Od iživljavanja na Sfingi do duhovitih poruka

U našem gradu zidovi izgledaju kao da smo u nekoj post apokaliptičnoj viziji zabačenih ulica Harlema i što je najgore, nitko se oko toga ne uzbuđuje, a to vandalima samo daje podstrek za daljnje iživljavanje. Eklatantan primjer kako se grad Zadar odnosi prema svojoj kulturnoj baštini je višedesetljetno (počelo je to još u Jugoslaviji) divljačko iživljavanje na poznatoj zadarskoj “Sfingi”
Iritirajuće do granice zdravog razuma
Kada sam prije nekoliko tjedana onako detaljno izvrijeđao reklamu “Biti će super. Dođi i ti”, nisam ni slutio što će se nakon toga sve izdogađati. A stvar se u međuvremenu malo zakomplicirala. Prisjetimo se. Prvo je krenula reklama sa ricavim Matejem koji se bavi svim i svačim, a životni mu je san napraviti nekakav super grafit i to “negdje na obali”, a za sve to mu treba mobitel itd, itd… Tada sam napisao da je lijepo da je momak aktivan (iako od te aktivnosti ne vidim neku sreću i korist), ali da bi volio da ne dođe u naš grad jer su nam ionako zidovi takvi da nas Bog sačuva. I, kao za vraga, nakon dva tjedna smo dobili i nastavak reklame, u kojoj je za mjesto susreta i crtanja grafita odabran Zadar. Kao, momak je sada jako popularan i za njime se kreću mase istomišljenika, svi ga vole, niko više ne misli na recesiju, vrućine, naftne mrlje, sportske neuspjehe, glad, bolest i ratove u svijetu. Cijela nacija živi za onaj dan kada će mesija Matej na moru šarati po zidovima, a posebno su oduševljeni Zadrani koji mi u prolazu veselo dobacuju – Kada ti dolazi Matej? – Prizivao si ga pa su ti ga i poslali! – Ti si kriv jer si prvi spomenuo Zadar!, i slično.
Problem je u tome što je reklama strašno iritantna, a osobito ako uzmemo u obzir što se u njoj reklamira, tako da je proizvela svojevrstan kontraefekt. Ljudima pada mrak na oči kada je vide na ekranu, a vide je svaki čas s obzirom koliko je puštaju. I što se dogodilo? Na Facebooku su osnovane grupe protivnika cijeloga događaja, gdje pozivaju na tjelesni obračun s Matejom. Na to se opet nadovezuju oni koji ne vide da se radi o zafrkanciji pa pišu protesna pisma i zgražaju se nad reakcijama. Na netu su pak komentari skoro jednoglasni i velikoj je većini ta reklama odvratna i to s razlogom. Momak onako bucmast i kovrčav upada u oči i to samo po sebi ne bi trebalo izazivati negativne reakcije, ali taj isforsirani kulerski način govora, taj kvazi muving, ta umjetno stvorena fama, nešto su na što normalan čovjek ne može ostati ravnodušan.
Stilisti, starlete, i kao novina – Graffiti majstor
Jedino mjesto na kojem se o Mateju piše pozitivno je jedan sajt koji je usko povezan s firmom koja se reklamira, a na kojem dječaka bez ikakvog razloga i opravdanja nazivaju “Graffiti majstorom”, i na taj način okreću protiv njega i one koji se bave tim hobijem, tako da nije jasno koji su to njegovi oduševljeni sljedbenici o kojima laprdaju u medijima. Jer, kako nekog možeš proglasiti “graffiti majstorom”? Na osnovu čega? Gdje se dobiva to zvanje? Koja komisija dodjeljuje tu laskavu titulu? Bilo kako bilo, mali je postao poznat, daje intervjue, a izjave su dali i mama i tata. Sada je on zvijezda. Zvijezda na domaći način. To znači da se pridružio plejadi nepotrebnih i suvišnih kreatura koje već godinama viđamo u javnosti, koji su poznati, a da nitko ne može objasniti zbog čega. Imali smo svakakvih – stilista, starleti, manekenki, kvazi pjevačica, a sada smo dobili i “graffiti majstora”.
I da se razumijemo. Niti sam ja osnovao tu skupinu na Facebooku, niti sam njen član, niti je podržavam. Ja sam samo protiv utjecaja jedne glupe reklame, a očigledno je i da imam puno istomišljenika. Kada o nečem pišem, uvijek malo ispitam svoju okolinu, pa tek onda donosim zaključke. A moja okolina nije u birtijama, kladionicama, noćnim (narodnjačkim) klubovima, i da ne nabrajam više. Ne. Moja okolina su ljudi koji ovaj grad čine gradom i oni su složni u jednome. Tko to ima pravo, na televiziji reklamirati šaranje po zidovima? Jer, možda će se na tom najavljenom događaju crtati po panoima, ali zašto onda na reklami oni sprejem šaraju po muliću (mislim kraj “Elektre”) i to s nogama u moru? Zar to nije zadiranje u pomorsko dobro? Biste li vi dragi čitatelji htjeli da kameni zidovi uz more (i ne samo uz more) osvanu išarani grafitima, ma koliko oni lijepi bili? Nakon cijelog tog cirkusa neformirana ličnost može zaključiti da je sasvim dozvoljeno sprejati gdje ti god padne na pamet. A kada smo kod toga, ajmo malo napraviti đir po gradu.
Kratka povijest
Tragove kontinuiranog pisanja grafita na našem području možemo tražiti još za vrijeme talijanske uprave. Sigurno su pripadnici J.I.L.-a prije rata crtali po gradu Mussolinijeve slike, kao što je sigurno da su pripadnici pokreta otpora preko njih šarali i pisali svoje parole. Nakon rata neko se vrijeme nije ni moglo pisati jer je većina zidova bila srušena, a onda su išli onakvi grafiti čije tragove još možete vidjeti na zgradi zvanoj “pegla”, a bilo ih je i na zidovima tzv. “case populare”. U vrijeme moje davno prohujale mladosti baš se nešto i nije pisalo po zidovima jer lak-sprejevi nisu ni postojali, a piturom i pinelom nije bilo zgodno, dok je kreda bila krajnje neprimjetna i neadekvatna. Onda sam sredinom 80-tih primjetio flomasterom napisana imena nekih grupa među kojima su bili i “Rudimentary peni”. Odmah sam potražio prijatelja za kojega sam znao da jedini sluša takvu opskurnu muziku i s bejzbol palicom u rukama zaurlao: – Znam da si to bio ti! Ne poriči! Zašto to radiš? Zašto nagrđuješ naš lijepi grad? Pritisnut argumentima, nesretnik je sve priznao i pokajao se, a svoj čin je opravdao željom da ljudima skrene pažnju na tu vrstu muzike. Kasnije, je dolaskom sprejeva, nastalo vrijeme kada se nekažnjeno radilo sve i svašta, a reagiralo se samo onda ako bi se grafit našao na zidu Općine ili neke druge javne ustanove, a i onda tek nakon nekoliko dana i to ako bi tekst bio politički nepodoban.
Nažalost, u našem gradu zidovi izgledaju kao da smo u nekoj post apokaliptičnoj viziji zabačenih ulica Harlema i što je najgore, nitko se oko toga ne uzbuđuje, a to vandalima samo daje podstrek za daljnje iživljavanje. Eklatantan primjer kako se grad Zadar odnosi prema svojoj kulturnoj baštini je višedesetljetno (počelo je to još u Jugoslaviji) divljačko iživljavanje na poznatoj zadarskoj “Sfingi” djelu koje je kao i ime njegovog autora sustavno zanemarivano u korist nekih drugih “vrijednosti” i “osoba”.
Općenito o šaranju, pisanju i risanju
Kada govorimo o ovoj temi, trebali bi ipak napraviti neku podjelu između pisanja prostačkih, glupih izjava, i smislenih, razložnih poruka potaknutih nepravdom ili nemogućnošću drukčijeg javnog izražavanja, kao i na estetski okuugodne crteže, kakvih je na žalost i ponajmanje. Što se tiče ovih zadnjih, u nekoliko se navrata dogodilo da gradske strukture u svrhu uljepšavanja dodijele crtačima neki nebitni, oronuli stari zid, kao što je to bio slučaj u Zagrebu, na potezu između dva kolodvora, ili u Zadru na dvorani škole na Cerariji. Tada nastaje ono najljepše što se može iznjedriti iz ovog hobija, a to su zanimljive, duhovite i spontane slike koje je zgodno pogledati u prolazu, osobito sa određene daljine, jer ljudi koji ih crtaju za to ipak imaju talenta i afiniteta. To je u stvari, jedini pravilni način prezentacije ovakve vrste umjetnosti, jer kao što ja npr. neću s gitarom nastupati u Ambulanti za prolaznike, kao što zadarsko kazalište neće prirediti predstavu u Uredu za katastar, tako se ni ovakvi crteži ne mogu raditi na mjestima koja za to nisu predviđena. Stoga, treba prepoznati talent i dozvoliti da se razmaše, ali, naravno u okvirima dobrog ukusa i postojećih zakona i pravila.
Prostakluci i uvrede
Nažalost, neukusnih je napisa na našim zidovima ponajviše. Obično se radi o nekome koji misli da je ono što je napisao jako duhovito (“Meni baba ne da kruha. Jesi zavidan?”) i da će to razveseliti svekoliko pučanstvo. Možda i hoće, u kraju gdje žive ljudi slični njemu, ali u centru grada koji se diči nekakvom poviješću i kulturom sigurno ne. Najgore je to što takve gluposti nikome od odgovornih ne smetaju, tako da već godinama na Poluotoku imamo prekrasan napis “i proljev je sra..e”, filozofsku konstataciju koja najviše govori o afinitetima i preokupacijama onog koji je to napisao. Osim toga, ima još niz sličnih bisera koje na ovome mjestu iz poštovanja prema čitateljima neću citirati, a ono što najviše smeta je činjenica da ih nitko ne briše.
U domeni prostakluka i uvreda najviše je tema koje spadaju pod poglavlje “sport”, a u Zadru konkretno najviše vezanih uz stanje u KK Zadar. Tu se spomiju pojedinci, uprava i ljudi koji nisu po volji navijačima, a posebno je to bio slučaj s jednim trenerom, inače izrazito pristojnim i kulturnim čovjekom koji svojim ponašanjem može samo biti uzor i sportašima i navijačima. Njega se pak stavljalo u kontekst seksualnog odnosa sa (mislim) članom uprave, i to tako da smo mogli saznati da njih dvojica ostvaruju nekakve zanimljive poze, što bi bilo istina kao da netko mene poveže s turbo-folkom ili alkoholom. Naravno, nikada nitko nije za to odgovarao iako se radilo o nečem što najmanju ruku zahtjeva istragu.
Grafiti vezani uz sport
Kada smo kod sporta, onda je u našim krajevima najčešća asocijacija jedna (ili dvije) navijačka skupina. Pri tome se stječe dojam da te skupine postoje samo zbog sebe i da su same sebi svrha. Klub za koji navijaju se najčešće i ne spominje tako da u ogromnoj većini slučajeva piše B.B.B – a ne Dinamo; Torcida – a ne Hajduk, a o Zadru da i ne govorimo. Ja u stvari nisam primjetio ni jedan napis na kojem piše ime kluba Zadar, što najbolje ocrtava cijelu situaciju. Najčešće su to poruke nekakve vječne ljubavi i odanosti svome gradu i klubu, a sve pisani nekim arhaičnim, kvazi pjesničkim jezikom koji bi trebao simbolizirati lokal patriotizam, domoljublje i što sve ne. Dalmatinski navijači osobito vole isticati tradiciju pa su nam puni zidovi nekakvih datuma koji bi trebali simbolizirati godine i godine teške borbe i patnje za svoj klub. Šteta je što svjedoci tog vremena baš nemaju isto mišljenje, ali to je već tema koja zahtjeva drugi tekst.
U kontekstu sportskih uvrijedljivih grafita osobito su indikativni oni u kojma se prijeti “završavanjem u kanalu”, a spominje se i “klanje”. Kakve to ima veze sa sportom i katoličkim odgojem kakvim se diče mnogi naši “aktivisti” ne znam, a ni kako je moguće da otvorena prijetnja smrću godinama stoji na zidu jedne od najprometnijih ulica u gradu.
Ah, Ah, Jec, Jec, Šmrc
Ako krenete prema jugu starom magistralom, primjetit ćete, osobito južnije od Splita, sve veće i veće plavo-crvene grafite koji ponekad zauzimaju ogromne površine, a s kojim navijači iz pojedinog sela žele pokazati da su baš oni najveći i najluđi. Uz to idu nekakvi stihovi i parole, a često se koristi i glagoljica koja bi trebala simbolizirati nekakvo hrvatstvo i povijesne vrijednosti. “Jer Hajduk je ono što me čini sretnim”, “Samo za te živim ja”, “Cilu mladost ja sam tebi da” i ostale prežvakane parole među kojima se posebno ističe ona “I pape i dida bili su Torcida”. To je vrlo nelogično napisano, jer ako se koristi talijanizam “pape” onda se umjesto “dide” treba koristiti talijanski izraz “nono”, samo što onda nema rime, a pošto sam ja i pjesnik onda predlažem sljedeće – “i papu i nona nazivali su mona”.
Ali vratimo se mi ovim krajputašima koji će uskoro postati važni bar koliko i oni drevni stećci Maka Dizdara. U svakom dakle selu imate obične grafite (najčešće na bus-postajama) i megalomanski oblikovane monstrume. U tome su se najviše iskazali momci iz Opuzena koji su duž cijele riječne obale na zidu napisali doslovno kilometarski natpis koji je toliko dug da ga, na njihovu žalost, nitko ni ne pokušava dešifrirati, ali s kojim su doslovno unakazili vizuru svoga gradića koji sada izgleda kao veliki luna-park. Mene samo zanima, što bi bilo da ja izaberem neki veliki zid uz cestu i na njemu, na 50-tak metara kvadratnih napišem “Živio Franci Blašković” (legendarna ikona hrvatske rock-scene op. a.)? Bi li trpio ikakve posljedice i koja je uopće granica nakon koje potpadaš pod udar zakona?
Kako se boriti protiv?
Kada smo apsolvirali sve “pro et contra”, možemo donjeti zaključak da su estetski oblikovani grafiti napravljeni na dozvoljenom mjestu umjetnost, a da je sve ostalo obično piskaranje koje je jako teško izbrisati i koje se ne smije dozvoliti. I kako onda? Jednostavno. Treba ubiti volju za besmislenim šaranjem ili ga svesti na tarabe oko rodne kuće autora, a to će se najbolje napraviti tako da se sav taj trud (i trošak) učine uzaludnim. Odredi se nekome koje već zaposlen u sličnoj službi sljedeći zadatak. Svakog ranog jutra obići grad (ili npr. na poziv poštenih građana) i istoga trenutka precrtati sve što je tokom noći napisano i tako uporno svakoga jutra. Ako se netko pokaže izrazito uporan, onda ga jednostavno treće ili četvrte noći sačekati, uhvatiti i naplatiti mu sve moguće i nemoguće troškove i globe. Tako na će nakon nekog vremena odustati i najuporniji, jer kakvog ima smisla riskirati pod okriljem mraka, ako to nitko ne može pročitati. Treba stati na kraj barbarskom nagrđivanju ovoga našeg lijepog grada.
 

Najmarljiviji čovjek u gradu Zadru

Pripremajući ovaj tekst pratio sam stanje na zadarskim ulicama i jedna mi je stvar upala u oči. Cijeli grad je ispisan upravo nevjerojatnim brojem sličnih grafita čiji je autor, bez ikakve sumnje, jedna te ista osoba (ili dvije koje se natječu). Zapanjuje koliko je samo truda i vremena taj čovjek uložio da uljepša ovaj grad svojim nečitkim rukopisom koji nitko osim njega, i eventualno još par ljudi koji ga poznaju, ne može dešifrirati i objasniti. A čovjek je uistinu neumoran, tako da se broj njegovih uradaka vjerojatno već mjeri u tisućama. Ima ga doslovno na svakom koraku. Ali, postavlja se i drugo pitanje. Ako je riječ o kažnjivom djelu, zakonom zabranjenom, kako je moguće da konstantno, danima, tjednima i mjesecima može kršiti zakon, a da ga ne stigne ruka pravde. Čuđenje je tim veće što se dotični potpisuje, tako da grafolog ne bi trebao imati problema.
Baš zbog toga, ovaj “pisač” zaslužuje posebnu pažnju, jer trud koji ulaže u ovu rabotu, a posebno vještina kojom izbjegava uhićenje (naravno, ukoliko uopće i postoji nakana da ga se zaustavi), zaslužuju divljenje i priznanje. To nije posao od jedne noći i dva spreja. Ne, to je nešto veće. To je misija.

“Ovo je sud”

Uz grafite koji su “vizualno” zanimljivi postoje i oni čiji je ultimativni cilj poruka i koji “ne brinu za vizualni identitet”. Slučaj tako hoće pa su upravo ovi potonji većini ljudi najzanimljiviji i da se najbolje pamte. U eri najvećih popularnosti meksičkih i inih latino sapunica (i kada ih je bilo manje pa su bile lakše pamtljive) na Voštarnici je u jednom prolazu osvanuo grafit “Sex, droga, rock’n’roll i Marisol”. Zgradu suda dugo je godina krasio grafit kojega više nema, ali u razgovorima o grafitima on redovito osvane. U donjem lijevom uglu fasade pisalo je “Ovo je sud”. Kratko i jasno, plitko i duboko.
U prolazu koji vodi od Kalelarge do ulice Knezova Šubića Bribirskih i danas stoji “separatistički” grafit “Baski Irci Dalmatinci”. U blizini njega, u dnu zgrade u kojoj je sada (a i tada je bila) Zagrebačka banka neko je vrijeme stajao još jedan od “atomskih grafita”, možda ponajbolji u gradu, kojeg nitko nije pročitao bez primjerene reakcije. Dakle, pisalo je “Kupujmo hrvatsko, pušimo lavandu”.
M. KNEŽEVIĆ