Treća zadarska priča u nedjelju u Crkvi sv. Donata

Treći koncert pod nazivom Zadarske priče održat će se u nedjelju, 28. srpnja, u Crkvi sv. Donata s početkom u 21 sat. S nama su razgovarali violinist Marco Graziani, violistica Lucija Brnadić, klaviristica Mia Miljković Đuzel te klarinetist Lovre Lučić.
Izazov sviranja u orkestru i komornom sastavu
Što za vas predstavlja rad s jedne strane u orkestru, a s druge u ovakvim komornim sastavima?
GRAZIANI: I rad u orkestru i sviranje u komornom ansamblu dva su prekrasna iskustva. I jedno i drugo je veliki izazov. U komornom ansamblu zvuk svakog instrumenta se čuje pojedinačno, dok rad u orkestru – pogotovo uz ovako veličanstven program kao što je Brahmsova Prva simfonija ili Čajkovskijev violinski koncert – stvara tu ljepotu stapanja, primjerice, šesnaestoro ljudi u jedan zvuk i ta vrsna slušanja je veoma interesantna. I onda tih šesnaest violina treba posložiti sa svim drugim instrumentima u orkestru! Ono što je važno jest da obje situacije traže intenzivnu količinu slušanja svojih kolega, samo što se to manifestira na drugačiji način.
MILJKOVIĆ: Već u studenskim danima shvatila sam da mi je za vlastiti glazbeni razvoj važno aktivno djelovati kao komorni glazbenik, ali i solist te solist uz orkestar. Ideali interpretacije kojima težim uglavnom su uvijek isti. Razlike se češće vide kada analizirate manjkavosti izvedbe. Tako, recimo, loš osjećaj za vrijeme ili nelogični rubato u solističkoj izvedbi neće izazvati toliko fatalne posljedice kao kad nastupate uz više ljudi ili cijeli orkestar. Ali, s druge strane, tehnička perfekcija, uvjerljivost i poimanje glazbe najviše dolazi do izražaja upravo u samostalnom nastupu. Ono što se uz komornu glazbu najviše razvija je ona pozitivna predvidljivost, logičnost, ispravan odnos prema strukturi djela, fraziranju… Također se potencira pomno slušanje i reagiranje na tonski balans i protok vremena u glazbi. Od solista uz orkestar se uglavnom očekuje sve navedeno, ali uz dodatnu fizičku spremnost i kvalitetu tehnike manifestiranu kroz velik, nosiv ton iznad cijelog orkestra.
LUČIĆ: Oboje donosi pregršt iskustva sviranja s kolegama i prolaženja kroz različite programe. Prekrasno iskustvo gdje se razvijam kao osoba i kao muzičar, surađujem s ljudima, stvaram prijateljstva, kontakte.
Radosti komorne glazbe
Što ja za vas komorna glazba i što vas veseli?
GRAZIANI: Pa upravo to da, s jedne strane glazbenik nije toliko eksponiran kao kad svira solo, a s druge strane se njegov zvuk čuje, u toj interesantnoj simbiozi i međusobnom uvažavanju. Ponekad se na probi dogodi da netko mora odlučiti, kao svojevrstan premijer, a ono što se meni izrazito sviđa u našem ansamblu jest da se ta uloga mijenja, da različite osobe preuzimaju tu ulogu i donose odluke o štrihovima, dinamici, glazbenim idejama. A kada se svi složimo, rezultat zna biti prekrasan.
MILJKOVIĆ: Veseli me susretati se s čudesnim repertoarom napisanim za komorne sastave, ali i druženju s kolegama, grupnom radu na interpretaciji koji kao takav najviše nedostaje nama pijanistima.
LUČIĆ: Komorna glazba je jedno intimno iskustvo među grupom ljudi koji se znaju. Taj način iznošenja glazbenih ideja izlazi iz tebe, intiman je i s vremenom te malo i potroši. Ali riječ je o jednoj višoj sferi, o neistraženom području koje te može izvući iz teških i stresnih vremena.
BRNADIĆ: Komorna glazba je, po meni, baza za sviranje u orkestru. To je intimno muziciranje, i zvuk i atmosfera su intimniji. U orkestru se to sve multiplicira. Osobno mi je komorna glazba vrhunac muziciranja. Ona veoma pomaže glazbeniku u njegovu razvoju. Sve se bazira na ušima i slušanju. Mene najviše veseli proces rada na nekoj kompoziciji. Možda čak i više od koncerta, koliko god to čudno zvučalo! Proces stvaranja, istraživanje uloga pojedinih instrumenata, strukture partiture, analiza harmonije, melodije – sve to je iznimno uzbudljivo.
Zadarske priče
Koja je vaša zadarska priča? Neki su od vas vezani za grad rođenjem, neki djelovanjem…
GRAZIANI: Ja sam, kao prvo, zadarski zet! Pored toga, s maestrom Repušićem poznajem se još od studentskih dana kada sam imao priliku s njim nastupiti, i tako sam i u Orkestar došao na njegov poziv prije skoro deset godina, i otada sam redovito s njima i u Zadru, a obiteljske veze to još upotpunjuju.
MILJKOVIĆ: Moja zadarska priča je prekrasna priča o prihvaćanju, razumijevanju, zalaganju i uspjehu. Uz pomoć divnih profesora Glazbene škole Blagoje Bersa uspjela sam u dvije godine završiti četiri razreda srednje glazbene škole i upisati Akademiju ranije od predviđenog!
LUČIĆ: Ja sam rođen u New Yorku, u Astoriji. Došli smo tu 1997. Žao mi je što se ne sjećam tih svojih najranijih dana, ali ja ipak pripadam Hrvatskoj, pripadam Zadru, svom Kožinu, Zagrebu… Iznimno sam zahvalan što sam se pridružio sjajnoj ekipi Zadarskog komornog orkestra!
BRNADIĆ: Rođena sam u Zadru, živim i radim u Zagrebu. Živjela sam pet godina u Brazilu i svirala u najboljem orkestru Južne Amerike – Simfonijskom orkestru São Paola, a danas sviram u Zagrebačkoj filharmoniji. U Zadar se često vraćam, što zbog obitelji, što zbog djelovanja u Zadarskom komornom orkestru. Orkestar nas svih povezuje, a onda unutar njega ostaje prostora i za ovakve vrijedne projekte komorne glazbe kakav ćemo predstaviti u nedjelju na koncertu Zadarska priča tri.