavnike u Europskom parlamentu. To nije odgovor ni da, ni ne, jer Europski parlament mora biti otvoren novim ljudima, novim članicama i članovima stranke, a na jednoj generaciji članica i članova SDP-a je da na kontaktima koje su godinama ostvarivali otvore prostor dobrog informiranja i dobrog uključivanja u način na koji Europski parlament funkcionira. Za mene osobno nije važno pitanje hoću li ja biti u Europskom parlamentu, za mene je važno da imamo kvalitetne predstavnice i predstavnike SDP-a koji će u Europskom parlamentu predstavljati one potencijale koje SDP može, u ime svojih građanki i građana, poslati.
*U svakom slučaju ste uvjereni eurooptimist?
– Apsolutno. Imam apsolutno uvjerenje u Europsku uniju, u vrijednosti na kojima počiva Europska unija; od onog prvog kako se Europa kroz Vijeće Europe ujedinjavala na principu “nikada više rat”. Mislim da u ujedinjenoj Europi zaista postoji šansa za ravnopravnost, za prosperitet i pristojan život, gdje su svi uključeni u isti pravni, isti obrazovni sustav. Mislim da je to apsolutno pozitivno. Da, Europska unija, ima svojih problema, ne samo zbog velikog broja članica, nego i zato što postoje razlike koje treba dovesti do ujednačenosti razvoja, razlike u šansama koje imaju zemlje koje tek trebaju postati članicama. To je nešto o čemu treba ozbiljno razmišljati i ozbiljno voditi pregovore. Timovi naših pregovarača moraju itekako biti osjetljivi i na ono što Europa danas osjeća kao svoje problem, a vidjeli smo to i na nekoliko referenduma; javlja se nešto što se ne mora uvjetno nazvati skepticizmom prema proširenju, ali možda jednim realnijim, manje euforičnim odnosom prema proširenju i traženjem jednog okvira koji će zaista ispunjavati ono što Europska unija jest za stare članice već godinama i što mora postati za sve nove članice. To je osjetljivo pitanje i danas ima čitav niz segmenata na kojima se ono secira; od migracija, zapošljavanja, prava na rad, prava na boravak. To su zbiljna pitanja u kojima se ne može lupati šakom o stol, o tome se govori, raspravlja i pregovara, i te teme treba prema građanima otvarati onakve kakve stvarno jesu. Danas građanke i građani slušaju previše onoga što bismo mi htjeli da je tako, a tako nije. Europska politika nije rukovanje na nekakvom skupu, ona je mukotrpan pregovarački proces za malim i velikim stolovima, i potrebno je puno ustrajnosti i puno ispunjavanja obveza koje moramo preuzeti i koje smo već preuzeli. To je ozbiljan posao; nije dovoljno samo usvojiti zakone u parlamentu, ići, dakle, vertikalnim pristupom. Vrlo je važan onaj horizontalni dio; uključivanje podzakonskih akata u stvaran život.