Divan uzor za našu dragu omladinu

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Ilustracija

«DVA I PO MUŠKARCA« SU DIO NAŠE SVAKODNEVNICE I NAŠIH OBITELJI

Baš sam se nešto zamislio. Koliko mi ustvari godina već gledamo seriju »Dva i po muškarca« (oni gore pišu »i pol«, ali ne znam da je to »pol« baš po zakonima gramatike, kao što meni nije »polnoćka«, nego »ponoćka«)? Kako kaže Wikipedija, počela se emitirati prije 17 godina, a snimljeno je, vjerovali ili ne, čak 262 epizoda. Onda nije ni čudo koliko je već gledamo na televiziji. Stvar je u tome da se ova serija nikada nije ni prestajala emitirati na nekom od nacionalnih kanala. Malo na jednom, malo na drugom i godine idu. Ali, tu ima i nekih problema, jer, ili sam ja ostario pa sam postao puritanac, ili to do sada nisam primjećivao, ali u ovoj seriji ima toliko vulgarnosti i eksplicitnih seksualnih aluzija da meni nikako nije jasno kako se to uopće može emitirati prije 22 sata. Osim toga, tu je i nevjerojatno hedonistički pristup životu glavnog lika Čarlija. Ništa ne radi, pun je para, a dani su mu neprekidni niz seksualnih avantura, ispijanja boca žestokog alkohola i klađenja. Divan uzor za našu dragu omladinu. Ma nije da sam naglo postao svetac, ali što je previše je ipak previše.

TV KALENDAR – MALO O RATOBORNIM HRVATIMA

U TV-kalendaru, koji je još uvijek jedna od najzanimljivijih emisija na televiziji, čovjek uistinu može naučiti svega i svačega, samo što se u naletu domoljublja ponekad i pretjera. Svakom obrazovanom i kulturnom čovjeku je jasno da je Hrvatska potpunu samostalnost i suverenost na cijelom teritoriju, nakon pustih Mlečana, Francuza, Austrougaraca, Talijana i Nijemaca, i ako ne računamo zajedničku tvorevinu južnoslavenskih naroda, stekla tek prije dvadesetpetak godina (ha! Koja dobra riječ), pa ne može biti ni govora o nekim velikim bitkama i pobjedama, osim one nad Tatarima, ali to već spada u domen mašte pojedinaca iz političkog vrha ranih devedesetih.
Ipak, netko u redakciji ove emisije s vremena na vrijeme u pojedinim prilozima apostrofira učešće Hrvata kao vrlo bitan podatak. Tako smo nedavno slušali o hrvatskim mornarima na austrougarskom istraživačkom brodu kao najzaslužnijima za uspjeh ekspedicije (naravno, ni na jednom zapovjednom mjestu). Ovaj smo put slušali nešto o Napoleonovim ratnim uspjesima u kojima su bitan faktor bili i Hrvati, koji su naravno najzaslužniji i najvažniji... bla,bla... zaboravljajući pri tome napomenuti da su bili mobilizirani kao stanovnici jedne, u to doba, relevantne državne strukture u kojoj smo poslušno bili jako, jako dugo. Malo realnosti ipak ne bi škodilo.

ZANIMLJIVOSTI ZA LJUBITELJE ŽIVOTINJA

Emisije o Africi su uvijek zanimljive. Na svu sreću nisu prikazivali gomilu gladne djece s nadutim praznim trbusima, koji sjede kraj rezigniranih majki dok po njima slijeću muhe (odrasle muške nikada ne vidimo, jer, kako kaže moj prijatelj Ivo, vjerojatno pojedu svu humanitarnu pomoć i siti legnu u hlad palme). Da, stvarno. Jeste li znali da administracija humanitarnih udruga pojede 70% uplaćenih sredstava. Oni naime imaju ogromna primanja. Kada tome još pridodate lokalne šerife iz tih zemalja koji moraju dobiti svoj dio kolača, onda vam je sve jasno. Hipokrizija na svjetskom nivou. Slično je kada dajete novac za maloga Cigu kojeg majka doji na mostu, a većinu toga njegov tata potroši na janjetinu slušajući narodnjake.
Nego, da se vratimo na ovaj dokumentarac. Da ne duljim. Volim vam ja životinje. Drago mi je vidjeti da se netko brine o napuštenim bićima, kao što to radi ova obitelj flamanskog porijekla. Skupljaju sve živo. Leoparde, primate, hijene, geparde. Potpuno ih razumijem, jer sam i ja godinama dijelio dom (stol i ležaj) s opasnom zvijeri i baš su mi bili simpatični, sve do jednog trenutka. Taman sam se počeo pitati čime oni njih hrane, (jer radi se o mesožderima), kada me otrijeznila sljedeća scena. Momak cirkularnom pilom reže komad mesa sumnjivog izgleda. Krv štrca na sve strane, a mi saznajemo kako naši ljubitelji životinja kupuju konje i serviraju ih svojim ljubimcima. Nesretnike koji su slomili nogu i one koji su umorni i stari, ili već nabave u komadima, ili ih, kako sami kažu, dovedu žive, drže neko vrijeme pa ih vlastoručno zakolju i komadaju. Mislim da bi i konji, kada bi ih se pitalo, rado proveli starost šećući se zelenim livadama i pasući travu, tako da mi ova priča na kraju ipak nije bila tako simpatična, kakva mi je izgledala u početku.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3.7 (3 glasova)