Medijska kultura doprinosi stereotipnoj pa čak i ponižavajućoj društvenoj viziji mucanja

Kroz prošlost su se stvarale predrasude o mucanju, o uzrocima, metodama rada, karakteristikama osoba koje mucaju i čini se kako neke od njih perzistiraju i danas. Mucanje je poprilično lako uočljivo i stječe se dojam da svi znaju što je mucanje. No, kada se zagrebe ispod površine, jasno je da je i dalje puno predrasuda naspram osoba koje mucaju, kao i nerazumijevanje teškoća s kojima se susreću, govori nam na početku razgovora Tajana Cvjetković Grginović, magistrica logopedije, u povodu Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju koji se obilježava 22. listopada.

Učinci rane terapije najučinkovitiji
Cvjetković Grginović je jedna od rijetkih u Hrvatskoj s nekoliko internacionalnih edukacija iz područja poremećaji tečnosti govora, s naglaskom na mucanju, a sad je nova logopedinja u zadarskoj Općoj bolnici, što je dobra vijest za one koji su dosad putovali na terapiju izvan Zadra.
Radeći u privatnoj praksi u Zadru, kaže da je mogla primijetiti da na ovom području ima djece koja mucaju, jednako kao i u ostatku Hrvatske, ali da je dobro što svijest o tome raste i roditelji sve ranije primjećuju mucanje. Tu je prilika za ranu intervenciju koja polučuje najbolje rezultate u poboljšanju tečnosti govora, suprotno onome što je donedavno bio poučak – »pusti do pete godine pa onda tek reagiraj«.
– Još uvijek se može čuti stajalište kako s djecom koja počnu mucati ne treba raditi terapiju do, najčešće spominjane, pete godine života ili dok dijete ne nauči čitati. Brojna istraživanja upravo to pobijaju i naglašavaju kako su učinci rane terapije mucanja najučinkovitiji, već od druge godine djetetovog života. Postoje terapije koje se određuju ovisno o dobi djeteta te o trajanju i načinu njegovog mucanja. U predškolskom razdoblju su u velikoj mjeri uključeni roditelji i djetetova okolina. Roditelji su nositelji terapije i između odlazaka logopedu, važno je da kod kuće stvore ugodnu opuštenu atmosferu, pogodnu za tečan govor te kroz igru pomažu djetetu da to savlada, govori Cvjetković Grginović.

Mucanje češće kod muških
Poznato je da se mucanje javlja tri do četiri puta češće kod muškog spola. Djevojčice počinju ranije mucati, ali se ujedno ranije i češće oporave. U odrasloj dobi je manji broj osoba koje mucaju, a ujedno su to većinom muškarci. Mucanje zahvaća do 11% populacije djece do četvrte godine života, a oko 1% odraslih osoba. U terapiji kod starije djece, kako kaže Cvjetković Grginović, radi se više na psihološkom aspektu, prihvaćanju te pozitivnom promišljanju.
– Među odraslima koji mucaju, neki su prihvatili živjeti s time, to im je ok, a neki su više radili na tečnosti. Iako se ne mogu mucanja potpuno riješiti. Oni koji komuniciraju s osobom koja muca, često imaju potrebu, iz najbolje namjere, dovršiti mu riječ ili rečenicu. To nikako ne bi trebali raditi. Pogotovo djeci kojoj s time čine medvjeđu uslugu. Ne bi trebalo niti pokazati da im je neugodno ili neko sažaljenje. Trebalo bi se fokusirati na ono što netko govori, pojašnjava Cvjetković Grginović, koja je ove godine završila europsku kliničku specijalizaciju na području tečnosti govora (mucanje i brzopletost), u sklopu konzorcija od 10 sveučilišta iz 9 europskih zemalja (European Clinical Specializationin Fluency Disorders – ECSF).
Logopedinja tumači kako mediji koriste različite ideje, stanja ili teškoće ljudi kako bi preko klišeja uspostavili konekciju s publikom.
– Mucanje je pritiom, samo jedno u nizu. Mucanje se, unutar strane medijske kulture (film, TV serije, stripovi i sl.) koja je dostupna i kod nas, učestalo koristilo kao vizualni stenogram u prenošenju karakteristike lika kao humorističnog, nervoznog, plahog, slabog ili ‘neherojskog’ i zločestog. Nažalost, sve navedene karakteristike dovode do nerealistične, stereotipne pa čak i ponižavajuće društvene vizije mucanja. Neki od primjera korištenja mucanja u medijskoj kulturi su animirani lik Porky Pig, Warner Bros., zatim lik profesora Quirrella u knjizi i filmu Harry Potter i Kamen mudraca, Marvelov junak Tyrone, navodi Cvjetković Grginović, koja je prošle godine na 425 ispitanika provela mini-anketu Socijalni aspekt mucanja.

Percepcijia lika koji muca
– Gledajući kroz prizmu utjecaja medijske kulture, kod nas je prisutna humoristična nota u percepciji mucanja – čak 85% osoba smatra da će komičari zbijati šale na račun osoba koje mucaju. Preko 70% sudionika smatra kako osobe koje mucaju nisu osobe s invaliditetom te im nije otežano ili onemogućeno potpuno i učinkovito sudjelovanje u društvu. Stječe se dojam kako ih se percipira kao dovoljno jake i snažne osobe za ravnopravno sudjelovanje u društvu. To je u kontradikciji s time što istovremeno 75% osoba smatra kako će osobe koje mucaju imati poteškoću u pronalaženju posla. Anketa pokazuje gotovo stopostotnu suglasnost da osobe koje mucaju mogu biti i duhovite i inteligentne, što je nadasve i točna činjenica, navela je logopedinja neke od rezultata ankete.
Navođenjem svih ovih informacija dobivenih iz strane i naše literature, kao i iz kratke ankete, kako dodaje Cvjetković Grginović, cilj je potaknuti na oprez pri generalizaciji i predrasudama.
– Edukacija je glavni lijek u iskorjenjivanju predrasuda o mucanju. U suprotnom, obje osobe u komunikaciji, i ona koja muca i ona koja ne muca, mogu ostati zakinute – i to zbog nerazumijevanja, zaključuje na kraju.
Obilježavanje Dana svjesnosti o mucanju
Međunarodni dan svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day – ISAD) se u svijetu obilježava svakog 22. listopada od 1998. godine, s ciljem podizanja svijesti i informiranosti o mucanju, kao i o izazovima s kojima se susreću osobe koje mucaju. Hrvatski sabor je 20. ožujka 2009. godine usvojio prijedlog Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju »Hinko Freund« te se od tada obilježava i u Hrvatskoj.
Ove godine će se obilježiti u obliku online predavanja »Promjene koje želimo vidjeti« u organizaciji Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, u petak u 13 h pa su zainteresirani pozvani da se priključe. Ove se godine, prvi put obilježava i u Rijeci, i to u subotu 23.10.2021., na Kampusu Trsat u 10 h, u obliku simpozija: Izrazi promjenu koju želiš.
Muca se zbog genetike, traume, ozljede…
Mucanje je neurorazvojni poremećaj zbog kojeg dolazi do prekida u tečnosti govora. Ono što je najizraženije u govoru osobe koja muca jest nedostatak lakoće izvedbe najspontanijeg i najučestalijeg oblika komunikacije. Izuzev ovih vidljivih simptoma, mucanje može utjecati na razvoj negativnih stavova prema sebi i svom govoru.
– Uzroci mucanja se još uvijek istražuju, no puno više znamo danas u odnosu na prošlost. Sa sigurnošću se može reći kako postoji poveznica mucanja i genetike, a uključeno je nekoliko različitih gena (za sada se zna za 4 gena) i njihove mutacije.
Također neurooslikavanje mozga je pokazalo blago drugačije strukture i funkcije dijelova mozga uključenih u proces govornog izražavanja. Temperament, jezične sposobnosti i okolina mogu biti okidači za samu pojavu i kroničnost mucanja, govori Cvjetković Grginović.
Najintrigantnije je što mucanje može trajati nekoliko dana, tjedana ili mjeseci.
– Može se povući, ali i ponovno pojaviti, može mijenjati oblik i jačinu, a to sve zna zbuniti roditelje djece koja mucaju. Najčešće se javlja od 2. do 4. godine, a spontano se povuče do 6. godine djetetova života.
Pojava mucanja u odrasloj dobi se najčešće veže uz oboljenja, oštećenja ili disfunkcije središnjeg živčanog sustava, primjerice cerebrovaskularne bolesti ili traumatske ozljede mozga. Uzroci nastanka mucanja u odrasloj dobi mogu biti i različite stresne akutne ili kronične situacije, emocionalne krize, različita psihička stanja i oboljenja.