Nema nam više Akija i baš mi je žao zbog toga

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
Žao mi je Akija jer je bio pravi roker i, po onome što sam čuo od onih koji su ga poznavali – dobar čovjek. I kao što smo čitali u ovoj kolumni, opet je krenulo objavljivanje svake moguće informacije, tako da smo u jednom trenutku na nekoliko najčitanijih portala imali i po nevjerojatnih 7-8 priloga o njegovoj smrti na istoj strani
Emica ELVEDJI/PIXSELL
Jedan od rijetkih poštenih i kvalitetnih hrvatskih sastava vjerojatno prestaje s radom

MOJIM VJERNIM OBOŽAVATELJIMA, NOGOMETNIM NAVIJAČIMA

Uvijek sam mislio kako su ljudi koji prate ove moje pisanije nalik meni, pismeni, lijepi, kulturni, plemeniti, dakle, sve ono što većina vatrenih nogometnih navijača nije, ali, pokazalo se da i među njima imam vjernih čitatelja. Ne baš obožavatelja, ali čitatelja da. Tu postoje tri momka koji mi već godinama permanentno šalju pisma rukom pisana (vjerojatno, još nisu ovladali »wordom«) i što je normalno - sva trojica su protiv mene. Jako je pak zanimljivo da su dva navijači Dinama koji me časte epitetima poput »prljavi hajdukovac«, dok ovaj treći hajdukovac, pak, misli da sam dinamovac. Hvala Bogu, nisam ni jedno ni drugo, navijam samo za reprezentaciju Hrvatske, ali - kako ja to shizofreno pišem da imaju tako dijametralno suprotne zaključke. Doduše, umijeće zaključivanja vatrenih navijača ipak treba uzimati s rezervom, ali baš je zanimljivo.
U ovom posljednjem pismu začudo nije bilo direktnih uvreda, ali je zanimljiv način razmišljanja, zaključivanja i poimanja svijeta općenito tako da ću morati materijal dati prijatelju Svenu vrsnom sociologu, a bogami ni psiholozi ne bi ostali kratkih rukava kada bi im trebao materijal za neki stručni rad ili doktorat. Najbolji je jedan koji mi svaki put nabraja sve uspjehe svoga kluba u tzv. hrvatskom prvenstvu, a onda posebno apostrofira smiješni »Kup velesajamskih gradova«, za kojeg na svijetu još jedino znaju navijači Dinama da je ikada postojao (Kup, ne Dinamo. Dinamo je postojao i pod raznim zanimljivim, lako izgovorljivim imenima). U svakom slučaju, kada bi ovi mladići znali kako mi je zabavno čitati njihova pisma pred mojoj ekipom vjerojatno bi bili sretni, iako im moram nešto napomenuti. Sve je to, naime, lijepo, ali ne bi bilo loše ponekad naći neku curu pa se s njome malo pozabaviti, odvesti negdje na pizzu, u kino, u kazalište (čuj mene – u kazalište), u trgovački centar, a ne samo ići u kladionice i kvartovske kafiće. U svakom slučaju – momci, puno vam zdravlja želim, život će vam brzo proći pa će vam biti žao što ste ga potratili na nebitne stvari. Ustvari, imamo različite prioritete, a zbog toga i postoji taj duboki jaz među nama.
p.s. Samo mala, usputna napomena. Nije »Padelin jel se sjeČaš« nego »sjeĆaš«; nije »upišao od smJEha« nego »smIJEha«; sezona nije »naJJuspješnija« nego »najuspješnija«; Real nije »najskuplja ekipa n svJEtu« nego na »svIJEtu« i da sada ne nabrajamo sve. Osobna imena se pišu velikim slovom, zarez se stavlja ispred suprotnih veznika i općenito je dobro malo se prisjetiti školskih dana, osim ako cijelo vrijeme nastave nismo sjedili na ušima i crtali grbove klubova u tvrdu školsku klupu. Trebalo je bar na vjeronauku pažljivo slušati jer bi se onda naučili moralu, umjerenosti, ljubavi prema bližnjem (i daljem), ekumenizmu i drugim lijepim stvarima, toliko potrebnim da bi bili moralne i čvrste osobe.

OPROŠTAJ OD AKIJA

Ne može se reći da se Parni Valjak nije puštao na televiziji zadnjih tridesetak godina, ali ovih dana je baš zavladao, što mi je drago jer – volim ja Parni Valjak. Nije baš da imam doma sve ploče, ali uvijek mi ih je drago bilo vidjeti. Imao sam desetak godina kada su snimali prve singlice, a tada i nije bio baš neki veliki izbor pa smo sve slušali pa tako i njih. Osim toga, bili su tu Hus i Jurica Pađen, poticali su iz »Grupe 220« i sve je to bilo dobro. Poslije su postali mainstream, ali s velikom dozom dostojanstva i mjere. Žao mi je Akija jer je bio pravi roker i, po onome što sam čuo od onih koji su ga poznavali – dobar čovjek. I kao što smo čitali u ovoj kolumni, opet je krenulo objavljivanje svake moguće informacije, tako da smo u jednom trenutku na nekoliko najčitanijih portala imali i po nevjerojatnih 7-8 priloga o njegovoj smrti na istoj strani. Ništa sa stručne strane, već većma nebitne podatke objavljene isključivo u svrhu što više klikova. Na pet mjesta sam pročitao kako je dva sata pred smrt zvao mog omiljenog klavijaturistu Pop Asanovića, kako se spremao na put majci u Skoplje, pa što su na svojim profilima povodom smrti objavili ti i ti pjevači (od kojih mnogi nemaju nikakve dodirne točke s Valjkom) i, kao i uvijek, sve se svodi na uvijek istu priču o kojoj je bolje sada i ne pisati jer je sve jasno, a danas su se i članovi sastava ogradili od izjava raznih »prijatelja« i »suradnika«. Jedan od rijetkih poštenih i kvalitetnih hrvatskih sastava vjerojatno prestaje s radom, nema nam više Akija i baš mi je žao zbog toga.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)