Što će nam država ako u njoj nema budućnosti za našu djecu?

Zadranin Josip Deur (36), vlasnik vučne službe, nekadašnji MMA borac i nositelj Grba Grada Zadra, kojim je nagrađen za spašavanje unesrećenih sugrađana u poplavi 11. rujna prošle godine, ovih je dana privukao pozornost javnosti jer se s 18 kilograma teškim križem uputio u molitvenu hodnju iz Šepurina do Zagreba, točnije zagrebačke Katedrale. Na put dug gotovo 300 kilometara Deur se uputio zbog nezadovoljstva stanjem u državi. Iako ga na šestodnevnom putu nije poslužilo vrijeme, kaže kako bi sve ponovio i to zbog ljudi koji su mu dali podršku i shvatili njegove motive.
Prije polaska objavili ste šestodnevni plan puta iz čega se moglo zaključiti da ste sve pomno i dugo planirali. Kako i kad ste došli na ideju da pješke krenete u Zagreb s križem na ramenu i zašto?
– Nakon osobnih, neugodnih iskustava, shvatio sam da je u sve pore našeg društva upetljana politika i da je običan mali smrtnik nemoćan. Konkretno, natjecao sam se za posao na održavanju državnih cesta, pobijedio, ali posao nisam dobio. Organizirao sam i prosvjed u Zadru kako bih ukazao na to što se događa, ali ništa nisam uspio promijeniti. Čak sam naišao i na blokadu većih medijskih kuća. Dakle, gospodarstvo nam je na koljenima, ratni zločini počinjeni u Domovinskom ratu ni danas nisu riješeni, pravosuđe nam je korumpirano, javni natječaji se namještaju, ljudi jedva preživljavaju od svog rada, a mladi se svakodnevno iseljavaju. Svakoga tko voli ovu zemlju to brine, boli i vrijeđa pa tako i mene. Zato sam odlučio nešto poduzeti, probuditi ljude i potaknuti da pogledaju oko sebe i shvate što nam se događa. Otuđili smo se od vjere i od Boga! Nema drugog objašnjenja ako uzmemo u obzir da se više od 80 posto Hrvata izjašnjavaju kao katolici. Uzeo sam križ na rame, križ koji simbolizira patnju i grijeh hrvatskog čovjeka i krenuo na put moleći za milost spoznaje grijeha, milost kajanja za oprost grijeha naroda, obraćenje, povratak Bogu i za čuvanje čistoće srca u kojem se prepoznaje glas Božje savjesti i poziva.
Svaki od šest dana hodnje posvetili ste određenoj populaciji. Kome ste posvetili svoje molitve?
– Prvu etapu puta dugu 58 kilometara od Šepurina do Zatona Obrovačkog posvetio sam najranjivijoj skupini društva u koju spadaju djeca i žene. Moja molitva bila je usmjerena na svu djecu i žene stradale u Domovinskom ratu, ali i sve majke koje su izgubile sinove, kao i na svu nerođenu djecu. Imamo sve više abortusa koje podržavaju političke elite što je strašno. Drugu etapu od 51 kilometra, od Zatona Obrovačkog do Udbine, posvetio sam hrvatskim gospodarstvenicima, a naročito vozačima. Baš taj dan puhala je jaka bura pa sam i ja, na zahtjev policije, morao prekinuti hodnju na dionici od 5,5 kilometara jer je bilo preopasno. Treću etapu hoda, od Udbine do Grabovca, dugu 59 kilometara, posvetio sam svim sportašima i sportskim djelatnicima. Imamo vrhunske sportaše, a imali smo nedavno situaciju da naši nogometaši, koji su osvojili drugo mjesto u svjetskom poretku, da im se osporava izbor tko će im pjevati na dočeku. Četvrtu etapu, na relaciji Grabovac – Karlovac, dugu 69 kilometara, posvetio sam onoj najvećoj i istinskoj žrtvi Hrvatske, a to su hrvatski dragovoljci, branitelji i domoljubi. Ti ljudi su dali najviše za domovinu. Oni su dali najveći obol u ostvarenju tisućljećnog sna Hrvata – da imamo svoju državu. Uvijek smo bili pod nekom okupacijom, ali nažalost, i danas kad imamo svoju državu, opet smo pod jednom vrstom okupacije. Ovaj put okupator je Europa. Nameću nam iskvarene, masonizirane zakone koji su u potpunoj suprotnosti s našim vjerskim načelima, nešto što nikako ne možemo prihvatiti. To, međutim, prihvaćaju oni koji su na početku Domovinskog rata pobjegli, a njih su prigrlili u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, dok su se oglušili na vapaj naroda koji je stvarao domovinu. Petu etapu Karlovac – Lučko, dugu 46 kilometara namijenio sam studentima i onima koji su zbog egzistencije napustili Lijepu našu. Što nam vrijedi to što imamo svoju državu ako u njoj nema budućnosti za našu djecu. Zadnju, šestu etapu dugu 11 kilometara od Lučkog do zagrebačke Katedrale posvetio sam političarima. Moja poruka njima je da otvore oči i uši, osjete bilo svog naroda i vrate se istinskim vrijednostima. Ako to neće ili ne mogu, onda molim Oca Nebeskog da čuje molitvu i da On te ljude protjera s vlasti. Naš jedini put je onaj zapisan u Svetom Pismu.
Politiku krivite za loše stanje u zemlji, a šesti dan hodnje molili ste upravo za političare. Kako to objašnjavate?
– U politiku su ušli ljudi koji tu ne bi smjeli biti. Treba samo pogledati tko su oni, tko su im očevi i djedovi. Oni koji su radili za Udbu, Kos, Oznu i slične organizacije, ne mogu danas biti na važnim funkcijama i u izvršnoj vlasti. Dakle, kao narodu koji je više od 80 posto katolički trebaju vođe i političari koji će se ponašati i boriti za te vjerska načela. Nije važno što mislim ja, što misli pojedinac. Istina i put je zapisan u Svetom Pismu. Ne mogu nama bljutavci, beskičmenjaci i bezbožnici biti vođe! Odnosno mogu, ali onda imamo ove rezultate s kojima velika većina hrvatskog naroda nije zadovoljna i pati. Moja molitva za političare je ujedno i molitva za narod da se probudi i bira istinske vjernike i neokaljane ljude da vode ovu državu, dok nam nije prekasno.
Na početku razgovora rekli ste da biste sve ponovili…
– Da i to zbog ljudi koji su me podržali počevši od priprema za put, pa do onih koji su me na tom putu pratili, pružili mi prenoćište i obrok, pridruživali mi se na dijelovima dionica i dočekali pred zagrebačkom Katedralom. Ponovio bih i zbog ljudi koji su mi se naknadno javili i blagoslovili me zbog moje žrtve koju sam podnio na putu kako bih ukazao na istinske vrijednosti i ono od čega smo se udaljili, a nismo smjeli. I naravno, ponovio bih i zbog onih koji su čuli moj glas i na neki način se obratili. Svima navedenima zahvalan sam od srca.