Ivana Bodrožić o teretu generacija izobličenih nasilnim patrijarhatom

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Nagrađivana spisateljica zadarskoj publici predstavila roman »Sinovi, kćeri«
Autor: 
Ovaj roman nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega, slobodu. Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena. Ovaj roman ujedno je najdublja isprika svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje. Ovaj roman nastao je iz ljubavi, napisala je Bodrožić
Marin GOSPIĆ
Bodrožić je bilo iznimno drago predstaviti Zadru svoj roman

Ivana Bodrožić, spisateljica i pjesnikinja široj javnosti poznata po Kiklopom nagrađenom romanu »Hotel Zagorje«, nedavno je sudjelovala u Prvom Book Clubu u kavani Lovre gdje je mnogobrojnim ljubiteljima umjetnosti riječi predstavila svoj roman »Sinovi, kćeri«.
No, krenimo od početka, od prve uspješnice, romana »Hotel Zagorje« koji se, između ostalog, može smatrati krikom ratne i prognane djece. Naime, u ljeto 1991. devetogodišnja djevojčica odlazi iz Vukovara, ostavljajući roditelje u gradu u kojem počinje rat. Roman »Hotel Zagorje« priča je o njezinu odrastanju tijekom sedam godina prognaništva, o neprekidnoj borbi za nekoliko kvadrata u kojima će živjeti s majkom i bratom, o stalnom iščekivanju vijesti o ocu.
- Pisanje uvijek ima terapeutski učinak, htjeli mi to ili ne. Umjetnost tako djeluje na nas, njeno polazište je zapravo ideja da mi sebi objasnimo svijet oko sebe, kao i stvari koje su potpuno neobjašnjive, besmisleno bolne. Dok to radimo, dolazimo do utišavanja traume i transformacije u nešto što može biti konstruktivno i može pomoći osobi koja piše, ali, ako je to dobro napravljeno, i nizu drugih ljudi koji su se našli u sličnoj situaciji, kazuje Bodrožić, ali dodaje da je pisanje oduvijek zanima i prvotna ideja nije joj bila liječenje, već je instiktivno krenulo u tome smjeru.
»Hotel Zagorje« postavljen je i na daske koje život znače, a Bodrožić je, kaže, jako zadovoljna.
- Anica Tomić i Jelena Kovačić pronašle su pravi kazališni jezik kojim su prepričale suštinu romana. To je najvažnije, nije poanta slijepo se držati teksta, nego je zaista poanta poznavati jezik nekog medija. One su u tome uspjele, komentira Bodrožić.

«Rupa« prepoznata u SAD-u

U romanu »Rupa« Bodrožić se kroz žanr političkog trilera hrabro upustila u raskrinkavanje tranzicijskog društva duboko prožetog korupcijom i kriminalom. Premda je grad neimenovan, Vukovarci su se, kako su rekli u javnim istupima, prepoznali i zamjerili svojoj sugrađanki to što ih je, prema njihovom shvaćanju, iskoristila kao podlogu za likove s negativnim osobinama.
- Nije mi bilo jednostavno u periodu nakon objavljivanja, ali nije mi žao, mislim da su to stvari koje je vrijedno i važno napraviti. Zaista sam se trudila pišući o stvarima koje me frustriraju održati književnu kvalitetu. Sad je nedavno taj roman objavljen u SAD-u i dobio je recenziju u New York Timesu. To su druge interpretacije koje je trebalo dočekati. Naravno, on je na drugom jeziku čitan u drugom ključu, bez interesne sfere, ostala je samo knjiga i tekst za koji se ipak ispostavlja da priča priču o bilo kojem mjestu na svijetu koje je proizašlo iz traume i konflikta, zaključuje Bodrožić.
»100% pamuk« donosi 15 izvrsnih priča o životu žena u tranzicijskom društvu Hrvatske. U svakoj od njih autorica se bavi intimnim obiteljskim dramama, minuciozno i psihološki iznijansirano razotkriva slojeve obiteljskih odnosa koji posredno govore i o neuspješnoj transformaciji društva. Roditelji i djeca, susjedi, supružnici, ljubavnici... čine mikrokozmos ovih priča, ispričanih iz prespektive glavnih junakinja.
- Bilo mi je izazovno okušati se i u kratkoj priči. Zapravo, ponekad je teže na manje prostora postići dobru atmosferu i ispričati nešto zaista važno. Te priče imaju možda privid pitkosti, iako sam se povremeno bavila temama koje nisu nimalo lake kao što su bolest, prekid trudnoće i slično. Zahtijevale su drugačiju vještinu, možda ću se opet vratiti kratkoj priči, otkriva Bodrožić.

Zaključano društvo

Zvijezda književne večeri, roman »Sinovi, kćeri«, dobitnik regionalne nagrade Meša Selimović za najbolji roman 2020. godine, donosi priču o zaključanosti - onoj društvenoj, obiteljskoj i intimnoj kroz tri perspektive.
Kći koja nakon nesreće ostaje nepokretna, bez mogućnosti govora, prikovana za bolnički krevet, može samo pomicati zjenice. Fizički sputana i svjesna sebe osuđena je na prisjećanje. Sin, zarobljen u tijelu koje ne osjeća svojim, u dodijeljenoj ulozi koja mu je od prve svijesti o sebi strana, prisiljen je izdržati nerazumijevanje i najgora iživljavanja okoline kako bi mogao biti ono što jest. Majka nosi teret generacija, izobličena nasilnim patrijarhatom, odrasta uz zabrane i opomene, s lekcijom kako nikada nije dovoljno dobra u svijetu u kojem nema prostora za njezine želje i htijenja. Ulančani su u jednu priču u kojoj svatko dobiva pravo na svoju istinu, svoju bol i želju da preživi; djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim teško povrjeđuju svoju djecu.
- To je roman ponajprije o zaključanosti kako pojedinca, tako i obitelji, onda naravno i društva. Ja vjerujem da je neka moja unutrašnja zaključanost tražila način da se ispiše i da sama sebi objasnim neke fenomene, osjećaje..., započinje Bodrožić.
Ideja za roman, kako nastavlja, nastala je kada je u novinama pročitala priču o ženi kojoj je nakon moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe.
- To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote. Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga perspektiva je mladića Doriana koji je, zaključan u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u danim okolnostima on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća perspektiva je Lucijine majke koja lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životom ispunjenim zabranama predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca, upravo time već u začetku oštećena, prepričava Bodrožić koja se nada da će njen roman biti kotačić u stvaranju boljeg, tolerantnijeg društva.

Umjesto zahvale

Osim toga, potaknula ju je i strašna atmosfera u društvu 2018. godine uoči donošenja Istanbulske konvencije.
- Vršilo se nezapamćeno nasilje, iživljavanje nad jednom malom, nezaštićenom skupinom građana, bez imalo znanja, edukacije, a posebno empatije. Lakmus papir svakog društva je način na koji se ponaša prema drugačijima, onima koji nemaju privilegije. To mi je bio motiv za priču Dorijana, dodaje Bodrožić.
U romanu je, umjesto zahvale, napisala ispriku:
- Ovaj roman nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega, slobodu. Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena. Ovaj roman ujedno je najdublja isprika svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje. Ovaj roman nastao je iz ljubavi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 1 (1 glasova)