Je li opera čitanje teksta uz muziku, nabrajanje i vikanje?

OŽIVLJAVANJE OBIČAJA DO KOJIH VIŠE NIKOME NIJE  STALO

U jednom od regionalnih dnevnika mogli smo vidjeti kako se lijepo  drži do narodnih običaja. Naime, saznali smo kako su vrijedni entuzijasti odlučili evocirati uspomene na doba kada su žene išle na potok  (jezero, rijeku…) i onda bi tamo zasukale nogavice i u vodi do koljena  prale robu. Sve je to lijepo, samo očigledno je da ova inicijativa nije nimalo zainteresirala nikoga, a to možemo lako zaključiti ako uzmemo u  obzir da osim ove tri entuzijastice nije bio nazočan doslovno nitko  osim snimatelja i novinara. Nije bilo nikoga, jer mlade cure koje bi trebale nastaviti tu tradiciju vjerojatno spavaju nakon cijelo noćnih provoda, (naravno, ako nisu nedaj Bože poginule pod kotačima nekog BMW- a koji je vozio neki lokalni dripac koji terorizira cijelu županiju svojim  divljanjem), ili se igraju sa svojim fejsbucima, tviterima, ili kako se to  već zove.

Osim toga, primijetio sam i to da je voda u kojoj su vrijedne pralje  prale toliko prljava da bi roba koja bi se u to uronila, nakon par minuta  dosegla stupanj čistoće nogometnih dresova u kojima se igrala nogometna utakmica pod prolomom oblaka u blatu do koljena. Ipak, da ova  lijepa inicijativa baš i nema smisla, možemo i zaključiti i po tome što bi  se po toj logici na pranje išlo, vjerovali ili ne, dva puta godišnje. U proljeće i na jesen. Baš nam je tako rekla naša voditeljica. Roba se dakle  prala vrlo rijetko. Postoje dva odgovora na to. Ili su imali goleme količine robe pa bi čekali da se nakupi, ili… fuj!

LIJEPA OPERA

Jedno od ugodnih iznenađenja koje nam je HRT priredio ovoga ljeta,  bilo je i emitiranje kompletne opere „Nikola Šubić Zrinski“ Ivana plemenitog Zajca. Ovo „plemeniti“ gospodin Zajc može okačiti mačku o  rep, jer bi se o toj plemenitosti moglo raspredati jako dugo i o načinima  na koje se stjecala ta laskava titula. Ne kažem, možda je Zajc, poput  mojih predaka tu titulu uistinu stekao zbog nekih plemenitih djela, ali  činjenica je da se kroz povijest to dobijalo više pomoću otimačine, koljačine i čega sve ne, da sada ne odem predaleko. Osim toga, ne znam  jeste li primjetili, ali Zrinski i Frankopani se toliko spominju kada se  govori o hrvatskoj povijesti da se čovjek s pravom upita zašto se ova zemlja ne zove Frankopanija  ili tako nekako. Ali, pustimo mi sada te stvari i vratimo se operi. Jedna od rijetkih stvari u kojima se nisam slagao s  mojim dragim bakom i djedom je bilo vrjednovanje opere u odnosu na  rock muziku. Za njih je rock bio deračina i krivljenje, a za mene je opera bila čitanje teksta uz muziku, nabrajanje i vikanje. Naravno da ni jedni ni drugi nismo bili u pravu, ali gledajući ovu operu na HRT-u, opet  su mi se vratile te misli.

Dijalog ide otprilike ovako: -„ Ulovili smo tvoga sina“ (pjeva, u stvari  govori mrski Turčin); -„Zar mog sina… Moj sin Đuro…On je moj sin…  Moj sin…“, zamišljeno odgovara Šubić, gledajući odsutno negdje u  pravcu poda. I to tako traje satima, a bude prekidano tu i tamo kojom  arijom da bi na kraju svi složno zapjevali „U boj! U boj“ jer je to jedini  dio ove opere za koji se koliko – toliko zna, a što je najzanimljivije, to  uopće nije integralni dio ove opere već napjev napisan i izveden nekoliko godina ranije. Ma znam da s ovim tekstom pretjerujem, ali volim  se zafrkavati, ali i zezati ove koji to preozbiljno shvaćaju. Sjećam se kako smo prije dvadesetak godina moj dragi kum Zlatko i ja u garaži pravili kutije za razglas i odlučili pri tome komunicirati isključivo pjevajući,  tako da je radionicom odjekivalo veseli pjev –„dodaj mi tu kacavidu“;  „gdje si stavio ubodnu pilu nesretniče“; ili pak „tkoooo ćeee otićiiiii u  dućaaaan po brusniii paaapiiiri drvofiiiiiiiiks?“ Znam da ćete reći da se  prenemažem, ali da je to netko snimio, stavio normalni tekst i malo  prearanžirao, uvjeren sam da nitko ne bi primijetio razliku između  našeg milopjeva i ovog lamentiranja o „sinu Đuri“ i njegovom boravku  kod dragih Turaka.