Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Njihove olovke i dalje pišu škabrnjskim srcem

18.06.2017. 22:00
Njihove olovke i dalje pišu škabrnjskim srcem


Isti razred, ista škola, isti učenici, samo pola stoljeća i kusur godina kasnije.
– Ti si Milan?
– Jesam. A ti Petar. Poznao sam te po glasu.
A Milan Jurić (71) i Petar Brkić (71), susreli su se protekle subote nakon puno godina u Škabrnji. Milan živi u Austriji, u Klagenfurtu, a Petar u Zagrebu. Sada opet kao nekada idu istim putem, prema osnovnoj školi Vladimir Nazor u Škabrnji gdje su se okupljali i ostali iz prve generacije učenika koji su u toj školi davne 1962. završili “malu maturu”.
Okupljaju se s ciljem da proslave 55. obljetnicu od završetka osmogodišnjeg školovanja. Prepoznavanje, zagrljaji i pokoja suza radosnica, jer davno je bila 1962. Neki se od tada nisu ni vidjeli, a kada je u pratnji unuke Hane prispjela i njihova razrednica Ivana Medić Tudor (85) prolomio se spontan i dug pljesak .
Uzbuđena razrednica Ivanka
– Ovako nešto nisam mogla ni sanjati, rekla je vidno uzbuđena razrednica Ivana. Ona je zakoračila u drugu polovicu devetog desetljeća. Vrijeme je, kaže, izbrisalo puno toga, ali ona najljepša sjećanja i događaji ne blijede. Onih drugih se i ne treba sjećati, govorila je na razrednom satu razrednica Ivana. Ja mlada, vi dobri i marljivi. Vaši roditelji savjesni. Imali ste plodnu zemlju i znali ste je raditi. Neka i generacije koje dolaze tako nastave jer zemlju smo posudili od naših pradjedova da bi je sačuvali za naše praunuke, poručila je razrednica.
Potom je uslijedila prozivka.
Ante Bilaver?
-Doći će, dobacio je netko iz klupe.
Petar Bilaver?
-U Americi.
Roko Bilaver?
-Tu sam!
Ana Brkić?
Odsutna u Neumu.
Mile Bljajić?
-Bolestan
Gašpar Ivković?
U Hamburgu, na operaciji.
Joso Ivković?
Umro.
Seka Jurjević?
U Francuskoj.
Već iz ovoga se vidi da su nekadašnji škabrnjski osmaši iz raznoraznih razloga bili spriječeni doći na ovo okupljanje. Od 36 odazvalo ih se 24, a od onih koji su došli moglo čuti da su ovoj generaciji životni putevi bili trnoviti, ali da su ih uspješno prošli. Gotovo svi imaju obitelj, većina ih završila škole i fakultete. Dio ih ostao živjeti u rodnom kraju, dio rasut svijetom od Austrije do Amerike, među njima ima inženjera, pravnika, ekonomista, stomatologa i agronoma kao što je Frane Ivković jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih voćara u Hrvatskoj
Zasluge Troskota i Ivanca
– Školstvo, oslobođenje Škabrnje, civilne i vojne žrtve koje je Škabrnja podnijela u Domovinskom ratu odrednice su bez kojih se danas ovdje ne bismo mogli okupiti, rekao je Frane Ivković. Prethodno je ispred osnovne škole intonirana himna RH Lijepa naša, a nakon minute šutnje za umrle učitelje i učenike te sve poginule u Domovinskom ratu, nazočnima se obratio Roko Bilaver, jedan od inicijatora ovog okupljanja.
On je podsjetio da je u Škabrnji pučka škola počela s radom još 1876. godina za vrime Austrougarske.
– Moj pradid klesa je kantune za tu školu koju su u početku pohađala samo muška djeca od sedam do dvanaest godina života, a od 1893. nastavu pohađaju sva dorasla muška i ženska djeca. Pohađala su je djeca Škabrnje, Prkosa i Zemunika Gornjeg, ali samo do četvrtog razreda. Dalje su morali ići u školu pješice u Zemunik Donji. Neki kao iz zaselka Ivkovići na noge punih 10 kilometara, sve dok 1961. nije otvorena Osnovna škola “Vladimir Nazor”, u čijem su sastavu i područne škole Prkos, Galovac i Gorica. Uz potporu mještana jedan od utemeljitelja škole je Zvonko Troskot, nastavnik iz Stankovaca. Nova školska zgrada u Škabrnji izgrađena je 1974. Uz Troskota najveće zasluge ima Ante Ivanac, koji je cijeli svoj život utkao u Škabrnju. Osnovao nogometni klub, asfaltirao selo… Troskot i Ivanac zaslužili su ulicu u Škabrnji, smatra Roko Bilaver, kojemu također pripisuju zasluge. On je, kažu, 1964. godine prvi doveo autobus u Škabrnju. Do tada su Škabrnjani na posao u Zadra putovali pješke ili biciklom do Zemunika odakle su nastavili autobusom.
– Izborio sam se kod Ivankovića osnivača Autotransporta gdje sam tada bio naučnik, pojašnjava Bilaver, inače poznati zadarski gospodarstvenik, dugogodišnji direktor Čistoće i Transporta Zadar.
No, vratimo se školi Vladimira Nazora. Na službenoj stranici Općine Škabrnja piše da su prije Domovinskog rata ovu školu pohađali školski obveznici iz područja tadašnjih triju mjesnih zajednica – Škabrnje, Prkosa i Zemunika Gornjeg. Nastava se održavala u dvije smjene. Prije Domovinskog rata i progonstva iz Škabrnje, školske godine 1990./91. nastavu je pohađalo 257 učenika, a četverorazrednu Područnu školu u Prkosu 22 učenika. U Domovinskom ratu škola je zapaljena i potpuno uništena. Stravične krilatice “Živjela smrt” i “Dobro došli u mrtvo selo”, ispisane velikim crnim ćiriličnim slovima, mogle su se pročitati na zidu hodnika naše spaljene i u potpunosti poharane osnovne škole.
U obnovljenoj školskoj zgradi nastava je počela 8. rujna 1997. s ukupno 97 učenika, raspoređenih u 6 odjela. Danas ovu školu pohađa 215 učenika, nastavu do 4 razreda u područnoj školi u Prkosu, koja je počela s radom 2006., trenutno pohađa 20 učenika, saznajemo od ravnatelja Marina Pavičića.
Škola s vizijom
Program obilježavanja 55. godišnjice završetka osmogodišnjeg školovanja nastavljen je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća uz Spomen obilježje te svetom misom. Misu za pokojne učenike i nastavnike, poginule škabrnjske branitelje i civile kao i sve hrvatske branitelje u Župnoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je don Ivan Rončević.
Druženje prve generacije škabrnjskih osmoškolaca i njihovih gostiju nastavilo se na prigodnom domjenku u učeničkoj blagovaonici škole Vladimira Nazora. Uz domaći sir i pršut, pečenu janjetinu i druge delicije nije nedostajalo ni kolača. Najukusniji su bili oni koje je za ovu prigodu svojim učenicima vlastoručno pripremila razrednica Ivana Medić Tudor.
– Razrednica je uvik znala najbolje, zahvalio se Roko Bilaver uz pljesak i glasno odobravanje.
I tako zalogaj po zalogaj, riječ po riječ i druženje prve generacije škabrnjskih osmoškolaca bližilo se kraju, a na kraju poruka: Vidimo se opet za pet godina, na obilježavanju 60. obljetnice. U školi koja je odgojila mnoge generacije, a ima i viziju izraženu u jednoj jedinoj, ali znakovitoj rečenici: Mi smo škola prijatelj i zajedno stvaramo ljude.