Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Saška Galić nudi zadarske specijalitete u svom restoranu u – Kabulu!

21.10.2010. 22:00
Saška Galić nudi zadarske specijalitete u svom restoranu u – Kabulu!


Prvo kao “softverašica” za mobilnu telefoniju te potom kao samostalna poduzetnica, Saška Galić, inače u mladosti i vrsna zadarska sportašica, broji već osmu godinu u Kabulu, i ne planira odlaziti. “To vam je i kao s padobrancem. Skočiš tisuću puta, no jednom ti se ne otvori padobran. Gotovo. E sad, tko se voli igrati adrenalinom, neka bude tu”… Njen trenutačni restoran Zadar prava je neprobojna utvrda. Posjeduje sve što je potrebno jednom kabulskom ugostitelju za neometan rad u svom gradu. Bunker, neprobojna stakla osobne čuvare s puškama…


Za bombe nikada ne znate gdje će, kada će i kako će. Ti možeš biti u autu, u redu, u špici vožnje, a da nikad ne znaš je li ispred vas, sa strane ili iza vas. E tad je “frka” – prepričava svoj afganistanski život Zadranka Saška Galić, alfa i omega hrvatske kuhinje u Kabulu.
Simpatična plavuša majčinskog tipa, no pogleda koji siječe i glasa koji bi u red doveo i najneposlušnije dijete, 2003. godine odlučila se za potez na koji su se tada odlučivali rijetki. Odlučila je poslovnu sreću potražiti u Kabulu, glavnom gradu Afganistana.
Prvo kao “softverašica” za mobilnu telefoniju te potom kao samostalna poduzetnica, Saška Galić, inače u mladosti i vrsna zadarska sportašica, broji već osmu godinu u Kabulu, i ne planira odlaziti.
Među bombama i talibanima
– 26. veljače sam spavala u svojoj sobi kada se u pola šest ujutro zatreslo sve toliko da sam takav stres dobila da i danas imam problema sa želucem. U tom trenutku zgrabila sam svoju torbu s dokumentima koja mi je uvijek spremna za evakuaciju i pojurila otvoriti bunker. Svi smo bili šokirani i u pidžamama. Autobomba je eksplodirala pedeset metara od nas. Sve je bilo slupano i poginulo jako puno ljudi. I tada sam rekla “K vragu sve, idem ja doma!”, prepričava Saška jedan od svojih bliskih susreta s eksplozivnim sredstvima u trenutačno jednom od najopasnijih gradova na svijetu.
– Sada se to primirilo, no nikad ne znaš. To vam je i kao s padobrancem. Skočiš tisuću puta, no jednom ti se ne otvori padobran. Gotovo. E sad, tko se voli igrati adrenalinom, neka bude tu.
A Saška je i dalje tamo. Štoviše, uz restoran i “guest house”, planira otvoriti još jedan hotel samo da bude “busy”, pojašnjava. Njen trenutačni restoran Zadar prava je neprobojna utvrda. Posjeduje sve što je potrebno jednom kabulskom ugostitelju za neometan rad u svom gradu. Bunker, neprobojna stakla, osobne čuvare s puškama… Sve su to rekviziti su koji su potrebni da bi se njen restoran našao na listama brojnih diplomacija i veleposlanstava.
Restoran mora imati bunker
– Svi moramo imati bunkere, blindirana vrata, kao i svoje čuvare koji su u “guesthouseu” i restoranu prisutni dvadeset i četiri, sata sedam dana u tjednu. Jer recimo, ako britanska ambasada želi doći na neku svečanu večeru i dovesti tu svoje partnere, ona prethodno šalje svoje osiguranje da provjere prostor i tada mora biti sve po pravilima. Restoran ne smije biti na cesti, mora imati bunker, prozori su s folijama, moraju postojati dva izlaza u hitnim slučajevima… Tek kada se zadovolje svi ti uvjeti restoran se stavlja na listu onih koji su dozvoljeni za posjet, pojašnjava Saška principe ugostiteljskog rada u ratnim zonama.
 – Mislila sam napustiti Kabul, no kada otvoriš jedan javni prostor, to je jako teško zatvoriti, jer ljudi su navikli. I tako malo, po malo to se odvuklo, evo već osmu godinu. Nije mi žao jer sam upoznala strašno puno ljudi. Drago mi je da su oni zadovoljni, da se mogu opustiti. Zarada više uopće nije u pitanju. Novac sam trebala na početku, no sada to ide od srca.
Otvorila restoran jer nije imala gdje jesti
U Kabul ju je, kao i mnoge strance, dovela dobra mogućnost zarade. Budući da se kao samohrana majka troje djece morala sama pobrinuti za njihovo školovanje, poslušala je kolegu i krenula u avanturu.
– Završila sam elektrotehniku i zaposlila sam se u Ericssonu na produkciji softvera za mobilnu telefoniju. No, kada je moja kćer ‘upala’ u prestižni “Royal college of music” u Londonu trebalo je za to i novca. No, kada sam poslušala njen prvi koncert 2001. godine nisam mogla vjerovati da je to moja kćer i tada sam obećala Bogu i vragu da ću napraviti sve za nju. Jedan moj kolega je već radio ovdje na Mazaar Sherifu na mobilnoj telefoniji i rekao mi je da dođem u Afganistan, da sam dobra inženjerka i da mogu raditi u afganistanskoj mobilnoj mreži gdje ću imati deset puta veću plaću pa ću tako moći školovati svoju Ivanu. I tako je i bilo. Došla sam tu u Afganistan 2003. godine na njihovu mobilnu mrežu, no nakon dva mjeseca sam otvorila i restoran zato što nisam imala gdje jesti. U slobodno vrijeme sam to radila uvečer, preko dana sam radila službeno, i mogu vam reći da sam u dvije godine, koliko je bilo potrebno da moja kćer doktorira na tom koledžu, isplatila cijelo njeno školovanje samo od restorana. Postao je jako poznat, posluživala se naša domaća kuhinja. Trinaest mjeseci nisam išla kući, no napravila sam svoj cilj, prepričava Saška svoje početke u dalekoj zemlji.
Uz restoran napravila je uskoro i “guest house”, a ispod zemlje u bunkeru nalazi se i veliki bar. Pored se kuće se pak nalazi veliki vrt s barom.
Restoran Zadar u Kabulu je izuzetno poznat po zabavama, budući da može primiti jako puno ljudi, a kvaliteta usluga je na izuzetnom nivou. Zabave koje se tu organiziraju često obuhvaćaju okupljanja visokih dužnosnika, i to joj je jako drago, kaže, jer jako voli svoj Zadar i svoje more, pa ga na taj način promovira.
Najbolje ide riba na gradelama
– Puno mojih gostiju je otišlo sada ovo ljeto u Zadar, posebice Francuza, i Amerikanaca koji do sada nisu znali za Zadar, a koji su ostali iznenađeni njegovom ljepotom. Jako sam ponosna na to, kazuje.
Jela koja poslužuje u svom restoranu izvorna su hrvatska. Afganistansku kuhinju ne kombinira jer, kaže, da ne bi bilo pošteno.
– Ima dosta afganistanskih lokalnih zalogajnica i ne želim se petljati u njihovu kuhinju budući da ju ni ne jedem jer sam osjetljivog trbuha. Ali zato imam naše specijalitete: škampe, salpe, brancine, mladi odojak na ražnju, punjenu puricu s mlincima, buzaru, punjene lignje. Sve je inače iz Jadranskog mora od ribe i morskih plodova. Tu su i sve vrste odrezaka, zatim pršut, paški sir… Sve to jedemo tu. Najbolje ide riba na gradelama. Jednom tjednom imamo “Sea food night” s ogromnim “buffetom” kada u vrtu zna biti i do dvjesto ljudi.
Ipak, najpoznatiji su u Kabulu Saškini kolači, budući da ih tamo inače nema. Također, i kruh peku svaki dan jer ni njega nema. Naime, Afganistanci imaju neku vrstu kruha, no ona više podsjeća na našu palačinku, pojašnjava Saška.
Usprkos njenom uspjehu restorana, situacija u Kabulu za Sašku postaje sve opasnija. Toliko rizična, da se odlazak i boravak u Kabulu 2003. godine činio kao turistički izlet.
Onaj tko stigne u Kabul ne odlazi iz njega tako lako
– 2003. godine sam bila toliko zaštićena da sam se bez marame na glavi i u taksiju vozila okolo. Znala sam uzeti Kuran, i napuniti košaru fritulama i bombonima te s taksijem se odvesti ispod planine uokolo Kabula. Tamo sam upoznala puno obitelji koje su me, vidjevši da imam njihovu svetu knjigu zvale u kuću. Tada me uopće nije bilo strah. I nije bilo bombi. Prvu bombu ovdje u Kabulu doživjela sam prošlog listopada. Druga bomba bila je u veljači ove godine. Mene je tek sada strah Kabula. Naspram danas, ovaj grad je prije sedam godina bio fantastičan. Tada sam se znala sama sa svojim autom voziti deset kilometara dalje da kupim alkohol. Danas, nigdje ne mogu kupiti ni “baksu” pive. Situacija je sada totalno različita i opasna. Sada, ja ne bi sjela u bilo koji taksi i otišla dva kilometra dalje, u strahu od otmice. Kada mi je potreban prijevoz imam svog čovjeka od povjerenja koji me sa svojom starom Ladom odveze gdje god trebam ići.
Ipak, onaj tko stigne u Kabul ne odlazi iz njega tako lako. Ne zato što je prisiljen ostati, već zato što mu se svidi.
– Kabul je za strance grad života i novca. Svi oni ovdje su maženi i paženi, i plaćeni jako dobro. Ovdje čovjek dobije radno mjesto s plaćom od pet do petnaest tisuća dolara. Dobije i “guesthouse” sobu, internet, hranu, čistačicu – ukratko, ima sve. Ujutro ga čeka vozač da ga odveze u ured te vrati natrag nakon nekoliko sati. Doma mu je sve čisto i oprano, jer ovdje ljudi sve rade za sto dolara. I onda lijepo dođe doma, uštirka se i ode u bar, popije, doma dođe u sitne noćne sate, spava do 10-12 sutradan i uživa svoj život daleko od djece, obaveza i života. To su vam svi stranci ovdje. I to je Kabul. Tko onda ne bi bio ovdje, zaključuje Saška.


 AFGANISTANSKI AVIOTURIZAM




Na upit što da posjetimo ako se jednog dana uputimo prema Kabulu, Saška je spremno odgovara:
– Mene!
Ipak, osim nje i njenog “guesthousea” postoji nekoliko stvari vrijednih pozornosti.
– Samim tim što dođete u Kabul već vidite sve. Ne morate nigdje dalje ići. Njihovu tržnicu jednostavno treba vidjeti. Bagram je prekrasan, ali prirodne ljepote Kabula su vam nevidljive, jer je to sve prašina i pustoš. No, kada prolazite kabulske planine i jezera avionom ili helikopterom to je nešto predivno. Jako poznat je i Domijan, staro mjesto gdje je prisutan utjecaj budizma pa se tamo tako nalazi ogromni Buda od 34 metra, pojašnjava Saška.
Prelijetanje Afganistana nikako se ne preporuča onima slabijih živaca jer su talibanski napadi učestala pojava. Jedan takav na helikopter preživjela je i Saška, u vrijeme dok je radila za USAID kao projekt menadžer. Napad se dogodio tijekom radnog posjeta i to na Helmonu, najopasnijem dijelu Afganistana. Na sreću, prošao je bez posljedica.


 JADRANSKI BRANCIN U KABULU JEFTINIJI NEGO U ZADRU


Zanimljivo, ukoliko odlučite u Kabulu probati brancin iz Jadranskog mora, platit će te ga manje nego na Jadranskoj obali. Kako i zašto je to tako, ostavimo mašti na volju. Kod Saške škampi na buzaru s kruhom i kolačima koštaju 120 kuna. U cijenu dolaze i domaći, ručno napravljeni rezanci. Salpa ili brancin koštaju 100 kuna, a lignje na žaru su 90 kuna.
– Moj gost jastoga na žaru serviranog s mangom i pireom od buča, a radi se o dva velika repa koja teže preko pola kilograma, jede za 25 dolara. Na Jadranu buzaru ne mogu jesti ispod 300 kuna, a usred Kabula jedem naše prave jadranske škampe za manje od pola cijene. Jeftinije jedem ovdje nego kod nas, a hrana treba i doći do ovamo, kazuje Saška kojoj su u Kabulu riba i morski plodovi iz Jadrana dostupni svakodnevno.


 ŠTO NIJE LOŠE ZNATI AKO IDETE U KABUL


Postoji nekoliko stvari na koje bi se trebala obratiti pažnja prilikom dolaska u Afganistan, a cijene su svakako na prvom mjestu:
– Stranci plaćaju taksi dvadeset dolara, a ja dva dolara. Nekakav lijepi tepih stranac će platiti tisuću dolara, dok ću ga ja platiti sto dolara. Također, morate se pokriti po glavi, ne smijete pokazati kosu. Otvorene majice i pokazivanje pupka, što je uobičajeno na Zapadu, ovdje ne dolazi u obzir. Ja kao žena u svom prostoru mogu pokazati dekolte ili obući suknju, no vani nema šanse da to napravim. Njihov zakon odijevanja se mora poštivati, jer na žene se ovdje jako loše gleda, kazuje Saška. Naime, 2003. godine u Kabul se doselilo mnoštvo kineskih prostitutki u potrazi za brzom zaradom, pa se tako na sve žene počelo gledati na isti način.
– Kineskih bordela u Kabulu je bilo barem stotinu i svaka druga žena koja je tada bila tu, automatski se poistovjećivala s njima. Ako si strankinja u njihovom gradu, moraš se sama izboriti za svoj status. Moraš staviti maramu, moraš imati tuniku da se pokriješ, jer naš europski stil odijevanja tu ne prolazi. Ako stavite maramu to je pokazatelj da poštujete njihov zakon i da niste “jedna od njih”.
Saška nastavlja kako je nakon nekog vremena, policija ipak uspjela izbaciti kineske prostitutke uz Kabula. Ali samo nakratko. Njihovu tradiciju ubrzo su nastavile Ruskinje.