Sikirić: Sve što želim reći u mojoj je poeziji

Pjesnik stihova Croatio iz duše te ljubim, koje smo u trenucima malodušnosti, ali i ponosa glasno pjevali, Ante Sikirić – ovogodišnji je dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog književnog društva.
Malo je tko progovorio malenim-velikim mistom srca svoga, skučio ga u riječi, obilježio se mjestom i mjesto se obilježilo njime, kao što je Ante Sikirić Bibinjem. Recite mi par riječi o sebi, o svom “mistu”, koje proviruje iz svakoga Vašega stiha.
– Ante Sikirić jednako je Bibinje jednako je Ante Sikirić. To je moj dom, moj zavičaj, tu su potekli moji preci, tu sam i sam potekao.
Narodna poezija
Vaše pjesme su čuvarice stare riči, običaja, obnarodnjene i tako podatne pjesmi, tako da se svaka od njih lako i brzo udomi u glazbi, tako da se često mora objašnjavati i naglašavati kako i je i nije narodna. Narodna je jer je tako objeručke prihvaćena od naroda, a opet nije samo narodna jer ju je napisao živući pjesnik iz Bibinja.
– Ja sam pjesnik koji od naizgled običnih riječi, koje su govorile naše babe, naši djedovi, pradjedovi, spajajući ih poput mozaika pravim pjesme i zasad hvala Bogu uspješno.
Malo Bibinju bi što ima jednoga takvoga pjesnika kalibra Sikirića, pa ga uz njega bilježi klapa Intrade, Bralić… kad je počela Vaša suradnja s njima?
– Suradnja je počela 1993. godine. Svi smo bili puni entuzijazma i kroz to smo željeli pokazati ljepotu naše domaće riječi i našeg mjesta.
Čovjek ste iz naroda, čovjek ovog kamena, obale, mora, polja, ove muke težaka… sve je to u Vašem stihu i odgoneta tu prihvaćenost Vaše poetske riječi, od obična čovjeka, i dira ga u dušu jer nitko prije Vas nije dublje prodro u njegovu dušu.
– Pisati o kamenu, obali, moru, težaku, svakodnevnom životu, zar to nije pravi izazov, jer kad u njega ne zavirimo djeluje kao da sve stoji, a upravo to je pravi život.
Ponosan na Croatiu
Smeta li Vam obilježenost jednom pjesmom? Kad kažete pjesnik Ante Sikirić krenu sami od sebe antologijski stihovi: “Nemoj sine nikud ići…”, a toliko je drugih izuzetnih Vaših pjesama.
– Ni slučajno, ponosan sam na pjesmu Croatio iz duše te ljubim jer sam je napisao iz čiste ljubavi prema svom narodu i domovini.
Jedan ste od rijetkih pjesnika-zabavljača, koji na nevjerojatan način kazuje svoje stihove, rado viđen u društvu, a vaše anegdote daju posebitost tom druženju.
– To je samo ljubav prema ljudima i poeziji, život treba živjeti.
Koje od današnjih pjesnika držite sebi vrijedne pozornosti i kojima Vi skidate svoju pjesničku kapu?
– Uvijek me se dojme stihovi Ante Nadomira Tadića Šutre i pokojnog Zlatana Jakšića. Te vama možda nepoznat pjesnik, ali veoma pitak i interesantan, Josip Bepo Bralić.
U svijet poezije donijeli ste svijet Bibinja, bibinjske riječi, te gramatičke posebitosti i odmaka od standarda.
– Naš bibinjski govor je toliko lijep, ugodan za uho, pun ritma, metrike i melodije, što odmah prepoznaju slušatelji.
Namjenska poezija
Tko nakon Vas o Bibinju, težaku, škoju i moru? Vidite li koga da se javlja ili je već zakoračio tim putem?
– U korak me prati naš mladi nadareni bibinjski pjesnik Marin Fuzul što me jako raduje. Velike nade polažem i u našu osamnaestogodišnju pjesnikinju Samanthu Pedišić koja je jako nadarena.
Na neki način tu je i Ante Nadomir Tadić Šutra.
– Dobar čovjek, dobar pjesnik, naš velik domoljub.
Kakav je po Vama odnos ove naše sredine prema pjesnicima?
– Naš narod voli i zna prepoznati lijepu domaću riječ, a raduje me što se ljubav prema poeziji prenosi na mlađe naraštaje.
Jedan ste od rijetkih koji kaže kako živi od poezije.
– Da pojasnim, ja živim od namjenske poezije, to jest, pišem tekstove i glazbu za izvođače u estradi. Također imam dvadesetak nastupa godišnje za koje manje-više dobijem honorar.
Ima li nešto što Vas nisam pitao, a rado biste koju riječ o tome?
– Mislim da je sve rečeno kroz moju poeziju.