DRAGO MARIĆ Putujmo skupa dalje pa do kuda stignemo

Drago Marić, umirovljeni zadarski sportski novinar i publicist, objavio je ovih dana svoju 22. knjigu iz Bibioteke Grad, koja je i njegova ukupno 42. knjiga. Knjiga »Među nama« nastavak je niza izdanja u kojima se Marić kroz kratke priče, podsjećanja, nekrologe i crtice prisjeća brojnih osoba i događaja Zadranima više ili manje poznatih. U svom stilu Marić, koji je 2018. dobio nagradu Zadarskog lista za životno djelo Mile Filipi, bilježio je i neke našim sugrađanima vjerojatno tek usputne stvari.   
– U ovoj knjizi nisam poštivao kronološki slijed događanja, kako sva moja publicistika o Zadru i Zadranima, kao i događajima i osobama iz zadarskog okružja, ne bi bila na isti način. Stoga sam crtice upisivao kako su mi u sjećanje dolazile. Sve su se dogodile među nama pa otuda i takav naslov. Razumijem sredinu koja me okružuje i u kojoj se krećem i svaki dan od njezinih žitelja nešto naučim i ne prestajem im se diviti. I pišem zaneseno jer ono o čemu pišem obožavam. Zato oprostite na mnogim emocijama. I ova je knjiga iz Biblioteke Grad (o našim ljudima i krajevima) i svrha joj je kao i svima – da se ne zaboravi. I bit ću zahvalan svakome tko knjigu pročita i ukaže mi na moguće pogrješke, kako bih ih u sljedećim knjigama mogao ispraviti – ističe Marić svjestan one »sto ljudi, sto čudi«.

Pohvale i pokude
– Volim pisati a pri tome nailazim i na pohvale i na pokude. Normalno, no ni jedne ni druge ne primam euforično nego smireno, bez većih emocija. Jer među hvaliteljima pitanje je koliko ih iskreno misli, a koliko to čine zbog udvornosti pa i zbog koristi. Takvo je i kuđenje, koje također prihvaćam jer mi pomaže, bez obzira što rječnik uvijek nije najpristojniji, sagledati gdje griješim kako bih se mogao ispraviti. A ode se, ponekad, iz jedne krajnosti u drugu. Tako me jedna gospođa za knjigu »Putovanje kroz prošlost« silno nahvalila okončavši pohvale s riječima kako moje pjesme obožava, a dugogodišnji mi dobar znanac reče kako pišem gluposti. I pohvalama i pokudama vjerujem samo kad su od bliskih mi osoba jer znam kako su iskrene, dobronamjerne i nikad s računicom. Nadam se kako i vi tako.
Knjigu nije lako napisati, a kada se taj posao i završi dolazi nova poteškoća.
– Knjigu sam napisao i slijedio je dalje uvijek isti problem. Kako je tiskati, kako osigurati troškove njezinog izdavanja? Nisu veliki, ali ipak. Vremena su teška i treba razumjeti. A onda, kad sam gotovo izgubio svaku nadu, Bog mi na Badnji dan pošalje gospodina Filipa Babića. Javi mi se s prekrasnim darom kako je spreman sudjelovati u tiskanju knjige. Kako mi je omogućena kao božićni dar, darujem je i mojim sugrađanima tako da knjiga nije na prodaju.
I s 81 godinom iza sebe Marića se svakodnevno u svim dijelovima grada može vidjeti na njegovom biciklu, a Znanstvena knjižnica odavno je njegove »dnevni boravak«.
– Namjeravao sam ovu tematiku zaokružiti u petnaest knjiga, ali toliko je toga u povijesti i sadašnjosti Zadra i okružja zanimljivoga da je tematika gotovo neiscrpna. A i obveza mi je obuhvatiti što više osoba i događaja koja će, vjerujem, naše suvremenike i one koji poslije nas dolaze, zanimati. Zato putujmo, skupa dalje pa do kuda stignemo. Namjera svih mojih kronologija je da se ne zaboravi. Pišući držim se načela kako je sve što je protiv prirode i protiv čovjeka, a kad bih na početku mogao znati što kasnije uspijem saznati, puno bih toga promijenio.

Tko je Zadranin?
Marić u pojedinim tekstovima otvoreno traži suradnju čitatelja pa se tako u najnovijem djelu traži odgovor na pitanje čemu su služile i kad su u pročelje na ulazu u crkvu Sv. Mihovila ugrađene male željezne kugle koje se pojavljuju i na jednoj zgradi u Varošu. Ne postavlja samo Marić pitanje već daje i neke svoje odgovore, a zanimljivo je protom vidjeti koga zapravo smatra Zadraninom.
– Koliko smo puta čuli: On nije Zadranin. Rođen je u drugome mjestu daleko od Zadra. Ili slično. I nije tako samo u našem gradu. A je li netko Zagrepčanin, Osječanin, Varaždinac, Puljanin pa i Zadranin samo zato što je u tim gradovima rođen, ili su neka druga mjerila daleko važnija? Primjerice, slavni Kotoranin, pjesnik, putopisac, prevoditelj, profesor Frano Alfirević rođen je u našem gradu (Zadar, 11. 9. 1903. – Zagreb, 2. 2. 1956.) i to je sve što ga za Zadar veže. S druge strane Krešimir Ćosić (Zagreb, 26. 11. 1948. – Baltimore, 25. 5. 1995.) rođen je izvan Zadra a zna se kako je i koliko za naš grad vezan, kako svojim životom i djelom, tako i obiteljskim korijenima. Zar bismo onda Alfirevića trebali smatrati Zadraninom, a Ćosića ne?
Postoji pritom i treća inačica, kao česta pojava
– Mnoge su osobe rođene izvan Zadra i nemaju nikakvo drugačije »zadarsko naslijeđe« nego su samo, iz različitih razloga, došli u Zadar živjeti, a ostavili su duboke tragove i životom i djelom te ih svrstavamo u znamenite i zaslužne naše sugrađane. Lijep su primjer za to Abdulah Seferović, Milorad Ignjatović, Dragan Kwiatkowski i drugi. Zato, kad se o tome delikatnom, a nepotrebnom pitanju, raspravlja, jedino je mjerilo: Čovjek je ono što se i čim se osjeća, a njegov Život i djelo najbolja su mu legitimacija – zaključuje Marić. A jednoga dana, tko zna, možda se ova Marićeva biblioteka spoji u jedno djelo u kojem bi se kronološki razdvojili svi segmenti života jedno grada. Društveni, sportski, politički, zabavni… E to bi bio pravi posao.
 

Put susjeda Mile
– Sve je ovo luda kuća! Ko se tu more snać? požali mi se susjed Mile i nastavi pojašnjavajući: – Čas ti kažu da je pozitivno dobro, a negativno loše, pa onda okrenu da je pozitivno loše a negativno dobro. Govore mi da ne trebam razmišljat negativno nego pozitivno, a onda kako nikako ne smim dozvolit da na tu koronu budem pozitivan, nego trebam biti negativan. Pa ajd se tu snađi? Kažem ti, luda kuća i nema druge nego svojim putom. (iz knjige »Među nama«)