Lako je u Ravnim kotarima saditi masline

Naši reporteri u Ždrelcu na Pašmanu na obiteljskom gospodarstvu Gordana Marinovića, predsjednika Zadružnog saveza Zadarske županije, koji krči prašumu za dva hektara maslina
Uzme se plug, izore zemlja, iskopaju rupe i imaš maslinik. Ovdje su putovi mali, ne može doći velika mehanizacija već samo mali bager koji treba dovući do brda, kaže Gordan Marinović koji vlastitim primjerom pokazuje kako revitalizirati otočno maslinarstvo Na zadarskim otocima 200 tisuća stabala maslina je zapušteno, guše se u drači, dok se njihovi vlasnici nalaze u Americi, Australiji ili u nekim velikim gradovima Hrvatske. Gledano kroz postotke dolazi se do još alarmantnijeg podatka – više od polovica otočnih maslina čeka da ih se netko sjeti i smiluje im se! – Na otocima je zapušteno preko 80 posto maslinika. A što se tiče sadnje od ukupno 100 tisuća novoposađenih u Zadarskoj županiji u posljednje četiri godine na otoke otpada samo pet posto, kaže diplomirani ing. agronomije Gordana Dragun, viša stručna savjetnica za ruralni razvitak priobalja HZPSS-a. Ovi poražavajući podaci samo su odraz stanja na otocima, koji zadnjih desetljeća imaju negativan opći trend. Sve manje stanovnika ostaje na otocima. Slabe veze s kopnom, veća cijena života i investicija nisu privlačne mogućnosti za mlade ljude, a pogotovo za poduzetnike. Na prste jedne ruke mogu se prebrojiti oni koji su se odlučili profesionalno baviti poljoprivredom u vrijeme kad domaća neorganizirana proizvodnja propada pod nekontroliranim uvozom i nesređenim tržišnim odnosima.
Pod paskom stručnjaka Jedan od onih koji je odlučio ući u uvijek rizičan posao poljoprivrede jest Gordan Marinović, inače predsjednik Zadružnog saveza Zadarske županije. Iako je “gradski čovik – mulo di Kalelarga”, kako ga zovu prijatelji, Marinović se odlučio na djedovini u Ždrelcu, u brdu iznad tri stotine godina stare obiteljske kuće iskrčiti “prašumu” i podići eko maslinik na 20 tisuća metara četvornih. Počeo je prije mjesec dana i već se vidi učinak mukotrpnog i teškog posla. Tamo gdje je nekada bio djedov mu vinograd, desetljećima nakon toga vladala makija od koje se nije vidio Pašmanski kanal, danas je čistina s koje puca pogled na more, Velebit, Sukošan… – Lako je u Ravnim kotarima saditi masline. Uzme se plug, izore zemlja, iskopaju rupe i imaš maslinik. Ovdje su putovi mali, ne može doći velika mehanizacija već samo mali bager koji treba dovući do brda, pojašnjava Marinović. Na zemlji svakodnevno radi sedam ljudi među kojima su i dva momka iz Neviđana, koji su završili Poljoprivredno veterinarsku prehrambenu škole Stanka Ožanića u Zadru. Maslinik se diže uz savjete diplomiranih agronoma i savjetnika Hrvatskog zavoda za savjetodavnu službu iz Biogarada Branimira Vodopije i Miroslava Andrića.
Junak našeg doba – Došao sam do nekih sredstava i odlučio podignuti ekomaslinik. Novce daje zemlja i u zemlju ih vraćam. Ovdje pedeset godina nije noga stupila, a u budućnosti će na dva hektara biti sedam stotina stabala maslina domaćih sorta, oblice, levantinke, drobnice, lastovke i grambućele, iznosi svoju viziju Marinović. Nesvakidašnji pothvat na otocima odmah je pobudio različite poglede. Za neke je Marinović “rasipnik koji baca novce u jalovu poljoprivredu”. Oko kuće njegovih djedova gotovo i da nema starosjedilaca. Sve stare kuće su prodane strancima (njima je dobro, a nama nije). – Nije li i Marinović mogao sve prodati, kupiti dva-tri stana u Zadru i skupljati rentu u miru?!- lamentiraju dokoni mještani. Za druge, one konstruktivnije, Marinović je hrabar poduzetnik, junak našeg doba, kako bi rekao prof. dr. sc. Ante Kolega, popularni Bage. Čovjek koji je odlučio živjeti i proizvoditi na svojoj zemlji, boriti se za svoju budućnost, ukratko – patriota! Marinović ipak nije posve usamljen iako na prvi pogled djeluje da je. Počeli su se javljati i drugi koji kreću u podizanje maslinika, kako na otocima, tako i u priobalju i Ravnim kotarima.
Do roda milijun kuna Ipak podizanje maslinika na otoku je specifično, ponajviše zbog troškova koji su veći nego na kopnu i to za trideset posto. Nije ni čudo što otočani kažu kako svaka cigla koja dođe na otok mora platiti svoju kartu. – Država daje 27.000 kuna poticaja za podignuti jedan hektar maslinika, što je dovoljno samo za sadni materijal. Do sada sam potrošio 100.000 kuna, a još nije ni petina posla napravljena. Do prvog roda potrošit ću milijun kuna, dok se sve iskrči, urede terase, postavi sustav navodnjavanja kap na kap. To je luđačka investicija, ali ja idem jer sam zaljubljenik u masline. Ljubav prema maslinama usadio mi je pokojni «dida», dok sam provodio djetinjstvo na Ižu, otkriva Marinović. Dobro kaže Marinović “luđačka investicija”. Lijepo je govoriti o podizanju novih maslinika, vraćanju tradiciji, ali od ljepote i tradicije neće se napuniti želudac. Toga je itekako svjestan i Gordan Marinović, prvi čovjek Zadružnog saveza Zadarske županije, koji je obišao zemlje Sredozemlja i zna što nas čeka kad uđemo u EU.
Nedostaje 1,5 milijuna stabala – U Bariju u samoposluzi vidio sam 120 vrsta maslinovog ulja s cijenama od 2 do 4,2 eura za litru ekološkog maslinovog ulja. Mi danas još štitimo naše tržište s carinom od 33 posto na maslinovo ulje. Ulaskom u EU ljudi će doživjeti šok, tržište će se otvoriti i svi ćemo ostati frapirani cijenama u samoposlugama. Danas svi vičemo “masline, masline”, a dogodit će se da ćemo ih poslije vaditi iz zemlje. U Italiji država već daje poticaje za vađenje stabala maslina, a mi smo krenuli nebu pod oblake. Maslinari i uljari će se trebati ugledati na vinare i ići na zaštitu autohtonog proizvoda, flaširanje i na etiketu ekološkog maslinovog ulja. Jedino tako ćemo preko suvenirske prodaje, izvozom kroz turizam, navlastito putem seoskog turizma i ugostiteljstva moći, takoreći, na pragu od kuće prodavati svoje ulje i gdje cijena neće biti upitna. Bogati Europljani ne pitaju koliko košta, nego ih zanima kakvoća. Za takav proizvod su spremni platiti više, poručuje Marinović. Kontroverzno ili ne, ali on svojim primjerom pokazuje da kod nas ipak još treba saditi, a ne vaditi. U Zadarskoj županiji maslina je, doduše, najzastupljenija voćka sa 750.000 stabala. Ali to je samo oko 10 posto od šest milijuna stabala koliko bi ih mogli imati, kaže profesor Kolega. Kad se pogleda cijela država argumenata za nove sadnje je još i više. Jer, u Hrvatskoj sada imamo oko 5 milijuna stabala maslina na 28 tisuća hektara. Dok primjerice, nama veličinom i brojem stanovnika sličan Portugal ima 340 tisuća ha pod maslinicima s ukupno 38 milijuna maslinovih stabala. Osim toga, treba nam 5,5 milijuna stabala maslina da bismo zadovoljili svoje potrebe za maslinovim uljem. Do ulaska u EU, bude li to 2011. trebali bismo imati 6,5 milijuna na 35 tisuća hektara, što je zapisano u strategiji Hrvatske vlade. Znači, treba još 1,5 milijuna stabala na 7 tisuća hektara. Ili godišnje više od 350 tisuća stabala. – Kad bi država dala poticaje za obnovu starih maslinika, problem bismo riješili preko noći. Dostigli željene brojke, uvjeren je naš domaćin Marinović. Ovako, mora se nastaviti ubrzano saditi na otocima, priobalju i zaleđu, svagdje gdje seže sredozemno podneblje. Krčiti, kao što krči Marinović, i ići naprijed kako su i naši stari radili.
_______________________________ Najviše maslina na Ugljanu, najmanje na Istu Na zadarskim otocima danas ima 391.904 stabla masline, a 1888. godine ih je bilo između 200 i 230 tisuća. Ukupan broj stabala maslina u Zadarskoj županiji iznosi 760.000, podaci su Hrvatskog zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu Zadarske županije. Najviše stabala maslina ima na Ugljanu, njih 202.000, zatim na Dugom otoku 105.950, Ižu 42.200 stabala. Na Olibu ima 12.270 stabala, Ravi 11.200, Silbi 6.280, Premudi 4.960, Viru 3.600, Žverincu 2.600, Molatu 720, i na Istu 124 stabla. Živa voda u masliniku Godine 2000. Marinović je platio tri priključka za vodu na svoja poljoprivredna zemljišta. Danas kad neki nemaju živu vodu u kući, oni ima “špinu” u masliniku. – Sami mještani su smatrali da sam lud, da će biti kao s telefonima koje nikad nismo dobili. No, voda je došla i ja sad jedini imam priključke u polju. Onda sam platio 7.200 kuna, a danas treba dvostruko više, plus građevna dozvola, kaže Marinović.
______________ Povratak smokvi Došlo je vrijeme da ljudi iz našeg kraja počnu raditi na ovakvim projektima, kako kaže savjetnik HZPSS iz Biograda na Moru Branimir Vodopija: – Ovo je jedan od prvih ekomaslinika na otoku Pašmanu. Svi preduvjeti su tu, sada samo treba ispuniti zakonsku regulativu. Ovi tereni su bogodani za proizvodnju koja je nekada ovdje bila i mislim kako će se u budućnosti ljudi početi vraćati drugim zanemarenim kulturama, prvenstveno smokvi.