Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Djevojčice duplo češće i žrtve i zlostavljačice u virtualnom prostoru!

20.08.2020. 11:41


Prema podacima prve digitalne platforme u Hrvatskoj za borbu protiv cyberbullyinga, odnosno zlostavljanja na internetu, UHO – Utočište Hrabrih Online, taj je problem tijekom pandemije koronavirusa postao još izraženiji. O tom problemu koji je uzeo maha i u Zadru i Zadarskoj županiji razgovarali smo s dr. Polonom Bencun Gumzej, specijalisticom školske medicine i psihoterapeutkinjom.


U 62% slučajeva nasilnik je poznata osoba


Kakva je situacija s vršnjačkim nasiljem u Zadru i Zadarskoj županiji u odnosu na druge sredine u Hrvatskoj i svijetu?
Živimo u svijetu koji je neraskidivo povezan i sve dobre, ali i loše stvari i trendovi se velikom brzinom šire. Zadar i Zadarska županija ne odstupaju od onoga što se događa u Hrvatskoj, a trendovi u Hrvatskoj prate ono što se događa u zapadnom svijetu. U istraživanjima, polje vršnjačkog nasilja kao da se prebacilo u virtualni svijet te je ova pojava učestalija nego ‘tradicionalni’ bullying u živo: 24% mladih u Hrvatskoj je doživjelo cyberbullying, a 17% ga opetovano doživljava, 88% mladih svjedočilo je nekom obliku nasilja na društvenim mrežama. Svjetska istraživanja ukazuju na još veće brojke: 18 – 42% djece od 12 -14 g. su žrtve internet nasilja. Čak 11% njih za sebe kažu da su internet nasilnici!




Na koji način djeca i mladi postaju žrtve cyberbullyinga?
Otvaranjem društvenih mreža i prebacivanjem velikog dijela naših života u virtualni svijet, nažalost, potpuno prirodno se proširilo i polje bullyinga te su se otvorile nebrojene i neslućene mogućnosti za zlostavljanje. Nekada se djecu moralo učiti kako se snaći i izbjeći opasnost u prirodi ili na ulici, a danas je područje gdje se nešto opasno može dogoditi virtualni svijet. Problem je što je taj virtualni svijet većini odraslih novina i što se u njemu djeca snalaze te brže usvajaju nove tehnologije i aplikacije od odraslih koji bi ih trebali znati zaštiti. Dječji virtualni svijet je u velikoj mjeri nedostupan odraslima, zatvoren za roditelje i učitelje. Dakle, samim ulaskom u virtualni svijet i korištenjem društvenih mreža postoji realna mogućnost da dijete bude izloženo cyberbullyingu. Spektar opasnosti s kojima se djeca i mladi susreću izuzetno je širok: od pojedinačnog do grupnog vršnjačkog zlostavljanja, vrijeđanja i ucjenjivanja pa do činjenice da je virtualni svijet savršeno mjesto za sve vrste zlostavljača predatora, pedofila i inih.


Što podrazumijeva pojam cyberbullyng?
​Cyberbullying je moderna verzija bullyinga! Radi se o psihološkoj agresiji jedne ili više osoba putem informacijskih ili komunikacijskih tehnologija koja se događa namjerno i opetovano. Žrtva suočena s ovom vrstom zlostavljanja je izuzetno nemoćna. Spektar radnji je nezamislivo velik, od zlobnih ili prijetećih poruka, poticanja grupne mržnje, napada na privatnost, uhođenja, širenja nasilnih i uvredljivih komentara ili slika, dijeljenje privatnih slika ili fotošopiranih slika bez dozvole, slanja okrutnih i prijetećih poruka, poticanje komentara o nečijoj debljini, ružnoći, gluposti pa do raznih oblika seksualnog nasilja. Od ove vrste nasilja se jednostavno ne možete sakriti! Kada je dijete zlostavljano u školskom dvorištu, ono uvijek može pobjeći u sigurnost roditeljskog doma, međutim od cyberbullyinga nemate kuda pobjeći. Ovo zlostavljanje se događa i dok dijete spava i dok uči. Ne mora biti u blizini nasilnika. Naravno da je osjećaj bespomoćnosti i nesigurnosti izuzetno jak! U velikom broju slučajeva (čak 62%), nasilnik je poznata osoba, međutim oni koji zlostavljaju imaju i često koriste mogućnost zlostavljanja anonimno. Anonimnost im daje osjećaj moći i manjak odgovornosti. Riječi i radnje koje osoba možda nikada ne bi rekla licem u lice drugoj osobi, iza zastora anonimnosti s lakoćom čini. Osjećaj empatije za žrtvu, društvena pravila i odgovornost za počinjeno su puno manji ili izostaju. Kada vas zlostavljaju u školskom dvorištu, tome svjedoči par ili 10-ak djece, kada se zlostavljanje čini preko društvenih mreža dostupnost sadržaja ogromnom broju ljudi čini žrtvu izuzetno izloženom i vrlo ranjivom. U vrlo kratkom vremenu cijela generacija u gradu može vidjeti sliku koja vas posramljuje! Pritom sama žrtva nije uključena u zatvorene grupe koje komentiraju i dijele njene slike, poruke….. Strašno! Posebna tema koja izaziva izuzetno puno ljutnje, straha i gnušanja jest korištenje virtualnog svijeta od strane pedofila i drugih odraslih zlostavljača. Podaci iz 2017. godine govore kako je gotovo svako treće dijete na internetu komuniciralo s osobom koju nije upoznalo uživo, a ja osobno, imam osjećaj da je ta brojka i puno veća. Jedina ‘pozitivna’ osobina cyberbullyinga u odnosu na ‘bullying’ jest da ga je lakše dokumentirati! Jednom napisano, poslano ili objavljeno dostupno je i kao dokaz zlostavljanja!


Djevojčice lakše progovaraju, dječaci stoički trpe


Je li više žrtava ženskog spola ili djevojčice i mlade djevojke češće prijavljuju slučajeve?
Zanimljivo je da su djevojčice duplo češće i žrtve i zlostavljači u virtualnom prostoru. Odgovor na to pitanje je prilično kompleksan. Zasigurno najviše veze ima s izrazitom društvenom seksualiziranošću ženskog spola kojem se izgled i seksualna privlačnost nameće kao dominantno područje dokazivanja. U želji za dokazivanjem i privlačenjem pažnje djevojčice svoju seksualnost naivno stavljaju u prvi plan čime vrlo lako postaju žrtve seksualnog i drugih vrsta zlostavljanja. Nadalje, curicama je silno važno biti dio ili glavna u nekoj ženskoj grupi, što često dovodi do stvaranja saveza i odbacivanja kao instrumenta moći. »Nisam ti više BFF«, »Nemoj se družiti s njom«… Dječaci su skloniji uspostavi hijerarhije moći i fizičkom odmjeravanju snaga, nego zakulisnim igrama. Nikako ne želim generalizirati i vjerojatno i ovi stereotipi više imaju veze s društvenim poimanjem spolnih uloga nego s biološkim razlikama među spolovima. I da, zasigurno djevojčice lakše progovaraju o svojim osjećajima, dok su dječaci skloniji stoičkom podnošenju zlostavljanja.
Koje metode najčešće koriste virtualni predatori za približavanje žrtvama?
Pretpostavljam da mislite na odrasle osobe koje virtualni svijet koriste za zadovoljavanje svojih poremećenih poriva. Nažalost, u više od polovice slučajeva ova vrsta zlostavljanja se događa od strane manje ili više djetetu poznatih osoba. Pedofili (kako internetski, tako i oni u stvarnom životu) su najčešće osobe koje pomno i pedantno slažu mrežu za svoju žrtvu. Puno truda ulažu u stvaranje povjerenja, približavanje djetetu, pridobivanje i uvjeravanje djeteta, a onda kroz zastrašivanje, ucjenu i izazivanje krivnje održavaju žrtvu u paraliziranom stanju. U jednom istraživanju su djecu iz različitih okruženja (obitelji, domova i udomiteljskih obitelji) stavljali u situaciju da ih neznanac pozove da idu s njim nešto zanimljivo vidjeti. Kao što su i očekivali značajno češće se na poziv bez potpitanja odazivaju djeca iz domova ili udomiteljskih obitelji nego djeca koja odrastaju u obiteljskom okruženju. Međutim, ono što je poražavajuća činjenica jest postotak od 21% djece iz ‘normalnih’ obitelji koja su spremna bez razmišljanja otići s neznancem. To ukazuje na činjenicu da se s djecom premalo razgovara o opasnostima i da je poslušno dijete, a ne dijete koje ima svoju volju još uvijek u značajnom broju obitelji ideal.
Kako roditelji mogu prepoznati da im je dijete žrtva cyberbullyinga?
Odgovornost roditelja je uspostava odnosa s djetetom u kojem će se dijete osjećati slobodno reći sve što misli, osjeća ili doživljava. Često roditelji nesvjesno i u najboljoj namjeri šalju djetetu poruku da su neka ponašanja, emocije ili misli nepoželjni i time zatvaraju djetetu mogućnost da s njima razgovara o onome što ono misli, osjeća ili doživljava, a što je, po zaključku djeteta, neprihvatljivo za roditelja. Ako je roditelj prisutan u odnosu, promatra i pozna svoje dijete, ne boji se otvarati »teške« teme, s lakoćom će prepoznati ili osjetiti da se nešto dešava! Svaka promjena, bilo da je živahno dijete postalo mirno ili poslušno postalo prkosno, treba biti istražena i bez osuđivanja treba saslušati dijete i čuti što se događa. Djeca najčešće šute iz straha, srama i osjećaja krivice, roditelji trebaju prepoznati da se nešto događa i ako se dijete njima ne otvara, zatražiti pomoć stručnjaka.


Dijete se neće povjeriti ako nema povjerenja u roditelje


Kako prevenirati cyberbullying, na što konkretno treba djecu upozoriti?
Kao i sve preventivne akcije, preduvjet je kontinuitet i djelovanje na svim nivoima, od osvješćivanja roditelja, nastavnika i javnosti do edukacije djece! U zadarskim školama Centar za mentalno zdravlje HZJZ-a u suradnji s Volonterskim centrom provodi projekt u sklopu školskog kurikuluma o sigurnosti djece na internetu i to je izvrsno! Ono što je problem je da su to skoro uvijek projekti (čitaj: ovise o financiranju iz godine u godinu) i njihov kontinuitet i stalna prisutnost nisu dovoljni da dopru do svakog djeteta, roditelja i nastavnika te dovedu do promjene društvene klime i svjesnosti o ovom problemu. Čak i ovakvi novinski članci će se pojaviti sporadično u nedostatku vrućih tema ili kao odgovor na nešto ‘strašno’ što se dogodilo! Htjeli mi to ili ne, korištenje mobilnih telefona i interneta je društvena vještina i kada djetetu otvaramo ovu mogućnost, moramo biti sigurni da zna pravila i način upotrebe, moguće opasnosti i što učiniti u slučaju ako… Zašto smo izuzetno oprezni i nadziremo dijete kada ga učimo npr. prelasku ulice, a malom djetetu bez problema damo tablet u ruke da ga smirimo? Kompetencije korištenja interneta dijete uči od najranije dobi, ali pod supervizijom odraslih! Praćenje djetetovog virtualnog života je često za roditelje teška zadaća. Zato treba biti uključen i u taj dio njihovog života pokazujući interes i postavljajući pitanja. Dijete nam se neće povjeriti ako općenito nema puno povjerenja u nas.
Disciplina zasnovana na strahu od kazne ovdje nema velike učinke. Djeca su tehnološki par koraka ispred nas i ako nam ne vjeruju ili se boje kazne, sigurno se neće povjeriti kada su žrtve, a još manje će s nama dijeliti aktivnosti za koje znaju da ih mi osuđujemo! Kada nam se dijete povjeri, bilo da smo učitelj, roditelj, prijatelj, stariji brat ili sestra, izuzetno je važno shvatiti ozbiljno djetetovo online iskustvo. Posebno ako dijete navodi da mu je bilo stresno ili uznemirujuće. Kada se razotkrije, čak i ako ne uspijemo otkriti počinitelja, cyberbullying se umanjuje i prestaje. O opasnostima koje postoje na internetu (zloupotreba, pedofilija) s djecom trebaju kontinuirano razgovarati i roditelji i starija djeca i nastavno osoblje.
Cyberbullying je veliki izazov i za nas odrasle, ukazuje na važnost naših vještina nošenja s agresivnošću i nasiljem. Važna je edukacija roditelja, učitelja, nastavnika, profesora u vještinama rješavanja, prepoznavanja i nošenja s konfliktom, smanjivanja pritiska natjecanja i izbjegavanje stereotipa: to su dečki, ili takve su cure, sve je to dio odrastanja…
Kontinuirani rad s djecom već od vrtićke dobi na socijalnim vještinama, komunikaciji, emocionalnoj inteligenciji, izražavanju ljutnje i rješavanju konflikta je jedina prava prevencija. Kultura tolerancije i odsustvo straha od isključenja su temelji prevencije bullyinga. Djeca koja u stvarnosti imaju dovoljno pažnje, razumijevanja i poštovanja, djeca koja pridonose zajednici i osjećaju se dobro pripadajući obitelji, razredu, imaju manju potrebu pripadati virtualnim zajednicama ili iskazivati svoju ljutnju preko društvenih mreža!


Kakva su Vaša iskustva sa žrtvama cyberbullyinga, na što se žale i što im savjetujete?
Iskustvo cyberbullyinga jest traumatsko iskustvo i kao i svaka trauma ako nije pronađena ostavlja dugoročne manje ili više utjecajne posljedice. Moje iskustvo u radu s djecom jest da se cyberbullying najčešće otkrije usputno, bilo kao djetetov osobni doživljaj, bilo kao svjedočenje ili sudjelovanje u cyberbullyingu. Rijetko roditelji dovode dijete samo zbog toga, premda ima i takvih slučajeva. Djeca i mladi ga doživljavaju kao nešto što je dio ‘kulture’ i ono što je meni teško pojmiti često osuđuju žrtvu, posebno kada je u pitanju seksualno zlostavljanje, jer je sama ‘tražila’ to što je dobila. Mladi su skloni pojednostavljivati stvari, gledati ih crno – bijelo i ako se ne radi na razvijanju empatije, znaju biti distancirani i ne razumiju intenzitet povrede koji žrtva doživljava. Mladi i djeca koji su žrtve ovakvog zlostavljanja najčešće postaju nesigurni i povučeni, uvjereni da zaslužuju to što im se događa, a ponekad i sami postaju zlostavljači u pokušaju da se obrane. Ono što bih željela naglasiti da bullying, cyber i onaj ‘obični’, uvijek imaju širu dimenziju od one žrtva – zlostavljač. Bullying se uvijek događa u zajednicama koje ga ignoriranjem ili nesvjesnim poticanjem omogućavaju.