Ukorak s Dobrišom Cesarićem po Kalelargi

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Dobro je ujutro ustati odmah na prvi zvuk zvona ili sata. Strogo se postaviti prema zahtjevima svoga tijela koje se želi maksimalno izležavati, bacakajući se po svojoj postelji. Kada staneš na noge u tili čas ti postaješ inicijator svoje svakodnevice, oran slijediti svoju najkvalitetniju dubinu. Prolazit ćeš kroz dan, ne kao putnik namjernik, već osoba sazdana od akcije i kreacije. Prodisavat ćeš ljepotu življenja, zagledan u obraze ljudi na kojima će se pojaviti nova, svježa obzorja. Svjetlo mladoga sunca izbrisat će sjene mrkline noći sa tvoga lica. Priroda i ljudi oko tebe otkrit će se u svoj svojoj ljepoti i svježini novosti. Jer ti si odlučio uzeti dan ispod svoje ruke, biti stvaratelj okolnosti, a ne da tebe okolnosti vode, grade, umanjuju tvoju osobnost i na kraju zagospodare s tobom, a od tebe ostane tek djelić koji će koristiti okolnosti i ljudi dok te ne izbljuju iz svojih proždrljivih usta. Ustaj brzo, obuj sandale života na svoje noge jer pred tobom je dan u kojem ćeš biti slavljenik života koji je kao izvor vode prodro iz dubine tvoje biti. Provjetrit ćeš um, a sreća će početi kolati tvojim bićem.
Možda, dok jutrom budeš hitao Kalelargom svoga života, nabasaš na Dobrišu Cesarića
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
Kaže velika žena Eleanor Roosevelt: »Sitni umovi raspravljaju o ljudima, srednji umovi raspravljaju o događajima, veliki umovi raspravljaju o idejama.«
Za sve su krivi drugi. Za susjednim stolom u baru one napadaju nju bez nje, oni vrijeđaju onoga bez njega. A ja sušta pravednost i dobrota. Onaj nesretni drugi, krivac je za sve moje tegobe. Naravno u političkom diskursu uvijek se treba jasno i glasno boriti za pravdu i jednakost prava za sve jednako.
Umovati o događajima koji su se već zbili zaista je gubljenje vremena i snage. Svatko od nas događaj je sam u sebi. Raspravljati o idejama otvorenog i relaksiranog uma znak je punog života u svakome od nas koji ‘poput palme nadrasta samog sebe’, kako bi rekao pjesnik Ivan Golub. Raspravljati o idejama znači predstavljati svijetu svoj novum, drugčijost, originalnost koje se niti bojim niti sramim.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Jednom, u rano jutro dok budeš hrabro kročio Kalelargom svoga života, kažem, možda se u prolazu očešeš o Dobrišu Cesarića, oblače moj.