Zar je tamaris dalmatinska tužna vrba?

Ovo stabalce poznajem od djetinjstva, baš kao i svi rođeni u Dalmaciji… Dio je slikovitosti ovog kamena, sunca, mora koje se provlači kroz škrape i uspinje prema obali. Ponekad kada jugo gurne more, uzjoguni ga, naljuti, ono između škrapa ne prolazi više kao pristojan čovjek kroz gomilu ljudi, polako i strpljivo, n ego rukne, zaleti se kao ljuti bik, prsne i izdigne se – sve do prvih stabala. Ta stabla su po našoj obali najčešće borovi, a još češće tamarisi…
Ne mogu ni zamisliti Borik, Diklo, naše šetnice i plaže bez tih stabala…
Kada sam živjela daleko od njih, u kontinentalnom dijelu, našem i stranih država, sjećanje na galebove, stijenu i tamarise … Nostalgija je stiskala želudac, miris mora i tamarisa je bio neraskidivo vezan. Falila su mi ta malecka iskrivljena stabla koja uopće ne primjećujemo sve dok nam ne zatrebaju za ono zbog čega su najčešće zasađeni – hlad na plaži, uz samo more, jer ovo je biljka koja trpi doslovno sve što joj Dalmacija može prirediti. Podnosi, čak zahtijeva slano tlo, po mogućnosti pješčano ili bar siromašno, pustinjske uvijete po pitanju žege, no odlično podnosi i udare vjetra – bura zimi, hladna i okrutna, a tamaris na to strese svojim granama zadovoljno, plešući u skladu sa refulima.
Jugo koje ih tušira doslovno morem! Ma može!
E moji tamarisi – pa kako se mislite održati u takvim uvjetima? Njihov odgovor je – imamo duboko korijenje, a što nas dovodi do još jednog dobrog razloga zašto ih saditi uz obalu. Ova stabalca sprječavaju eroziju obale, da i to malo zemlje što imamo ne završi u moru…
Jednom kada se na njih udostojimo obratiti pažnju, tek onda shvatimo koliko su neraskidivi dio ove naše zaista posebne i zahtjevne kamenite regije… Toliko da postoji i endemični Tamarix dalmatika – dalmatinska metlika.
A ima ih oko 50 vrsta, od kojih je Tamarix galica ujedno i ljekovita, na što ću se vratiti poslije, kada sva u čudu raščistim zašto sam je nazvala tužnom vrbom.
Tamarix potiče od hebrejske riječi »tamara«, što znači »metla«, a kako bi se tipično lišće tamarisa povezalo s dijelom metle, koji se koristi za metenje, poznat je i pod nazivom »morska metla«.
Prema drevnoj legendi, tamaris uzgojen u Egiptu daje sok zvan »mana« koji je hranio židovski narod tijekom bijega. Tamarix je bio nadahnjujuća muza mnogim pjesnicima. Spominje ga Homer u Ilijadi, Vergilije u svojim Bucolics, a i Pascoli naslovio je jednu od svojih pjesama: Myricae što u prijevodu znači Tamarix. Prisutni su i u pjesmi Eugenija Montalea Kraj djetinjstva: »To je bilo samo nekoliko kuća/od starih cigli, grimiznih i/i oskudnih kalatura blijedih tamarisa…«
Vergilije u Bucolicsima ih spominje: »Non omnis arbusta iuvant humilesque myricae« ili »Ne vole svi grmlje i skromna stabla tamarisa«.
Bog uspoređuje čovjeka koji se uzda u čovjeka: »Koji mu čini tijelo rukom i čije se srce od Gospodina okrenulo tamarisu, kad dođe dobro, ne vidi ga, živi u sušnim mjestima, u pustinji, na zemlji slano, bez stanovnika.« (Jeremija 17: 6)
U Homerovoj Ilijadi Adrast, progonjen od Menelaja, spotiče se s konjem u grmlju stabala tamarisa, taman prije nego što će biti ubijen.
Tamaris se često naziva »pustinjskim grmom«. I tako kroz sve te neke tužne priče, baš zato što siroto stablo trpi sve i svašta, od tuširanja morem, pustinje, suše hladnoće (trpi i do -20 stupnjeva), čak je i sa Judom u legendama povezano, kao navodno jedno od mogućih stabla na koje se objesio nakon izdaje Isusa…
I eto meni iznenađenja. Sve sam izokrenula, izvukla literature za omanju knjižnicu i stablo koje ja povezujem sa sretnim djetinjstvom, mirisom mora na koži, u najgorem slučaju borbu na plaži sa obitelji Čeha za hlad, u svoj literaturi ispada simbol tuge i jada, samo zato što hrabro svašta trpi i uporno raste gdje drugi ne mogu. Pa zar je to mana? Jedina mana koje se mogu sjetiti je fascinantna značajka »znojenja« koje se javlja u obliku kapljica bistre i izrazito slane tekućine, koje tijekom dana i u odsustvu vjetra (čija bi prisutnost pogodovala isparavanju) stvara pravu kišu. I zato smo ponekad bili pomalo lijepljivi, ako smo pobijedili Čehe u brzini osvajanja hlada tamarisa.
Ima i ljekovita svojstva: dobar je za želučane probleme, hemoroide, antimikrobno djelovanje, pomaže jetri te upali zubnog mesa, ali i kod manjih rana i reumatizma. Adstrigentna svojstva, uključujući diuretik i znojenje. Zapravo se koristi za borbu protiv simptoma prehlade i gripe, a lijeku se pripisuju i otvararajuća svojstva, korisna u slučaju neaktivnosti. Aktivni sastojci su tanini, metilkvercetol. Dijelovi koji se koriste u tu svrhu su kora i grančice s lišćem. Kada ga napadne određeni kukac, izlučuje šećernu tvar koja ima približno istu prirodu i primjenu kao mana. Međutim može izazvati i alergije kod nekih ljudi, te ju treba koristiti s oprezom.
No što god prastare legende, svete knjige, simbologija govorila o ovoj, navodno morskoj verziji tužne vrbe, meni ipak izaziva radost i sam pogled na njih. Baš ih volim i prekrasni su mi!