Troje glumaca izvelo dva kazališna komada u jednom

Dragon teatar je u petak u crkvi sv. Dominika priredio pravu kazalištu poslasticu u mjesecu koji je tradicionalno poznat po manjku kvalitetne kazališne scene. Dva dramska djela Georga Büchnera, »Leonce i Lena«, te »Woyzeck« spojena su u jedno kazališno djelo.
– Iako su obje predstave manje – više namijenjene ansamblima, činjenica da sam na raspolaganju imala samo troje glumaca uvelike mi je pomogla prilikom dramatizacije, jer sam, kako bi stvorili pitak kazališni komad, morala izbaciti pojedine dijelove fabule. Prema osnovnim dramaturškim linijama tekst sam prilagođavala i skraćivala ovisno o sceni, kako bi ona bila što lakša za igranje i režiju. U većini se predstava ionako prikazuje kostur teksta, a ne tekst drame, objasnila je redateljica predstave, te osnivačica Dragon teatra, Maja Šimić, te istaknula kako je poanta kazališnog rada uspjeti se snaći u informacijama i iz njih napraviti svoj dizajn.

Kreativna improvizacija
Kad je riječ o malim kazalištima, mora se misliti kako troje ljudi može upriličiti djelo namijenjeno ansamblu od najmanje deset glumaca. Sustavom eliminacije biraju se najvažniji dijelovi fabule, kao i odabir likova, koji se mogu pretapati i koje može odigrati jedna osoba, naročito kod sporednih likova koji više nose funkciju, a manje karakter.
– »Leonce i Lena« je komedija koja liči na bajku. Iako autor plete sasvim drukčiju priču, u kojoj želi prikazati kako je ljubav slijepa i koja se, u ovom slučaju dogodi između dvoje ljudi između kojih se i trebala dogoditi, unatoč tome što su oni bježali od nje, priča je svojevrsni oksimoron, jer princ i princeza pronađu jedno drugo u romantičnoj talijanskoj noći koliko god bježali od ideje njihove ljubavi. U priči se prikazalo i kako princ prekida s bivšom ljubavi, jer je žudio za novom avanturom, te je puna romantičarskog duha, iako govorimo o piscu koji je pisao suvremenijim stilom, u odnosu na svoje suvremenike. Priča je satirična, cinična i bogata raznoraznim izrekama, jer se publika ne smije niskom humoru, već onom koji je inteligentan i oštar, kazala je Šimić, te dodala kako je drugi dio predstave »Woyzeck« dijametralno suprotan.

Svjetlo i tama
– Franz Woyzeck je zbog ljubomore ubio svoju nevjenčanu suprugu. I prije ubojstva kojeg je on počinio, događali su se slični zločini među vojnicima, na kojima se očito, vršio veliki pritisak i raznorazni eksperimenti, zbog čega su bili podložniji psihičkim problemima. U tom se komadu pojavljuje i lik doktora, te vojnog kapetana, koji ponižavaju Woyzecka. Lik liječnika je najvjerojatnije inspiriran Büchnerovim ocem, koji je bio vojni liječnik. Tada nije bilo neuobičajeno da se eksperimentira na živim ljudima, kazala je Šimić, te zaključila kako se umjetnička družina u istom komadu bavila svijetlom i tamnom predstavom.
– Prebacivanja iz uloge u ulogu su ponekad bila vrlo brza, a nekad je bilo vremena i za presvlačenje kostima. Stvarno sam gledala da te promjene, a naročito one karakterne maksimalno pojednostavim, bez da se izgubi na stilu i konceptu djela, rekla je Šimić.