Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Tri dana na vratima Balkana

Autor: Mario Padelin

22.06.2010. 22:00
Tri dana na vratima Balkana

Foto: Mario PADELIN



Nisam vjerovao da ću nabaviti odlične recepte iz gastro priloga jednog tamošnjeg dnevnog lista, a pod naslovom “Viljuškom po ex-Yu – Zapadna Hercegovina i Dalmacija”, sve preuzete iz knjige “Fratarska kuhinja” izvjesnog fra Franje Mabića. To vam je isto kao kada bi kod nas izašli recepti “Pirunom po svitu – kuhinja Šumadije i Južne Srbije” iz pera oca Amfilohija
Nisam od onih koji odu na nekakav put pa onda s tim dave svoju bližu i dalju okolinu, ali interes koji su pokazali svi oni koji su saznali gdje sam bio, nagnao me je na pisanje ovog putopisa. Iako dobar dio Hrvata na sam spomen glavnog grada Srbije ima negativne misli, činjenica je i da sve jako zanima kako se tamo živi i kako sam se tamo proveo. A kakvi su uopće naši kontakti s njima? Na međudržavnoj razini, naši i njihovi političari se razumiju sve bolje i bolje, toliko da smo, što je nekada bilo nezamislivo, počeli čak i s nekom zajedničkom suradnjom na razini oružanih snaga, a slično se može reći i za kulturu, gdje se sve, također, intezivira. Neka sredina između dobroga i lošeg postoji i u glazbi gdje su veze evidentne, ali nažalost nesrazmjerne i obrnuto proporcionalne kvaliteti, barem kada je u pitanju ono što stiže u Hrvatsku. Naime, što je muzika odvratnija i gluplja, to se kod nas bolje primljena i obrnuto. Kvalitetna rock i ostala relevantna srpska muzika kod nas skoro da i nema publiku, dok se ono najodvratnije narodnjačko smeće sve više sluša u svim našim krajevima, a ono što je najopasnije je spoznaja da se oni koji u tome uživaju više i ne srame to priznati.
Konačno, ono u čemu naši i njihovi najbolje surađuju, je kriminal. Iako se o tome nerado govori, svi znamo da se i za vrijeme najžešćih ratnih sukoba sasvim lijepo trgovalo i s najmrskijim neprijateljima, tako da je sadašnja trgovinska razmjena samo simbolična u odnosu na neke druge razmjene. Svako malo, u crnim kronikama čitamo da je taj, i taj, pripadnik tog i tog klana, sudjelovao u pripremama za ubojstvo tog i tog. Stalno se spominju Joca Amsterdam, Pera Zver, Mika Majmun, a postojao je i jedan s nadimkom “Budala”, a dotični ga nosio zbog činjenice da je jedini u tom društvu završio fakultet(?). “Naši” se skrivaju u Bosni i Srbiji, a “njihovi” se najradije skrivaju kod nas, tako da barem u tome miljeu vlada nekakva sloga.
Kako doći
Od raspada Jugoslavije, ovo mi je drugo putovanje u Beograd, a ono što je zanimljivo to je razlog puta. Naime, priroda moga posla zahtjeva povremene seminare i predavanja na koja dolaze stručnjaci iz zapadnog svijeta, kojima nije na kraj pameti organizirati ih posebno za Srbe, a posebno za Hrvate. Ne rade to oni zbog želje za nekim evociranjem povijesti, već iz čisto praktičnih razloga kojima ćemo se, kako vrijeme prolazi, s vremenom svi morati povinovati.
Nakon dragocjenog vremena koje sam izgubio kada sam do tamo čak 12 sati putovao autobusom, ali i teških doživljenih trauma vezanih uz moju glupost da izaberem povratak s jednim od “kombi-taksija” u kojima vlada atmosfera kao u filmu “Tko to tamo pjeva”, bio sam odlučan u nakani da na put krenem osobnim automobilom. A put je zanimljiv kao utakmice Hrvatske nogometne lige. Deset kilometara od Zadra uđeš na autocestu i s nje siđeš nakon otprilike 650 km, kraj hotela u kojem ćeš odsjesti. Jedino po čemu vidiš da si sve istočnije, to su putokazi, registracije koje srećeš i, što je najgore, čistoća zahoda na benzinskim crpkama, a koji su sve gori kako se približavate granici. Na granici su bili totalno indiferentni, tako da smo formalnosti obavili relativno brzo. Na moje gunđanje o tome kako je srpski dio autoceste ofucan i pun zakrpa, moja je suputnica (pravilnije je reći sapatnica s obzirom da sa mnom putuje) primijetila da je ta cesta građena prije puno godina. Pa građena je u isto vrijeme kada i hrvatski dio – htio sam reći, ali sam se sjetio da se kod nas tuneli pituravaju sa sedam slojeva boje i da se troši na razne druge načine, pa sam zaključio da je bolje šutjeti i ne dičiti se onim čega se pametan srami.
Sve u svemu, autom se stiže za nekih 6 do 7 sati, autocesta košta 210 kn, a divljom vožnjom kakvom sam sklon kada vozim tuđe auto potrošite 50-ak litara goriva (u jednom pravcu). Sami ste svoj gospodar, ne morate slušati narodnjake koje vam pušta vozač i, što je za mrguda poput mene najvažnije, ne morate razgovarati s nepoznatim suputnicima i trpiti teror tuđe djece. Dakle, autom.
Glavni grad
Beograd je, naravno, najveći i glavni grad Srbije i u njemu se ona najviše susreće sa svijetom i modernim načinom života, što logično proizlazi i iz njegovog geografskog položaja zbog kojega su ga zvali “Vratima Balkana”, a što on zapravo i jest. Plovno je povezan preko Save i Dunava sa susjednim zemljama i Crnim morem, a i inače je važno raskrižje između Istoka i Zapada. Politički, u tom gradu (za razliku od ruralnih krajeva) uvijek pobjeđuje neka urbana i umjerena struja što nisu uspjeli promijeniti ni brojni doseljenici koji su posljedica ratnih migracija. Grad ima blizu dva milijuna stanovnika od kojih se ogromna većina izjašnjavaju kao Srbi, dok je broj ostalih naroda zanemariv. Primijetan je animozitet između starosjedilaca i došljaka, a koji vuče korijene iz kulturoloških i drugih razloga.
Izgled grada se (po mom mišljenju) u posljednje tri godine malo i promijenio u smislu da je sve nekako urednije i čišće, samo što su valjda u čast moga dolaska raskopali pola grada, što je izazvalo još i veće prometne gužve. I dalje je primjetan nesklad najmodernijih čelično-staklenih zgradurina i oronulih i ofucanih fasada starih kuća koje su svoj sjaj imale u nekim davno prohujalim vremenima. Turistički, oni nude deset top destinacija tipa Skadarlija, brdo Avalu, Adu Ciganliju, Kalemegdan i slične destinacije, koje nas koji dolazimo iz gradova kao što su Zadar, Split ili Pula uistinu ne mogu fascinirati. Svejedno, uz dobroga vodiča gost se može dobro zabaviti, samo što se nigdje ne spominje omiljena atrakcija nekih turista, a to je sve posjećenija Kuća cvijeća i grob najpoznatijeg hrvata u Srbiji, znate već kojega.
Mediji
U Srbiji postoji puno televizija i dnevnih i tjednih listova, a kao što je to djelomično slučaj i kod nas, ima ih za normalne ljude, kao i za nižu rasu. Što se tiče tiskovina, ima ih svakojakih, od onih ozbiljnijih pa do nagoreg smeća namijenjenog valjda nekim poluljudima koji mogu progutati i svariti nevjerojatne gluposti. Televizija ima puno, a osim one stare najviše se gleda B92 i Pink, a tu je i podjela gledatelja po inteligenciji i kulturi u korist ove prve. Začudo, nije bilo puno narodnjaka, a bilo je i dosta naših spotova. Gledao sam i jednu zanimljivu emisiju o povijesti Yu-rocka u kojoj je gost bio i naš Zadranin, legendarni gitarist Vedran Božić i vrlo se ugodno iznenadio i zažalio što takvih stvari nema i kod nas. Na programu ima dosta naših serija, mahom sapunica, ali gostuju i naši relevantni estradni umjetnici. Osobito se obožava Olivera, koji doduše ne dolazi pjevati, ali sam zato njegov DVD s koncerta u pulskoj Areni gledao na tri društvena događaja u tri dana koliko sam tamo boravio.
Da bih vidio o čemu se kod njih najviše piše, napravio sam izbor iz dnevnog tiska 11. lipnja. Na naslovnicama je glavna vijest kako je tamošnji odbjegli pripadnik zemunskog klana uhvaćen prilikom ilegalnog dolaska iz Hrvatske. Spominje se da će uskoro “biti više zaštićenih svjedoka nego zaštićenih građana”, navode se makinacije glasovima prilikom izbora, propagandni javni radovi, lažne prijave mjesta prebivanja (to vam je vjerojatno poznato), a s jezom se govori o daljnjem rastu nezaposlenosti koja je sve veća. Prilično se realno i otvoreno piše o doživotnoj robiji koje su dva oficira “Republike Srpske” dobila u Haagu zbog zločina u Srebrenici (ili sam ja to izabrao novine pravljene za civilizirani sloj), a pišu i o napretku u nastojanjima za ulazak u EU. Na kraju svega, u rubrici kultura, piše se o manastiru Krka (ne, ne misle na Visovac), kao “sedištu pravoslavnih Dalmatinaca” i o suradnji s Ministarstvom za kulturu Republike Hrvatske, a spominje se i neka princeza Jelena, sestra cara Dušana udana za hrvatskog kneza Mladena II. Šubića. Dosta realan napis bez suvišnih komentara koji bi prije 20-ak godina bile obavezne.
Hrana
Kada se u hrvatskoj spomene srpska hrana, svi odmah pomisle na Karađorđevu šniclu, Leskovački voz (ili mućkalicu ili vješalicu, nisam siguran), a neki automatski uz njih povezuju ćevape i ražnjiće. Istina je da se tamo dobro jede, ali i raznovrsnije nego što to mi mislimo. Problem je kada poput mene jedeš po hotelima i restoranima, jer stavite ruku na srce i recite – kakav bi dojam o hrvatskoj kuhinji ponio gost koji bi se tri dana hranio po hotelima i restoranima u Zadru. Osim rijetkih iznimaka, vjerojatno isti onakav kakav sam ja ponio iz Beograda, samo što oni imaju više jela, ali, kao što sam i mislio, s većim izborom jela sa žara. Sve je ostalo manje više isto (osim cijena, koje su osjetno manje nego kod nas). Tjestenine, juhe, prilozi, rižota, pa čak i ribe. Ono što me užasnulo je spoznaja da je u većini restorana dopušteno pušenje, tako da ti i najbolja hrana na kraju prisjedne. Kao hladno predjelo najčešće ide više vrsta sireva i nešto što oni zovu “pršuta”, ali to nije pršut, iako se i kod nas prodaje pršut iz Italije (toje onda vjerojatno “prshutto”) koji nije ni do koljena dalmatinskom. Da skratimo. Oni jedu puno mesa.
Kada smo kod hrane, nisam vjerovao da ću nabaviti odlične recepte iz gastro priloga jednog tamošnjeg dnevnog lista, a pod naslovom “Viljuškom po ex-Yu – Zapadna Hercegovina i Dalmacija”. Skupio sam nove spoznaje o pripremanju hobotnice na dva načina (na salatu i s crnim vinom), liganja s kaparama, osliću s majonezom, brudetu, a da i ne govorim o punjenim srdelama, a sve to izvađeno iz knjige “Fratarska kuhinja” izvjesnog fra Franje Mabića. To vam je isto kao kada bi kod nas, primjerice, u Slobodnoj Dalmaciji izašli recepti “Pirunom po svitu – kuhinja Šumadije i Južne Srbije iz pera oca Amfilohija”.


 TAKO LEPA, TAKO BLIZU


Ono što iznenađuje je ogroman broj reklama za ljetovanje na Jadranu. Doslovno na svakom koraku možete naći slike našeg mora, grada Dubrovnika, Bola na Braču i drugih odredišta. S obzirom na vrlo malen broj Srba koji ljetuju u Hrvatskoj (naravno, ako isključimo one koji su porijeklom od tamo i imaju nekretnine ili rodbinu) zaključilo se da se agresivnom propagandom može napraviti dobar posao. Vjerojatno se mislilo i na nostalgiju koja je sigurno prisutna kod onih koji su u “ona” vremena kod nas provodili ugodne trenutke svojih godišnjih odmora, ali je pitanje koliko je taj osjećaj prisutan kod mlađih naraštaja. Srbi su ovih 20-ak godina, od kada smo se razišli, ljetovali u Crnoj Gori, Turskoj i Grčkoj, a neki su išli i u Rumunjsku i Bugarsku. Koliko će njih biti privučeno ovom kampanjom, teško je reći, ali da se misli ozbiljno – misli se, barem kada je reklama u pitanju.
S druge strane našlo se nekoliko “šaljivaca” koji su taj poziv shvatili na svoj način i potrudili se, zapravo, uložili vidljiv trud i tiskali velik broj malih plakata i njima oblijepili velike jumbo panoe s pozivom na ljetovanje u Hrvatskoj. Na tim se plakatićima nalazi mrtvačka glava, koja simbolizira znate već što (i koga) i ćirilićni natpis “dolazimo”, a što sve možete vidjeti na fotografiji koju je snimio vaš Mario. U svakom slučaju radi se o neukusnoj šali i nadam se da njeni autori neće nikada preći granicu, ali u svakoj šali ima malo zbilje i opasnosti kada vidiš da postoje i ovakve budale.