Biti čovjek jest biti nebo

Fenomenalno je biti čovjek. Biti. Kao žena. Kao muškarac. Čovjek biti nadasve predstavlja izazov. Nisi odmah dogotovljen. Ja sam proces. Ono što bijah jučer, nisam danas. Ono kako obitavam danas, nadilazim, ako dočekam, sutra. Trenutak moga čovještva jest ovdje i sada. Jučer već prođe, sutra još ne dođe. Živim, gradim, spoznajem, sada. O, sretnog li ovoga trenutka, kairosa očovječenog života! Bogatstvo koje svatko od nas nosi u sebi neizmjerljivo je. Nisam kalup. Ne pripadam. Ne pristajem, jer ne stajem. Idem.
Ne sputavam drugoga sa svojom spoznajom drugoga. Ne sputavam drugoga zbog trenutačnog raspoloženja. Drugoga ne činim robom svoje sebičnosti, svojih želja i svojih očekivanja. Drugi je suveren, slobodan, drugačiji. Poštujem drugačijost drugoga. Slobodan, slobodni.
Velika, draga pjesnikinja Wislawa Szymborska svojom pjesmom »Nebo« pomaže mi naći ambijent čovještva:
»Od toga treba početi: nebo.
Okno bez parapeta, bez štoka, bez stakla.
Otvor i ništa osim toga,
ali širom otvoren.
Ne moram čekati vedru noć,
ni izvijati glavu,
da vidim nebo.
Nebo mi je iza leđa, pod rukom i na kapcima.
Nebo me čvrsto obavija
i podiže od tla.
Čak ni najviše planine
nisu nebu bliže
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mjestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je jednako bezobzirno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je jednako uskrsla
kao i sova koja maše krilima.
Stvar koja pada u bezdan,
pada s neba u nebo.
Sipki, tekući, stjenoviti,
razgoreni i leteći
komadi neba, komadići neba,
vjetrovi neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, udaljavam nebo.
Zamka sam u zamci,
nastanjivani stanar,
grljeni zagrljaj,
pitanje u odgovoru na pitanje.
Podjela na zemlju i nebo
to nije najbolji način
mišljenja o toj cjelini.
Dopušta samo da se preživi
na točnijoj adresi,
bržoj za snalaženje,
bude li me tko tražio.
Moji su karakteristični znaci
ushit i očaj.«
Pjesma »Nebo« dio je zbirke »Svijet koji nije od ovoga svijeta«, u prijevodu Đurđice Čilić, u izdanju Frakture.
Biti čovjek jest biti nebo.