Boris Tadić spreman priznati Kosovo?

Predsjednik Srbije navodno će postaviti tri uvjeta – eksteritorijalnost manastira, poseban status za Srbe na jugu i faktičko priznanje statusa quo na sjeveru Kosova
Predsjednik Srbije Boris Tadić spreman je priznati Kosovo ostvare li se tri njegova uvjeta: eksteritorijalnost pravoslavnih manastira na Kosovu, posebni status za Srbe južno od Ibra te faktičko priznanje statusa quo na sjeveru Kosova, doznaje ekskluzivno naš list iz izvora bliskih srpskoj diplomaciji.
To je prva javna naznaka da bi vlast u Beogradu bila spremna jednom zasvagda i trajno riješiti temeljni problem svojega državnopravnog i političkog identiteta, ali i statusa u međunarodnoj zajednici, nakon što je Međunarodni sud pravde u Haagu jednoznačno procijenio da proglašenje nezavisnosti Kosova nije narušilo pravila međunarodnog prava. Premda se u javnosti i dosad moglo nazrijeti kako bi Beograd mogao biti spreman na kompromis oko Kosova, nijedan državni dužnosnik Srbije nije još naznačio da bi Srbija bila spremna čak i formalnopravno priznati Kosovo. Ali sada, uoči rasprave o Kosovu pred Generalnom skupštinom UN-a polovinom rujna, očito je da Srbija međunarodnoj zajednici šalje neke nove, donedavna neočekivane signale.
Uvjeti realno ostvarivi
Sva tri navedena uvjeta realno su ostvarivi. Eksteritorijalnost pravoslavnih manastira na Kosovu iz više bi razloga, i bez većih problema, mogla biti provedena. Pravoslavni hramovi na Kosovu, naime, još su od 1999. pod zaštitom međunarodnih snaga i nedostupni lokalnim vlastima i stanovništvu, a tek ovih dana neke od njih, poput manastira u Gračanici, počela je štititi kosovska policija. Također, model eksteritorijalnosti iskušan je već u Grčkoj, gdje status izdvojene cjeline uživa planina Atos, jedno od središta pravoslavne duhovnosti, na kojoj je Hilandar, najsvetiji manastir Srpske pravoslavne crkve. Tako eksteritorijalnost manastira na Kosovu ne bi morala biti međunarodnopravni presedan.
Posebni status za Srbe južno do Ibra u dobroj je mjeri predviđen već u Ahtisaarijevu planu, na temelju kojega je Kosovo proglasilo nezavisnost, ali ga Srbija ne priznaje. No, politički predstavnici Srba na tom dijelu Kosova odavna su svjesni da moraju pronaći model suživota s albanskom većinom, jer im je to jedini način da opstanu. Stoga nisu tek jednom sugerirali kako bi, uz podršku Beograda, bili spremni prihvatiti pogodnosti koje im pruža Ahtisaarijev plan. Mnogima je čak i u Srbiji jasno da srpske enklave na središnjemu i južnom Kosovu nemaju budućnosti ne pronađu li načina za suživot s većinskom zajednicom. Priština je, s druge strane, svjesna da će vjerodostojnost u međunarodnoj zajednici steći samo strogim poštovanjem, pa i stalnim širenjem, prava srpske manjine.
Obostrani interes
Treći Tadićev uvjet za priznanje mogao bi se pokazati najvećim problemom. “Faktičko priznanje statusa quo”, naime, moglo bi se tumačiti kao podjela Kosova, jer je sjeverni dio sada praktički i teritorijalno odvojen od ostatka zemlje: ondje ne djeluju kosovske, nego srpske institucije, a često nije moguće ni prijeći iz jednoga u drugi dio. No i taj bi se problem, uz dovoljno mudrosti u Beogradu i Prištini, mogao riješiti, tvrde izvori našeg lista. Beogradu je, naime, interes okončati problem i punom snagom krenuti u EU; Kosovo želi prekinuti agoniju nedovršene državnosti, te postati punopravnom članicom UN-a i ravnopravnom članicom međunarodne zajednice. Oboma je, dakle, interes prekinuti sadašnju neizvjesnost.
 

Stvar formulacije, a ne sadržaja

Priština bi, također, trebala biti svjesna da će sjever Kosova teško ikada postati istovjetan ostatku zemlje, jer homogena srpska većina sa snažnim resantimanom prema središnjoj vlasti neće tek tako nestati s toga područja. Beograd, pak, nakon mišljenja MSP-a konačno je postao svjestan da nema povratka na stanje od prije proglašenja nezavisnosti, kao što zna i da bez trajnoga rješenja kosovskoga problema neće dovršiti put u EU. Interes je dakle obostran, i sada je samo do političke mudrosti da se postojeća autonomija za Srbe na jugu i usuglašavanje statusa sjevera nazovu primjerenim, svima prihvatljivim imenima, a potom i konkretno provedu. “To je manje pitanje sadržaja, koji praktički već postoji, a više pitanje formulacije”, kazali su izvori našeg lista.