Kako vidjeti da netko ima koronavirus?!!!

Nikako!!! Upravo tu i jeste problem!!!
U privatnom životu se sprdam sa svim i svačim, i ništa mi nije sveto. No ovo je ozbiljno! I umjesto da vas pokušam umiriti i ne dizati paniku, ovaj put ću vas pokušati dobro uplašiti. I sebe, što se toga tiče.
Dakle prenosi se kapljičnim putem i dodirom zaražnih površina. Putevi ulaska u naše tijelo nisu kroz kožu, nego sluzokožu. A to su oči, nos, usta i intimni dijelovi. Znači da smo sigurni, dok nas neko baš ne pljune, kihne prema nama ili prstom kojim smo pozivali lift, koji je dotaknulo milijun ljudi ne protrljamo oči, gurnemo u usta ili očistimo nos (ajmo, to je javna tajna, klub kopača nosa je zaista velik i vrlo nepriznat u javnosti).
I dok kupujem u lokalnom dućanu, svjesna sam da je vjerojatnost da je među kupcima neko sa koronavirusom zaista velika. Jer taj virus JE stigao i kod nas!
A kako su simptomi toliko slični običnoj gripi i prehladi, oni koji su već nosioci, to možda ni ne znaju
Još gore! Asimptomatično doslovno znači da ova podmukla opasnost, kada smo je već dobili, nema simptoma, no mi smo VEĆ tada zarazni!!!
A ako se dobro osjećamo, to ne znači da smo malo manje zarazni! Ponavljam to, iako sam već napisala u prošloj kolumni, no svojim ušima sam čula razgovor, da ako su simptomi blagi, tada čak da i neko drugi to dobije, neće mu biti baš puno loše!
Ovaj virus pošalje 1/3 oboljelih u bolnicu. Od toga 9% se spasi samo zato što u današnje vrijeme postoje respiratori, pa dok pluća koja virus napada otkažu, respirator diše umjesto oboljelih, dok se ostatak organizma brani, pa ljudi zahvaljujući tehnologiji dobiju priliku izboriti se i preživjeti. No oko tih tehničkih čuda rade ljudi koji su na rubu snaga. U Italiji su počeli umirati MLADI bolničari i liječnici, jer ih je izloženost virusu i stravičan ritam doveo do oslabljenih organizama! Već sada moraju birati tko će dobiti krevet na intenzivnoj, a tko na žalost ne.
Bolesnici umiru potpuno sami, bez dodira ruke svojih najljubljenijih. A nemaju ni sprovode.
Ako mi mislimo da smo na sigurnom, varamo se! Taj virus je već tu. Ubojit je i nema nikakvog lijeka, osim prevencije!
I onda vidim postove na internetu i ljude po gradu kako šetaju u društvu…
Nije pitanje da li će stići. Pitanje je koliko će se razmahati kod nas. A mi realno nemamo kapacitete koje ima Italija. Ni oni ne dobivaju dovoljnu pomoć.
Dakle ako ovaj virus zamislite kao otrov bez okusa, mirisa i da se nalazi u zraku, da li bi se tada malo više bojali? Jer se upravo tako moramo ponašati. Ukoliko neko od nas dobije virus, pa ga prenese susjedi kraj koje je odrastao, i ona zbog toga umre, kako se nositi sa vlastitom savjesti poslije toga?
Naša ekonomija je već na koljenima. Neće biti bolje još dugo. No ako zbog naše želje za šetnjom, jer je predivno proljeće vani, budu morali zatvoriti i oni koji nas održavaju u koliko toliko normalnim uvjetima, što ćemo onda? Smeće po cestama, dostavne službe zatvorene, firme koje bar nešto proizvode, seljaci koji jesu proizveli hranu neće moći do nas…
Ako vam se ovo čini crnim scenarijem, onda dobro. To mi i je namjera. Kako je virus nevidljiv, izrazito zarazan, podmuklo maskiran prisutnom gripom i zarazan, i onda dok smo mi još sasvim dobro, rezultat je da smo svi u opasnosti. Za razliku od bolesti koje se mogu dobiti rizičnim ponašanjem, u ovom slučaju rizično ponašanje je jednostavno druženje.
Dezinfekcija ruku je esencijalna. Recept je svuda oko nas. Virus je osjetljiv na 70% alkohol, jer se proteini njegove ovojnice (zamislite ju kao kožu virusa) raspada od tog alkohola. Ja sam napravila dezinfekcijsko sredstvo točno po uputama Svjetske Zdravstvene Organizacije. Srećom, kemičar sam, pa uz sav laboratorijski pribor i sastojke koje imam, nije problem. No kako o virusu ne znamo dovoljno, ali znamo da je virus, i oni imaju svoja pravila. Pa sam u to stavila eterična ulja, najjača antiviralna za koje znamo. Po principu od viška glava ne boli! To NIJE lijek. Nije dovoljno oprati ruke pa onda u đir. No možda je u tim uljima bar malo veća šansa da dodatno uništi virus, prije nego što on uništi nas.
U jedno sam sigurna. Najveća sigurnost koju mogu sebi i mojim dragima pružiti je ne izlagati se uopće niti mogućnosti zaraze.
Zašto pretjerujem??? Zato što vrlo vjerojatno ne pretjerujem! Našim susjedima Talijanima se događa nešto užasno i tužno. I vjerojatnost da ćemo i mi uskoro, je velika. Pa ću vas podsjetiti na ono divno medicinsko osoblje, koje se uhvatilo ovog rata sa virusima, baš kao nekoć naši hrabri djedovi i bake. Jesmo li mi zaista toliko nedostojni naših predaka? Izazivam sebe i vas, da pokažemo hrabrost kao nekoć oni, baš kao u ratu… Fotografija je borba nekoć i sad i potpuno je ustvari ista stvar u osnovi.