Utorak, 23. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Što desetogodišnjak misli o bronci ’98.?

19.07.2018. 14:45
Što desetogodišnjak misli o bronci ’98.?


KOREKTNO I DOSTOJANSTVENO
Moram priznati da je emisija „Zabivaka“ kroz ovih mjesec dana ipak bila prilično dobra. Gosti su bili korektni, a relativno mladi voditelj Marko Šapit vrlo je sigurno i suvereno vodio od početka do kraja, ne gubeći nikada staloženost i koncentraciju, tako da nije bilo nerviranja. Kao što su dobro podnosili euforiju tako su bili i dostojanstveni nakon finala, osim što će Jeličić vjerojatno završiti u Sibiru jer je sasvim direktno oprao naše političare. Osim toga, komentar o Kolindi koja je samo zbog jake kiše nakon naših i francuskih igrača, ali i zlatnog pehara, zaboravila izljubiti i skupljače lopti, bio je zanimljiv, iako i Kolindi moramo uzeti u obzir da je cijelu stvar primila vrlo emotivno bez obzira na protokol. U stvari, cijela ta priča o "ukrcavanju u vlak s nogometašima" zbilja drži vodu /samo što KGK kao aktualna predsjednica ipak ima na to pravo/, osim što se neki nisu ukrcali u vlak nego u autobus, ali to je već neka druga priča.
TKO JE BIO NAJBOLJI?
Zanimljivo je to pitanje – tko je bio najbolji. Problem je u tome što su novinari na terenu imali jako puno sugovornika, a realno gledajući, nisu ih imali bogznašto pametno ni pitati, iako osim uzvika "najbolji smo!"; "najluđi smo!"; "iđemo do kraja!", nisu ni očekivali neke suvisle komentare i analize. Mlada novinarka s RTL-a je u samom početku prijenosa svečanog dočeka ipak bila najsimpatičnija. S obzirom na to da je putovanje autobusom trajalo satima, logično je bilo da uz tu trasu neće stalno biti isti broj publike i da u samom početku i nije problem prići cesti kojom naši junaci prolaze. Najjednostavnije je bilo negdje u predgrađu izšetati iz zgrade prići cesti pozdraviti ih i vratiti se kući. Novinarka prilazi jednoj manjoj skupini i pita djevojku – "koliko dugo već čekaš na Vatrene", a djevojka prostodušno odgovori – "pa već dobrih 15 minuta". Na to se umiješa mlađi brat koji želi nešto reći, a novinarka prostodušno postavi pitanje desetogodišnjaku – "Sjećaš li se kada su naši vatreni osvojili treće mjesto prije dvadeset godina?" Mali vjerojatno nije shvatio jeli to ona njega malo…. pa je naglo skratio razgovor za dobro novinarke i svih nas koji smo to morali gledati, a ja sam odmah prijenos nastavio gledati na jednom drugom kanalu.
TKO JE PO MIŠLJENJU UGLEDNOG KOLUMNISTE BIO NAJBOLJI?
Pa kada je već pola Hrvatske ovih dana reklo svoje mišljenje o tome tko je bio najbolji, red je da i ovaj kvazikolumnist koji zna napamet sve rezultate svjetskih prvenstava od Montevidea na ovamo kaže svoje mišljenje, a to mišljenje se ne slaže s onih 90% koji izdvajaju samo Modrića. Modriću svaka čast jer je on duša i alfa i omega ove ekipe, ali ja sam bjesomučno navijao za dva igrača. Osim što mi se jako svidjela Vidina euforija i Mandžukićev ubojiti pogled ala Norman Bates, moji su favoriti ipak bili Subašić i Vrsaljko. Ne zato što su naši, Zadrani, već zato što su kao obrambeni igrači po običaju bili u sjeni napadača. Ne zaboravimo da bez Subašića nikako ne bi prošli Dansku, ali ni nevjerojatnu agilnost Vrsaljkovu. Jer, koji je u stvari, jedan od najključnijih trenutaka ulaska u finale – to je bila 98. minuta susreta kada je Stones uputio udarac u nezaštićeni dio našeg gola, a Vrsaljko sa same linije glavom izbio loptu. Osim toga, simpatični Zadranin, koji meni osobno više izgleda kao bas gitarist neke britanske indie-rock grupe nego kao nogometaš, uveseljavao nas je i na druge načine – bacajući vlastitog selektora na travu nakon trijumfalne pobjede, vozeći motor i skuter na svečanim dočecima, a da i ne spominjemo po meni najbolju fotografiju iz Rusije, trenutak kada zaustavlja Vidinu ruku koja Mladenu Grdoviću pruža čašu, za njegovo zdravlje pogubne alkoholne tekućine, uz komentar –još jedna pravovremena reakcija Šime Vrsaljka. Ma, meni su njih dvojica super.
TKO JE TREBAO PJEVATI, A TKO NE?
O ovoj osjetljivoj temi, moći ćete čitati sljedećeg četvrtka, jer ću ja tada već biti na brodiću negdje na južnom Jadranu, nedostupan svakome kome se moje pisanje ne bude svidjelo pa me poželi malo, onako demokratski udaviti.