IVAN MARCELIĆ Volio bih uz vaterpolo vidjeti još više zabave i sadržaja

Nakon Marka Bijača, našu rubriku »U posjetu Barakudama« nastavljamo na istom mjestu. Onom između vratnica, kod zadnje barijere ispred hrvatskog gola. U društvu smo drugog vratara hrvatske vrste Ivana Marcelića. Ovaj inače i kapetan Mladosti, kada je njegov klub prije dva tjedna počeo s treninzima bio je samo malčice zdvojan jer u tom trenutku nismo imali spoznaju za što točno, za koje natjecanje i kojeg trenutka, naši vaterpolisti treniraju. U međuvremenu je ipak poznat i taj »detalj«’, ako ga baš možemo takvim nazvati. U srijedu, 24. lipnja trebalo bi se utakmicama četvrtfinala nastaviti državno prvenstvo.
– To je vrlo značajno jer barem znaš za što točno treniraš. Ovako je lakše u svakom slučaju. Imaš neki sportski, a vrlo konkretan motiv. Znaš za što se spremaš, čemu težiš – u startu će Ivan Marcelić uz još jednu važnu želju, nadu…
– Vjerujem samo da će biti omogućen i dolazak publike. Jer, ako Bog da, to su utakmice na otvorenim bazenima gdje se može okupiti više ljudi. Uz to, vjerujem da su se ljudi i zaželjeli sporta, pa da će i zbog toga biti još više ljudi. To je onda prilika i da se napravi i dodatnog još malo »sadržaja« oko bazena, oko samih utakmica. Da se baš ne svede samo na to da ljudi dođu na vaterpolo, sjede sat vremena i odu, već da bude malo dodatnog sadržaja. Mislim, svi tako nude. Vjerujem da bi i vaterpolo morao tim putem.

Puno ideja
Teško se ne složiti s vratarom Barakuda jer utakmica će naravno uvijek biti i mora biti središnji događaj, ali jednako tako potrebno je utakmicu ‘zapakirati’ u jedan nešto veći, zabavniji omot…
– Osobno, a znam i momci u reprezentaciji, dosta pratimo američke sportove, to stalno komentiramo. Kada pogledate, ondje se stalno nešto događa uz samu utakmicu. Može se »milijun stvari« napraviti, a mislim da ne samo vaterpolo, nego cijeli hrvatski sport malo kaska po tom pitanju. Ne nudi se ništa osim same utakmice. Ljudi su zahtjevniji, sve su zahtjevniji, hoće puno i to je u neku ruku i u redu.
Ima li onda Marcelić neki prijedlog? Što bi ste voljeli vidjeti na sljedećoj utakmici, koju vrst zanimacije, dodatne atrakcije?
– Prva stvar koja mi pada na pamet, baš kada se pogledaju sportski spektakli u Americi, a i inače je da se tamo stalno nešto klopa. Mislim, ha, ha… sad će to smiješno zvučati jer ja sam velik, imam problema s kilogramima… Ali ne ozbiljno, to je nešto, neki početak. Onda stalno imate uz te utakmice, opet se vraćam na američki sport, glazbu, koncerti u smislu glazbenog nastupa. Zašto ne u poluvremenu odraditi dvije pjesme ili jednu ili već nekako. Ionako svako malo mijenjamo te pauze između četvrtina. Nema tomu davno smo na tri natjecanja igrali svaki put različito, dakle sigurno se može nekakav sadržaj dodati. Prije, poslije, između… Od nekuda treba krenuti. Neka 10 ljudi nabaci ideje, barem jedna-dvije će biti dobre, izvedive. Na našem otvorenom bazenu u Zagrebu ima puno prostora gdje se može montirati neka mala bina, štandovi s opremom kluba za prodaju, kao suveniri, s hranom…
Ivan je nabacio neke ideje koje se ionako već dulje vrijeme spominju, o njima se govori u vaterpolskim krugovima, kao nužnosti dodatne popularizacije sporta. Istina, sve to ipak nešto i košta, sve naručiti, postaviti, ali od nekud se mora i krenuti. Sada je i više nego jasno da i sami sportaši, vaterpolisti to žele. Možda je ipak baš sada, svim problemima usprkos, te s nužnošću novog početka, prilika nešto i napraviti.
– Sigurno! Kada je sve dosad tako nažalost ispalo ove godine, sve ružno, onda je sada baš prilika možda da u tih mjesec ili mjesec i pol koliko će još trajati naša sezona, da damo ljudima veselja, da uđemo u pozitivnu priču. Vjerujem da će to i ljudi onda znati cijeniti, pozdraviti kada vide pozitivni impuls s naše strane. Da svima bude bolje, ljepše, a onda bi se možda mogli i pokrenuti neki ljudi kojima bi to bilo i marketinški isplativo, koji bi tu našli neko svoje mjesto uz vaterpolo.
Osjećate li se sretnijima, povlaštenijima, vi hrvatski vaterpolisti u odnosu na kolege u Italiji, Španjolskoj, Mađarskoj koji ne mogu ni sanjati o igranju utakmica prije rujna?

Puno pitanja
– Pa sad… ha, ha, lijepo je, to ne mogu reći. Mi smo naviknuti na stalno igranje. Onaj tko se nije bavio sportom ne može to znati, teško mu je opisati taj osjećaj igranja utakmice. Kroz što sve pojedinac prođe u jednoj utakmici ili kroz pripreme, jedan turnir. Koji je to tobogan odnosno bolje »rollercoaster« emocija. To je najljepši dio sporta.
Kakvo je stanje s formom odnosno promatrano kroz vaše tijelo, znadete li sada koliko vam je stanka oduzela, koliko vam treba do povratka u punu formu…?
– Sigurno to još nije na natjecateljskoj razini, ali budući da ima dobrih mjesec dana do početka prve utakmice, vjerujem da će to biti sasvim u redu. To je što se fizičkog dijela tiče, ali s tim uz Peru Kuterovca kao kondicijskog trenera mi nismo nikada imali problema. No, što se forme tiče, to je već druga stvar. Neće biti pripremnog dijela uigravanja, prijateljskih utakmica. S te strane će sigurno biti zanimljivo vidjeti tko će se bolje snaći. Zato što je svima nepoznato i sve je dosta nepredvidivo. Onda još i kakve će momčadi uopće biti, hoće li se stranci vraćati ili ne. Puno pitanja.
Otvoreni i natkriveni bazen, je li to vama predstavlja neku razliku?
– Što se tiče igranja ne. Samo mislim da je na otvorenim bazenima ljepšima jer se atmosfera može bolje postići – zaključio je Marcelić. (Izvor: hvs.hr)
 

Novi val u reprezentaciji

Izbornik Ivica Tucak ističe vjeru da je Hrvatska u najboljem položaju u odnosu na svu konkurenciju u pogledu smjene generacije, jednom kada za to dođe trenutak. Trenutak koji nam neminovno slijedi, ako ne ranije, onda nakon Olimpijskih igara u Tokiju 2021. Kakav je taj novi hrvatski val?
– Pa, ja se nadam da su dobri. Na svu našu sreću. Stvarno se nadam da će ti mladi koji će doći, da će uspjeti zamijeniti velikane poput Bušlje, Jokovića, Garcije koji će u nekom trenutku otići. Mislim, želim naglasiti kako se iskreno nadam i želim da će svi oni ostati igrati! Osim što su fenomenalni igrači, oni su i izvrsni ljudi. Cijela reprezentacija je takva i to stalno ponavljamo, pa smo možda nekome već i dosadni, ali tako jest. Utoliko je u reprezentaciji sve tako ljepše, bolje, jednostavnije i zato toliko i uživamo. Zato se nadam da će oni koji će doći prvo zadovoljiti te kvalitete, a onda će doći i vaterpolo.
 

Ugljanski korijeni

Marcelić se rodio u Zagrebu, vaterpolo je počeo igrati u Mladosti u kojoj je i danas, ali korijeni su duboko zadarski.
– Dido Ivo je rođen u Zadru, vuče podrijetlo iz Preka na Ugljanu. Otac Josip je rođen u Zadru, mama Sandra isto, ona ima ugljanske korijene, a brat Fran i ja smo se rodili u Zagrebu jer su roditelji poslije studija ostali u njemu živjeti.
Marcelići su i poznate i priznate (i) sportske obitelji, zna se to odavno. Ivan je vaterpolo zavolio rano.
– Imao sam nekih 10 godina kad me jedna kuma nagovorila da odem na bazen gdje je trenirala Mladost. Prije toga igrao sam košarku, nešto tenis, ali sve usputno, leteći. Vaterpolo me zarobio.