Pismo sinu Ivanu

Polja ostaše pusta, pašnjaci bez stoke. Milijune i milijune tona sočne trave gutaju požari. Čobana i blaga ni za lijek. Kada pitaš zašto je to tako, zar tako mora biti? Odgovor slušaš svaki dan: „Ne, isplati se.” Bože, tužnoga li odgovora. Svakome se isplati, samo nama ne.
Budu li nam drugi određivali pravila agrara, za jednu kunu ćemo, kao što smo i drugo bogatstvo prodali, prodavati strancu našu djedovinu, naše Doce, Mletkuše, Baštice, Rašinovce, Lugove…
Oh, koliko puta mi se je dogodilo da sam automobilom došao na naše Brdo, obukao radnu odjeću, zabacio motiku na rame i laganim korakom krenuo niz brdo prema našim njivama. Gledam i ne vjerujem sebi. Nije to tako davno ni bilo, kada bih bacio pogled na polje, od mora prema istoku, vidiš oranice, vinograde, pašnjake i livade, sve kao na dlanu. Na pašnjacima i livadama tijekom ljeta i jeseni vidiš na stotine konja, volova, krava i na tisuće ovaca. Tijekom jutra i popodneva polje je bilo puno čobana, a i glazbe si svakojake slušao; bleke, rike, mukanja, rzanja, revanja, dozivanja, sve to bez nekog reda, ali je imalo razloga i životnog smisla. Sva ta glazba, sav taj zov ispunjavao te radosnim i veselim životom, životom da si dio prirode, koja se budi jutarnjim izlaskom sunca i završava umornim zalaskom sunca. Sada se sve to promijenilo, jedva razlikuješ njivu od pašnjaka i livade, sve je to postalo isto, obraslo nekim čudnim visokim travama, a stoku možeš vidjeti samo u slikovnicama i na internetu. Onih što obrađuju polje možeš ih nabrojiti na prstima jedne ruke a veći broj dana ne možeš vidjeti ama baš nikoga. Često bi pogledom prostrijelio cijelo polje i kada se uvjerim da sam, sam, obuzme me neka tuga, samoća i jad. Prvo pomislim: da nije koji zapovidani svetac. Običaj je kod nas od davnina, da se u vrijeme zapovidanog sveca ne radi ili ako je netko u selu umra. Mobitelom s naše njive zovem ti mater da pogleda u crkveni kalendar je li svetac. Ona odgovara: ne danas nije svetac, nema obilježeno ni crvenim slovima ni potamnjenim velikim slovima. Kako je duboko odmaknulo poslijepodne, pogled usmjerim prema našoj crkvi Gospi od Sniga i tamo ne vidim niti jedan automobil. Dakle, svetac nije, nitko nije umra, a u polju nigdje nikoga. Mislim, nisam li zalutao u nečije tuđe polje. Pa nisu valjda svi nestali. Prije godinu dana si me nazvao i rekao. Prošlo ljeto nisam se pošteno najeo pomidora, četruna i cata . Kupili smo nekoliko puta, ali nisu okusa kao naši. Kada ih jedeš, kao da jedeš travu ili nedozrelo voće a i stomak ti se buni i čudno ti se podriguje. Istina je, sine Ivane, otac ti se je malo ulijenio, a ovo sada, genetsko sjeme drugačijih je svojstava i zahtjevnije je od našega domaćega. Znaš, mi smo ti čudan narod, mislimo da je tuđe sjeme bolje od našega, da je tuđe ime ljepše od našega. Uvijek ista pogreška. Ovo tuđe sjeme traži „kap na kap”, naše domaće, rekla bi ti baba Zorka, samo neka je zemlja dobro uređena, pa ako i kiša ne padne u pravo vrijeme, dat će ti roda onoliko koliko ti treba. Naše sjeme za našu zemlju tisućama godina brižno su usavršavali i čuvali naši preci. Zadnjih tridesetak godina, tvoj otac i drugi mislili su da je tuđe sjeme bolje. Grdno su se prevarili. Tuđe sjeme traži posebnu zaštitu od bolesti a prehrana, sve neka čudna kemija, sve nekako neprirodno i usiljeno. Sjeme našeg četruna ako bi posadio u dobro uređenu zemlju, i da mu kap kiše ne padne, ono ti daje lijepo oblikovan plod od tri kilograma. Ovo stransko sijeme, ako nisi stavio kap na kap, ono ti daje plod od kilograma i izgleda tako zasukan, kao da gledaš tur djeteta, kojega je pogodila teška bolest. Istina, špica našeg četruna je trostruko veća od stranskoga ali tisućama godina nije nikome naškodila. To je sjeme za našu zemlju, za naše podneblje, najslađi je od svih, a hvalili su ga milijuni i milijuni stranih turista. Pomamljeni za tuđim, bojim se da smo ga izgubili. Ali, nada postoji. Baba ti Zorka, dok je do zadnjega dana mogla u polju raditi, ona je brižljivo skupljala sve naše domaće sjeme i uredno pohranjivala u boce i bočice iz apoteke. Njeno sjeme nije imalo rok valjanosti godinu dana, nego svu vječnost. Isto tako, zadnja u selu, koja je brinula o domaćem sjemenu bila je Marija Kalčova, po nadimku Drina. O, bože, koliko puta me je znala zamoliti: „Jurček, neka ti ne bude sa zapovjedi, ako prođeš pored moga rasada zalij ga vodom, dok ja na noge, tamo i amo, treba mi puno vremena.” Rekao bih, baba Drina nema problema. Iako ne bi bilo usputno, ja bih kobili Dorati dao znak za galop i u tren bi se našli kod rasadnika. Rasad bi zalio isto kao našeg, a Doratu bi napojio čistom vodom iz njenoga bunara. Kako je ta voda bila čista, izvorska, i kada bi napojio Doratu ona bi dobila novu snagu. Sine Ivane, nema ti više rasadnika ni babe Zorke ni babe Drine, nema više ni bunara. Ista je priča i kod svih drugih. I zato sine Ivane, iako je sredina dana, podne, iz ovih stopa idem u naše polje ubrati dva najljepša cvijeta i odnijeti na grob babe Zorke i babe Drine, jer one su ti do zadnjega dok su mogle, čuvale naše domaće sjeme. Ivane i ti ih se često sjeti i spomeni u molitvi i odnesi im najljepši cvijet i stavi na grob, jedna su pored druge kod Gospe od Sniga. Ja idem potražiti, u našoj i njenoj konobi iako su odavno zatvorene, sjeme koje su pospremile u apotekarskim bočicama i kojem nije istekao rok valjanosti. Sljedećeg ljeta kada dođeš na studenske praznike imat ćeš za jesti svega domaćega koliko ti srce želi. Njiva će biti dobro pripremljena i bit će svega domaćega u izobilju, jer će biti zasađeno naše tisućljetno sjeme, sjeme babe Zorke i babe Drine. Nego, sine Ivane, došlo je neko za nas čudno vrijeme. Polja ostaše pusta, pašnjaci bez stoke. Milijune i milijune tona sočne trave gutaju požari. Čobana i blaga ni za lijek. Kada pitaš, zašto je to tako, zar tako mora biti? Odgovor slušaš svaki dan: „Ne, isplati se.” Bože, tužnoga li odgovora. Svakome se isplati, samo nama ne. Koliko je Kina udaljena od naše lijepe Hrvatske, koliko dana putovanja brodom. Kada kupuješ u dućanu krumpir, luk, kapulu i da ne nabrajam dalje, na etiketi piše zemlja podrijetla Kina, i ne znam kojih sve imena zemalja ne piše. Naše tvrtke koje su stoljećima proizvodile voće i povrće koje je bilo najbolje u europi i šire, pojavljuju se kao tvrtka uvoznik. Dokle tako, dokle slušati odgovor: „Ne, isplati se.” Zapamti sine Ivane, ako na naše pašnjake stada dovedu strani pastiri i ako naša polja budu obrađivali stranci, mi više nismo svoj na svome. Čiji je čoban i čiji je seljak toga je zemlja, a pričati se može i ovako i onako. Svi oni koji radnim danom, šeću po gradskim šetnicama i piju kavu po kafićima i odlaze na provod u dvadeset i tri sata i spavaju sutradan do šesnaest sati, ti ne čuvaju zemlju. Zemlju čuva naš pastir, naš konj, naša krava, koza, ovca, konj, vol, magarac. Njive koje je izorao i uredio naš seljak i koji zna za svaku stopu zemlje i stalno je kontrolira, on je čuvar zemlje, a ne policija, još manje vojska. Kažu, da su mali posjedi, da je posjed usitnjen. Zar smo toliko prokleti da ne možemo sjesti i dogovoriti da naš posjed bude bolji ekonomičniji nego bilo čiji u svijetu. Ljutimo se na vladu, stranke, crkvu, boga, umjesto da sjednemo i dogovorimo se. Budu li nam drugi određivali pravila agrara, za jednu kunu ćemo kao što smo i drugo bogatstvo prodali, prodavati strancu našu djedovinu, naše Doce, Mletkuše, Baštice, Rašinovce, Lugove… I zato, sine Ivane, trebamo svi čim prije pružiti ruku jedni drugima, sjesti, dogovoriti se, i dokazati svijetu, da je naš posjed najekonomičniji, da je naša zemlja bogom dana, da je naše sjeme najbolje, da je naša trava i naše gore list najsočniji i da smo mi „svoji na svome”.