Tri tjedna prošla su od razornog potresa: ‘Ako sada ovaj kraj ne dignemo na noge, Baniju možemo zaboraviti’

Zima i hladnoća. Kontejneri i agregati. To je ono što stanovnike potresom pogođenog područja najviše brine i muči, i to je ono što im najviše treba.
Tri tjedna su već prošla otkada je razoran potres pogodio područje Sisačko-moslavačke županije, a krov nad glavom je i dalje mnogima ponajveća želja. S druge strane, čim se čovjek makne malo s onih »glavnih« cesta, naleti neminovno na gore od goreg. Problema je svugdje, nije da ih se ne pokušava riješiti i ne rješava, no vrijeme ovdje u isti tren prolazi i sporo i prebrzo. Vrijeme tu nikome nije prijatelj.
Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, ranom zorom se budi, puni svoj automobil kojekakvim potrepštinama i kreće naokolo da to što ima podijeli najugroženijima. Ulovili smo je na putu iz Gline u Majske Poljane. Samo, koliko god puta da su novinarske ekipe obišle Majske Poljane, i opet je onih odvojaka i kuća do kojih još nisu bili.
Automobil staje pred razrušenom kućom. Ispred nje kampica. Branka domaćinu nosi mali plinski rešo i bočice s plinom, da može sebi u kamp-kućici makar kavu skuhati. Domaćinu je ime Vasilij Zinaja Vaćo.
– Naš Vaćo, inače vrhunski majstor za kobasice. On uzgaja svinje i kao što vidite, sve mu je otišlo; od kobasica, do krova, upoznaje nas s domaćinom dogradonačelnica.
– Kobasice su na sigurnom, kaže na to Zinaja.
– Znači, kobasice ste spasili!? – velimo mi, jer prepoznali na prvu nismo gorku šalu.
– Na sigurnom su, ponavlja Zinaja, dok rukom pokazuje krov koji je doslovno poklopio sve što se pod njim sušilo.

Stradalo meso
Zato su na sigurnom, zato što se do njih ne može. Stradalo je tu 380 kilograma mesa i tko zna koliko kobasica od kojih je ostao samo – uzorak! Sreća da nije stradao i domaćin. Jer, taman je bio na putu za tavan.
– Bio bih i ja vjerojatno gore jer sam trebao neke špekove okačiti. Sreća da sam malo zakasnio, da sam morao pogledati kobasice prijatelju u kojeg sam špek dimio. Da nisam zakasnio, vjerojatno sada ne bi pričali, govori Zinaja.
Zinaja živi u kamp-kućici u kojoj ne može biti nego hladno i kad su noći u laganom temperaturnom plusu, a kamoli na minus sedam. Ima grijalicu, ima kalorifer, pa se grije.
– Malo puše i duva odozgo, ali opet bolje je nego u autu i podrumu, veli Zinaja.
Pitamo ga što mu treba. Sliježe ramenima, kaže ima topli obrok i to da je negdje smješten, pa je dobro. Jer, ima ljudi koji ni dvanaesti, trinaesti dan još nisu dobili nikakav krov nad glavom. A zahvaljujući Bakšić Mitić evo je došlo i kuhalo, donacija prijateljice iz Njemačke.
– Sada sam je molila i jedan agregat. Nama je problem sa strujom. Svi daju agregate od 2,5 kilovata. To nije ništa, to je za jednu grijalicu. Nama trebaju agregati s više od devet, deset kilovata, da se ljudi mogu grijati, da mogu normalno tu biti, pojašnjava dogradonačelnica.
Dojam je da kad god čovjek dođe, opet neminovno nabasa na niz novootvorenih problema. Kaže Bakšić Mitić kako je i u noći s nedjelje na ponedjeljak opet drmalo, 3,2 je bila jačina, taman da bude i novih oštećenja. Zinaja ne dvoji da bi, kako veli, bez Branke bilo nikako.
– Ona je jedina živa osoba kojoj se možeš obratiti za bilo što. Nažalost i obraćamo se za svaku sitnicu jer se nemamo kome drugom obratiti, ističe Zinaja.
– Oni mene zovu za sve, a ja im zbilja pomognem koliko god mogu i koliko god je u mojoj moći. Da imam više ovlasti, više bih im pomogla. Ne bi ova cesta bila ovakva, imali bi javnu rasvjetu, imali bi sve. Pazite, nije ovo stanje od sad poslije potresa. Poslije potresa su srušene kuće i ljudi su ostali bez svojih domova, ali prije i toga nije bilo infrastrukture, nema javne rasvjete, nema vodovoda, nema odvoza smeća. To su problemi isti 25 godina nakon rata i nitko ne reagira na to, ističe Bakšić Mitić.
Pitamo je ima li šanse da ovaj put bude drukčije, da se uloži, napravi, izgradi.
– Imamo dvije mogućnosti; ili će se svi ljudi iseliti, ili će se ovdje nešto napraviti. Treće mogućnosti ovdje nema. Nažalost, nema je, rezolutno će na to dogradonačelnica Gline.

Ured automobil
Sve to pomalo vodi i do skorih lokalnih izbora, obnova će i tada, nema sumnje, još trajati. Što ako je na izborima ne izaberu, tim više što je dojam da se oficijelna politika, bilo vlast bilo oporba, bilo većina bilo manjina, gotovo pa trude ignorirati da dogradonačelnice Gline i ovog što radi uopće ima.
– Nisam u stranci, pa to svima ide na živce. Ali, ja sam dokazala da se i bez stranke može jako puno za ovaj narod napraviti. Što je najgore, te sve stranke mene koče, umjesto da se svi zajedno ujedinimo da tom narodu pomognemo. Ali ne. To je jednostavno takav mentalitet i sklop u glavi, na to će Bakšić Mitić.
Za ilustraciju, ured joj, kako kaže, još nije dobio kontejner pa joj je ured i dalje automobil, njen privatni, jer službeni nikada nije dobila. Onako s nogu kratko smo se spomenuli i činjenice da nam je podosta stanovnika Gline i okolice ovih dana po dobru spominjalo Milana Bakšića, gradonačelnika Gline, Brankinog šogora, koji je poginuo u teškoj prometnoj nesreći.
– Kad je Milan bio gradonačelnik, onda je Glina počela cvjetati. Ljudi su s radošću tu dolazili. Bilo je pozitive, nije bilo ni nacionalnih netrpeljivosti. On je sjedinio to sve i Glina je krenula. Nažalost, nakon njegove smrti sve je, da ne kažem, otišlo k vragu, kaže Bakšić Mitić.
Tu se, kaže, na nacionalnim tenzijama održava vlast, a da se pita obični narod, on samo želi živjeti normalno; da ima rasvjetu, da ima kontejner za smeće, da se promijeni sijalica makar jedna u 30 godina. Sela su to, kaže, zanemarivana od rata.
– Ništa se tu nije ulagalo. Tu za krpanje ceste moramo predati 50 zahtjeva i još se ne popravi, ističe dogradonačelnica.
– I kad se krpi, krpi se kad kiša pada, dodaje Zinaja.
Na koncu pita se Bakšić Mitić i to hoće li cijela Banija biti samo lovište!?
– Meni se čini da se na to ide, na to da tu više ljudi ne bude. Za deset godina u ovim selima više neće biti nijednog čovjeka, kazuje i pritom niže selo za selom u kojem nema nikoga ili je tek koji stanovnik.
»Ako sada ovo ne dignemo na noge, možemo zaboraviti ovaj kraj«, upozorava Bakšić Mitić. A onda ponavlja da treba još jačih agregata i da kamp-kućice nisu za ovo podneblje. Jer ljudi će, ne sumnja ona, sigurno još najmanje godinu dana živjeti izvan svojih kuća i mora im se omogućiti nešto za normalan život u tih godinu dana. A da je tu puk starački, potvrđuje i Zinaja. On je sa svojih 60 daleko najmlađi u susjedstvu.
– Ja sam kapetan, kapetan na palubi potopljena broda, sažima sve Zinaja.
Put nas vodi dalje, na onu drugu stranu Majskih Poljana. Srušenog koliko vam drago. Ovce se skupile na gomilu da im je manje zima, evo ih pred porušenim kućama malog OPG-a. Dvije ruševine dalje košnice s pčelama, šarplaninac i kontejner. U njemu živi Damir Bogović.
Kontejner mu je donirala tvrtka u kojoj radi, ona za proizvodnju dječje hrane u Glini. Čeka se neki trajniji smještaj. Srušena kuća je imala 200 kvadrata.
– Od svega je ostala septička jama, rezimira Bogović.
I ne čudi stoga da na naše pitanje treba li mu što, Bogović uz škrti osmijeh kazuje: »Ako imate kakvu kuću…«. Nekako je dobar osjećaj vidjeti mladog čovjeka u ovim selima, pa to Bogoviću i kažemo, no na pitanje kako je mladosti u Majskim Poljanama, on i nema nekog odgovora.
Odlaziti odavde ipak ne misli. Računa, podignut će se kuća opet, baš kao što će za koji dan i opet na posao u Glinu.
Malo dalje zato cestom hoda Milorad Meandžija. Kaže da on svoj kontejner još uvijek čeka. Do tada spava kod susjeda i mori ga hladnoća. Čuo je da se priča kako će ih sve preseliti u Topusko u hotel, no on sa svoga ne misli. Možda mu zanimljivo bude kontejnersko naselje što se gradi na ulazu u grad. Pripadnici inženjerske pukovnije Hrvatske vojske teškom mehanizacijom ravnaju teren za oko 50-ak kontejnera, onako kako su ga pripremili i u Petrinji na Sajmištu.

Trofejni tenk
Potres je, na žalost, učinio svoje i u Novom Selu Glinskom. Usred sela – tenk, trofejni, onaj koji su mještani onesposobili za Domovinskog rata. Preko ceste kuća Stjepana Valenta. Zapravo, prvo smo ugledali njegovu suprugu koja nam je na pitanje misli li da će oporavka biti i to brzo, kazala: »Nismo proroci, pa ne znam.«
– Kad kažete proroci, to mislite na političare, pitamo.
– Nego na koga, odgovorila nam je gospođa Mira.
Problem im je tu trenutno i taj što im voda mrzne, jer su cijevi vodovoda plitko pod zemljom. Kuća im je u takvom stanju da je zaslužila kombinaciju svih mogućih naljepnica što ih statičari dijele. A ona bi, gospođa Mira, umjesto u novine, da ima svoj mir i svoju kuću.
– Krov se može urušiti svaki čas, pokazuje nam Stjepan Valent.
A pod krovom, tamo gdje su mu živjeli do potresa kći i zet s djecom, ostalo novog namještaja kojeg, na svoj rizik, nešto malo pokušava izvući van. Krivi Valent onu poslijeratnu obnovu.
– Obnova nije napravljena kako treba! Zašto mi nisu dali projekt da ja znam gdje je koji čavao. Ništa nije rađeno po projektu. Nisu se ugrađivali projektom predviđeni materijali. Materijal se krao, sipa Valent.
Priča o famoznom serklažu kojeg, ako ga ima, jedva da ima, priča o građevincima koji po njegovom mišljenju nikada prije nisu držali zidarsku žlicu u ruci, spominje i Juru Radića, valjda misleći na njegov mandat ministra obnove i razvitka, pita se tko je štitio one koji su »zaboravili« ugraditi propisani materijal pa spominje HDZ… Možda su mu ponajviše, što se posljedica potresa tiče, pomogli Slovenci, vatrogasci koji su se tu našli s velikom dizalicom da crijepom sa susjedne kuće zakrpa svoj krov, barem toliko da kiša ne topi onaj novi namještaj. Pomažu i lokalni vatrogasci. Za našeg su posjeta navratili i dali Valentu gumene čizme, radni šljem, kutiju s čavlima. Inače, u Novom Selu Glinskom su sami kajkavci. I bome selo se, kako je s kajkavcima i inače red, uspelo na breg. Za vedra dana vidi Stjepan spomenik na Petrovoj gori kako reflektira sunčevu svjetlost.
– A kad se popnem na krov, ako nema magle, vidim jasno Sljeme, priča Valent.
Od njegove kuće do Zagreba nema, kako kaže, ni 50 kilometara zračne linije.