»Zadatak lavandijera je čuvati more od pogubnih djelovanja suvremenoga života«

Slikovnica »Bijele ribice lavandijerice« akademske slikarice i spisateljice Manuele Vladić-Maštruko tematski je posvećena tragičnom stradanju preških pralja u olujnome moru pokraj otočića Galevca. Realistično opisanim i oslikanim zbivanjima u prošlosti, središnja se tema ove suvremene bajke postupno širi i raslojava kako bi se u određenom trenutku, imaginacijom, nadovezala na sadašnjost i odjeke prošlih i sadašnjih događaja u budućnosti. Preispitujući metafizičke razloge postojanja, zbivanja se i tumačenja, iz jednog malog lokalnog mjesta na moru, premještaju u sferu univerzalnih egzistencijalnih pitanja i humanih vrijednosti. Slojevita struktura priče obiluje preplitanjem vremenskih međa, mašte i zbilje, koji se u vrtlogu zbivanja združuju u postojanje onkraj vremena.

Morski ljudi
Vladić-Maštruko primila nas je u svoj prekrasni dom i atelje ispunjen motivima mora koje je najčešća podtema njenih slikovnica. Ispričala je o četverogodišnjem stvaranju ove knjige, istraživačkom radu, susretima i razgovorima s ljudima, usporednom oslikavanju i pisanju, kao i o motivaciji za stvaranje.
– Slikovnica Bijele ribice lavandijerice nastala je sa željom da se mladim naraštajima, na njima prihvatljiv i primjeren način, predstavi kulturna i tradicijska baština otoka Ugljana, mjesta Preka i tragični događaj u kojem su 1891. godine stradale preške pralje. Premda izvorno osmišljena za mlade, slikovnica je namijenjena svim generacijama jer se bavi univerzalnim, ali i osjetljivim, teškim i tabuiziranim temama, započinje Vladić-Maštruko koja je do sada objavila 14 autorskih slikovnica raznovrsnih tema.
Kako prepričava, njena majka Nena ju je svojim pričama uvela u svijet bajki i priča te joj je, kao djevojčici, ispričala priču o tragičnom stradanju preških pralja kada su se, na jednom obiteljskom izletu, zatekli pokraj njihova spomen-obilježja na otočiću Školjiću.
– Ta me je priča duboko dirnula te je otada pritajeno živjela u meni tražeći prostor i vrijeme da se nanovo ispriča, sve do sada, kada je napokon našla način da se utjelovi u mojim riječima i slikama, govori Vladić-Maštruko čije su srce i glava stalno bili, kako otkriva, s praljama.

Spoj povijesnih činjenica i umjetničke mašte
Iako su životni izazovi sada potpuno drukčiji, kazuje Vladić-Maštruko, nisu lakši budući da svako vrijeme nosi svoje poteškoće.
Najprije je dugo istraživala koristeći građu iz Etnografskog muzeja, zadarskog arhiva, Znanstvene knjižnice te se susretala s ljudima u Preku…
– Udruga žena Luzor isto mi je izišla u susret, oni su mi otvorili vrata stare crkve, vodili me kaletama i pričali… Suvremenika tog događaja nema, ali ostale su predaje i priče koje su mi poslužile. Senko Sorić, dobri duh Preka, koji još uvijek bdije nad svojim voljenim mjestom, sada iz neke druge dimenzije, ostavio nam je u nasljeđe brojne dokumentarističke zapise i poetske zabilješke i fotografije, nadahnute svojim sumještanima i tradicijskom baštinom Preka, a koje su mi bile od velike pomoći, ističe Vladić-Maštruko i dodaje kako je ova priča spoj povijesnih činjenica i umjetničke mašte.
Epilog je bajkovit, otkriva Vladić-Maštruko, lavandijerice su našle novu opstojnost u moru.
Dakle, umjetničkom slobodom dala je nadu svakom čovjeku, a kako dodaje, vjeruje u besmrtnost duše.
Najveći izazov bio je u tekstualnom smislu, omjeru između mašte i stvarnih činjenica, zatim djelomično je pisano na lokalnom narječju te je valjalo naći ravnotežu između priješkog i književnog govora kako bi se stvorila tekstualna melodija.
No, nameće se pitanje hoće li lokalni govor ograničiti čitateljsku publiku te stvoriti poteškoće prilikom prevođenja.

Šarmantni preški govor
– Ima veći šarm s lokalnim preškim govorom, ali riječ je o univerzalnoj ljudskoj priči koja svugdje može pronaći recipijenta. A tko zna, možda jednog dana i u Preku objavimo slikovnicu na engleskom jeziku za turiste, predlaže Vladić-Maštruko obogaćivanje turističke ponude.
Međutim, vizualno bogate ilustracije i priču o lavandijerama u knjizi prati Preški vremeplov i pojmovnik. Tu su, rekonstrukcijom jednog minulog vremena i njegovih karakteristika, podrobno opisani način života, rada i opstanka u Preku i Zadru te manje poznate riječi i pojmovi na preškom govoru. S obzirom na to da se život na otoku danas umnogome razlikuje od vremena u kojemu su živjele preške pralje, a blagodati suvremenoga načina života ugrožavaju ne samo kulturnu, nego i prirodnu baštinu, slikovnica Bijele ribice lavandijerice nosi u sebi i ekološku poruku koja nije prikazana izravno, već u simboličkom taloženju zbivanja, riječi i slika.
– Glavni lik ove suvremene bajke je djevojčica Stošica koja se nalazi na razdjelnici između djetinjstva i djevojaštva kada mlade djevojke na otoku dobivaju zaduženja koja ih polako uvode u svijet odraslih i udanih žena. Osim poslova u kućanstvu i unutar obitelji, koje svakodnevno obavlja, četrnaestogodišnja Stošica polako usvaja i vještinu uslužnog pranja rublja – postaje pralja, a prateći majku Mariju i ostale lavandijere na putu u Zadar otkriva i jedan posve novi svijet. Raskošna scenografija Grada, prizori gradskog života i njihovih aktera potpuno osvajaju Stošicu, nagovještuje Vladić-Maštruko radnju i predstavlja glavne likove, majku i kćer.
Jasno, očekuje dobru recepciju i tome se, kako kaže, s razlogom nada.
– Svi koji su sudjelovali u tome projektu, davajući mi prijateljsku ili financijsku podršku, svi su oduševljeni. Nadam se da će se to nastaviti, kroz smijeh govori Vladić-Maštruko.
 

***Više pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista!