Ocean lavande

«Ljudi su mu se rugali, govorili šta će ti to, ko još sadi cviće, međutim taj je naš Bartul bija uporan čovik» – kaže Ivica – «Već nakon tri godine skupija je nikoliko vrića i odnija ih u parni kotao koji je u selu destilirao ružmarin. Tu je prvi destilirao levondu, uje odnija na pazar i za to dobija lipe novce. E, onda su Grabljani vidili šta je to pa su i oni počeli sadit. Onda se uzgoj iz Grablja proširija zapadnije u Brusje, da bi kasnije i iz drugih mista dolazili po noći, pa ubrali dva busa levonde, odnili doma, otkinili par grančica pa počeli i oni sadit. Tako je sve počelo.»

Hvar je grad s dugom kulturom i lokalnom mitologijom. Okružen šumovitim brdima i zaštićenom lukom okrenutoj jugu, u prošlosti je bio u središtu pomorskih ruta. Gradske spomenike, crkve i palače, kuće i utvrde, gradili su sami Hvarani. Zahvaljujući viškom akvatoriju bogatom plavom ribom Hvar je bio najbogatiji grad mletačke Dalmacije. Vrijeme međutim prolazi, na srdelu se zaboravilo i današnji grad svoj pedigre duguje turizmu. Televizijske i novinske kuće svakodnevno objavljuju slike desetaka restorana, pansiona i barova na plaži u kojima se koktele pije s morem do pupka, luka je krcata nautičara i mahagonijskih paluba njihovih velebnih jahti. Hvar je danas srce hedonističke industrije, jedna od najslavnijih jadranskih turističkih destinacija. Prepun nemirnog duha, bjelosvjetskih sportaša, misica i estradnjaka, omiljen domaćem i stranom svijetu zbog ugodnog karaktera njegovih stanovnika i čistoće njegovog svjetla – Hvar je odavno upisan u master planove mladog hrvatskog kapitalizma.
Međutim, pravi je, čudesni Hvar skriven u uskoj uličici jedne malene suvenirnice. Smještena je daleko od zaglušnih kafića i ako imate dobar nos, lako ćete je pronaći, a onda i njenog vlasnika, 51-godišnjeg Ivicu Tomičića. Ondje u mirisu jedne naročite biljke možete nanjušiti izvorni Hvar koji bi pred naletima višegodišnjeg zanemarivanja mogao lako izdahnuti, a mi koji ga nismo upoznali onda, nikad nećemo znati kakav je bio prije. Taj je Hvar satkan u mirisu otočne svetinje svih svetinja – lavande.
Rođeni u levondi
«Mi smo rođeni u levondi, ona nas je odgojila, prehranila i školovala, od nje smo završili studije i sagradili kuće. Ništa ne bi imali da nije bilo nje» – govori Ivica Tomičić, bivši policajac, današnji likovnjak i harmonikaš iz Hvara, a prije svega jedan od poznatijih otočkih uzgajivača lavande. Ivici je lavanda prava opsesija, o njoj može danima, čovjek je naprosto lavandiziran od malih nogu. Govoreći i sjećajući se lavande, Ivica je sravnjuje sa sjećanjima svojih predaka i rodnog sela u kojem se prva lavanda sadila na Hvaru da bi se iz njega kasnije raširila po čitavom otoku.
Kažu da je Velo Grablje prije sto godina imalo krcatu osnovnu školu. Danas, to je selo u kojem je službeno ostalo još troje stanovnika. Selo leži u podnožju visokih i strmih brežuljaka, zbijeno u grupicama od nekoliko kuća. U prošlosti, obrubljivala ga je mračna grabova šuma po kojoj je selo i dobilo ime. Prava hvarska sela poput Grablja uvijek su u polju, okrenuta leđima od opasnog i beskorisnog mora. U blizini urbanog i ribarskog grada Hvara, Grablje je oduvijek bilo žuljevito, težačko mjesto u kojem se živjelo od loze, motike i vina. Pučka legenda pripovijeda kako je prvu sadnicu lavande posve slučajno u selo iz Visa donio stanoviti Bartul Tomičić. «Ljudi su mu se rugali, govorili šta će ti to, ko još sadi cviće, međutim taj je naš Bartul bija uporan čovik» – kaže Ivica – «Već nakon tri godine skupija je nikoliko vrića i odnija ih u parni kotao koji je u selu destilirao ružmarin. Tu je prvi destilirao levondu, uje odnija na pazar i za to dobija lipe novce. E, onda su Grabljani vidili šta je to pa su i oni počeli sadit. Onda se uzgoj iz Grablja proširija zapadnije u Brusje, da bi kasnije i iz drugih mista dolazili po noći, pa ubrali dva busa levonde, odnili doma, otkinili par grančica pa počeli i oni sadit. Tako je sve počelo.»
 Tadašnje je Grablje bilo ambiciozno i puno velikih očekivanja. Iz terasastih vinograda uokolo sela rađalo se vino za kojim se jagmilo austro-ugarsko tržište, u Velom je Grablju bilo pet stotina stanovnika i sve što je bilo u snazi radilo je u poljima loze i ružmarina. Grablje je bilo ruralna komuna koja je svoje zlatne godine imala na prijelazu iz 19.-tog u 2o. stoljeće, u eri vinove loze i trgovačkih jedrenjaka. Ali, kad je iza prvog svjetskog rata filoksera opustošila Dalmaciju, grabljanske su ambicije okračale kao džemper u pranju. Selo nije znalo koga bi za to krivilo – vinsku klauzolu, propast jederenjaka, filokseru ili svoju hudu sreću – pa se mjesto koje je do jučer bilo u naponu moći razbježalo u Čile, u rudnike i plantaže Južne Amerike.
Zamijenila vinovu lozu
«Ljudi nisu znali di će i kud će pa su na mistu stare loze počeli masovno sadit levondu.» – govori Ivica zamatajući malene bočice lavandinog ulja u platnene vrećice koje će kasnije ponuditi na štandu u luci – « Levonda je bila i puno lakša za radit, ti tu nemaš što, posadija si je, malo je okopaš dok je mlada, a posli je pustiš i samo je bereš.» Na kaskadnim padinama uz rubove brežuljaka koji podsjećaju na tribine grčkog teatra digli su se novi nasadi, opkoljavajući Grablje sa svih strana beskrajnim purpurnim prostranstvom čarobnog mirisa. Išlo je tako sve do drugog svjetskog rata kad je Dalmacija prebjegla u partizane, na slobodni teritorij. Dok su gorjele logorske peći, dok su grmjeli topovi, aromatična se biljka deportirala iz sjećanja. Bilo je to doba pušaka a ne težačkih srpova. Iza rata opet se na Hvaru krenulo s poljoprivredom, a šlag na torti tog novog razvoja bila je – lavanda. «Dobro se prodavala» – kaže Tomičić.» Do kraja pedesetih u selu je bilo 60 obitelji, svako je ima priko sto litara uja, a neki bome i do dvista, trista litara.»
Muškarci, žene i djeca u svitanje su odlazili u polja noseći srpove. Drugi alat im nije trebao. Od početka srpnja pa sve do kraja kolovoza, na Hvaru se svakog jutra ponavljao isti ritual. Sunce se već izjutra nadnosilo nad povorkom berača i odmah pripeklo, opijajući se mirisima lavande i užarenog kamena. Osamareni magarci, frkćući i strižući ušima u jutarnjoj pripeci, posrtali su, klecali i tražili oslonac svojim klimavim i tankim nogama. Ljudi su milovali njihovu glatku i meku dlaku, a životinje su žmirkale krmeljavim očima, godila im je briga i ljubav, nježan osvrt na povijest njihovog mukotrpnog rada. Sunce je žeglo s neba pravo u šije pognutih berača, dlakave, žutozelene pčele rojile su se oko grmova. Ljudi su široko zamahivali srpovima, berući lavandu što kraće, dobro znajući da je ulje u cvijetu, a ne u stabljici. Ponekog bi ubola osa ili porezao srp, ali za to nitko nije mario. U hvarskom ljubičastom oceanu od cvijeća vladalo je zdravlje. Osokoljeni blagotvornim učinkom lavande, berači su punili i vezivali nadute vreće na leđa magaraca. Posvuda uokolo polja bujao je život koji se širio iz plavo ljubičastih cvjetova, ljudi su ćutili neobjašnjivu pribranost i mir, sva bi im se snaga slila u tu ruku koja je povijala i sjekla cvijeće čiji se miris širio u kružne lepeze, objavljujući svima uokolo dobro raspoloženje. « Ko ni onda doživija tu atmosferu teško bi virova koja je to bila radost i veselje», prisjeća se Ivica Tomičić duboko udišući stručak lavandinog cvijeća, « Somo je udahneš i već si drugi čovik, a kamoli kad je vidiš, kad je doživiš u prirodi, onaj njen lipi kolur i vonj. Jo som puno puti bi u levondi kako moli, to mi je najlipji dil ditinjstva. To neću zaboravit dokle som živ.»
Parni se kotao nije gasio
Pri sunčevu zalasku gasile su se posljednje zrake i iščezavale izdužene sjene magaraca. Već u prvi mrak, kao u svečanoj povorci, berači bi prilazili zadružnoj zgradi ispred koje su ležale hrpe iskuhanog stručja. Unutra se odvijao uvijek isti prizor; parni se kotao nije gasio, lavanda se kuhala i danju i noću, na destilaciju se čekalo i po tjedan dana. Postojala su stroga pravila i red u kojem je zadružni interes bio iznad svega. Ispred zadruge je stajala kutija iz koje je narod izvlačio brojeve. Svatko bi dobio svoj broj i pravo da destilira dva kotla. U jedan bi kotao stalo deset vreća svježe ubrane sirovine. Iz vreća teških 400 kilograma dobilo bi se u prosjeku deset litara eteričnog ulja.
«Bilo je novaca», prisjeća se 67-godišnja Marija Jurić, «Počeli smo obnavljati kuće, mogli smo kupiti hranu i odjeću, svi smo u selu kopali, sadili i želi». Ulje je išlo širom bivše države, za parfeme, sapune i lijekove. Sve što su Grabljani ubrzo stekli, kuće i apartmane u Hvaru, sve se to rodilo iz lavandinog ulja, iz platnenih vreća ispunjenih cvijećem.
«Kao gimnazijalac, za misec dana u polju levonde bi zaradija godišnju radničku plaću», kaže Ivica Tomičić. Međutim, kako to u nas već biva, kad je koncem šezdesetih na otok stigao masovni turizam, krenulo je iseljavanje Grabljana u grad Hvar. Šezdeset obitelji se spustilo u grad, gdje su podigli kuće i iznajmljivali prve sobe i apartmane. U međuvremenu se ugasila škola u Grablju, pošta također. Opstala je jedino crkva i opustjela zadruga. Ipak, ljudi su i dalje išli u polje, nasadi su i dalje cvali, sve tamo do 1984. koja je donijela prvu veliku katastrofu.
Nestala u požaru
Razgranate žile lavande, odavno već pod zemljom, kojima štetočine nisu mogle nauditi, niti prekinuti život što je bujao i tekao u njihovim stapkama zbrisao je te orwelovske godine požar kakvih u Dalmaciji nikad nije manjkalo. Lavanda, suha i ispijena ljetnim žegama, odmah je planula. Lomače su provalile iz zemlje gutajući cvijeće, sve ono što je s trudom generacijama sticano. Kako lavanda nije maslina ili bor pa da se sama obnavlja, valjalo ju je opet saditi. 1997. je sljedeći veliki požar uništio nove nasade, obeshrabrivši i one najupornije. Netko neodgovoran, sasvim nemarno, negdje je bacio čik cigarete i dok si trepnuo, šumski požar se raširio otokom. Godinama kasnije, na lavandu se sve više zaboravljalo, usjevi su zarastali u šikaru i kad su već svi mislili kako je vatrenom pustošenju kraj, u ljeto 2005. preostalim je usjevima uslijedio zadnji i odlučujući udarac. Bože, kako se taj požar rasplamsao! Izgorjelo je sve što je gorjeti moglo, u zagušljivom crno-sivom krajoliku od stare lavande nije ostalo gotovo ništa. Nestao je izuzetno kultiviran prostor naseljenog Jadrana kojeg su nama, piromanima i slijepcima, u naslijeđe ostavili preci. A mi smo im vratili tako što smo njihov edenski vrt naposljetku glupo spalili.
Nakon vatrene strahote koja se ovdje odigrala nije više bilo cvjetova koji bi lučili nektar, nestale su proljetne paše, pčele su se prorijedile i oslabile. Mnogi zasadi lavande nikad nisu obnovljeni, pa su izostali prinosi. Lavanda, koja je nekada davala od 25 do 70 kilograma meda po košnici, danas hvarskim pčelarima daje tek 10 kilograma. Bizarno i po nekom višem redu stvari, zapravo su se svi ti požari i morali dogoditi. I u tome spaljena lavanda postaje paradigma Hrvatske, otkrivajući puno više nego što se na prvi pogled može vidjeti i zaključiti. Otad nadalje, priča o hvarskoj lavandi je priča o otoku i biljci koji su požarom odgovorili kaosu oko nas i u nama.
 «Prije nije bilo požara», sjetno će Ivica Tomičić, «Sićam se, kad bi judi prije u poju pušili, pjunuli bi u dlan i na njemu gasili cigaru. Pazilo se, čuvalo. Poje je bilo naše blago. Dolaskom turista, kako da rečem, počela je nepažnja, požari, problemi.»
Suša i suho jugo – neprijatelji levonde
Lavanda je danas na Hvaru tek gola ljuštura onoga što je nekad bila. No još je onih koji su tvrdoglavo riješili da se njome bave. Kad dođe srpanj i krene berba u Zastražišću i okolici, 45-godišnji Grgo Lučić rastvara oba krila ulaznih vrata oronule zadružne zgrade i puni parne kotlove suhom česminom. Destilerija je podalje od mjesta, njeni su prozori uski, zidove djelimično spopadaju lišaji vlage. Na njima na dohvat ruke vise razne stvari, ponajčešće lijevci, cjediljke i mjere za tekućinu. Drvene grede što podupiru strop čađave su od dima i isparenja. Unutra se širi ugodan miris vreća punih lavande. U razgovoru s Grgom doznajemo o samom procesu destilacije koji se temelji na principu nemiješanja dviju dobivenih tekućina, to jest vode i esencijalnog ulja. Svakim satom i svakim novim danom ulje hlapi pa je za destilaciju najbolje koristiti još zelenu, svježe ubranu lavandu. Inače, Grgo Lučić pod lavandom ima hektar zemlje, u prosjeku godišnje proizvede oko 150 litara ulja, koje po cijeni od 400 kuna po litri uredno rasproda. «Nekad je bolja, nekad je lošija godina», kaže, «prije tri godine imao sam jušto 14 litara. Bila je suša i suho jugo, a to su neprijatelji levonde, manjak vlage i jak vjetar.» Za razliku od mnogih drugih proizvođača, Grgo ne brine za plasman svojih proizvoda: «Imam stalne kupce, ulje zna otić i u Dansku, Ameriku i Njemačku.» Ovaj profesor tjelesne kulture koji je prosvjetu odbacio prije dvadesetak godina i otada se drži lavande, kaže kako ljudi danas ne žele u polje. «Osjetili su turizam i tu nema više nikakve logike. Normalnim radom se može uhvatili ijadu i po do dvi tisuće kuna dnevno, znači, mogu mjesečnu plaću uhvatili u dva dana. I neće. Radije su se bacili na turizam, na konobarenje. A stari više ne mogu, njihovo je vrime prošlo.»
Kasnije, u omamljujućoj pari što šišti iz kotlova, Grgo nam kaže da se na Hvaru uzgaja lavandin, hibrid prave i širokolisne lavande. Prava lavanda, ili lavandula angustifolia, raste na visini od 700 do 1500 metara, i za razliku od lavandina, ima grančice koje se ne granaju i koje u grmu cvjetaju ravno, bez bočnih izdanaka, te je njezin miris izrazilo slatkast. Lavandin je, pak, prilično otporniji i lakši za uzgoj od prave lavande te daje do sedam puta više ulja, ali je njegovo ulje lošije kvalitete, a samim tim i dosta jeftinije od ulja lavande. «Hvarski je lavandin u svojoj klasi daleko najbolji u Hrvatskoj», kaže Grgo Lučić, « U Ravnim Kotarima ili u Istri, gdje je dosta kiše, definitivno je lošiji, jer ako stalno pada kiša, nema ništa od ulja, nema kvalitete. Ovdje je suho, kiše padne taman koliko triba i to lavandinu paše. Kad je jako vruće, on ispušta eterično ulje stvarajući nevidljivu izmaglicu uz pomoć koje štiti sebe i korijenski sustav. Tome služi eterično ulje u lavandi. Najveća bi iskoristivost eteričnog ulja bila kad bi ženjo levondu između podne i dva sata, ali ljudi to ne rade zbog vrućine, a u dvi ure ionako ne možeš sve požnjati jer mi žanjemo i po deset uri dnevno.»
Karmelino
Najgori su, kaže Grgo, nakupci koji zbog profita lavandino ulje miješaju s alkoholom ili sojinim uljem. «Može se dosta precizno ustvrditi ima li u lavandi masnih ulja ili alkohola. U bočicu uliješ dec vode i dec ulja, jako promućkaš i ostaviš. Ako je u lavandi alkohol, onda će se pojaviti više vode, a manje ulja. Drugi test je da na komad platna kapneš par kapi levondinog ulja. Ako nema alkohola, ulje će na suncu ishlapiti i platno će ostati čisto. Levonda je jako otapalo.» Kakva je budućnost lavande na otoku, tko jamči otkup? Grgo sliježe ramenima. «Svak se snalazi kako zna. Ja sve moje uspijem prodat, netko drugi to ne zna ili ne može.»
 Možda bi ponovni razvoj ove biljke zahuhtala neka firma koja bi podupirala i stimulirala uzgoj levande na otoku, otkupljivala sirovinu direktno od lokalnih uzgajivača i destilera? Možda je rješenje u okupljanju proizvođača u udruge koje bi im unaprijed omogućavale otkup eteričnih ulja ili samih biljki? Hoće li otok koji posjeduje prirodne resurse ikada postati našom Provansom?   
U takvim razmišljanjima i pitanjima prošlo je još dvadeset minuta, možda pola sata, kad se ispred destilerije zaustavio terenac čije su gume hrapavo zaškripale u šljunku. 43-godišnji Karmelino Barbarić sjedio je za upravljačem i brisao čelo crveno-plavim ručnikom na kojem se kočio Hajdukov grb. Iskrcao je desetak vreća pa nas pozvao u polje. Vozili smo se i poskakivali nekakvom kaldrmom, kad iznenada iza zavoja Karmelino naglo zakoči i istog časa izjuri iz auta. Par čeških turista, mladić i djevojka, čučao je u suhom grmlju i blijedo gledao u brkatog domoroca koji je trčao prema njima kao da zapovijeda juriš Torcide. Čeh se taman spremao zapaliti plinsko kuhalo, bilo je vruće, pjesma cvrčaka zvučala je kao huk s tribina, upaljena šibica visjela je tik iznad suhe trave.  
– Alo! – viknuo je Karmelino – Co to činiš, jesi poludija?  
I onda je uslijedio Karmelinov monolog na fantastičnoj mješavini hrvatskog, engleskog i češkog, o tome kako ne valja paliti vatru kad je najveći zvizdan i općenito o tome kako je to jako loše. Čeh je samo gutao knedle, klimao glavom i govorio da nema nikakvih problema, da ne zna što mu bi i pokajnički uzmicao što dalje.
«Jesi vidija koja budala, skoro je sve užga! Srića da sam naletija, moglo je sve opet poć kvragu» – gunđao je Karmelino kad se vratio za upravljač i nastavio vožnju. U njegovim crnim očima, pod gustim naslagama prezira, mogao se prepoznati i tanki bljesak nečega što je moglo izgledati kao zabrinutost ili čak strah. Sjećanje na zadnji požar još je u njegovoj hvarskoj duši budilo stravu.