Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

U zemlji bolesti i siromaštva sam ozdravila

28.07.2011. 22:00
U zemlji bolesti i siromaštva sam ozdravila


Svoje je noćne i dnevne smjene za strojem u tvrtki obrade aluminija na mjesec dana zamijenila boravkom u sirotištu sv. Ante u Songei. Često bolesna i gladna djeca bez roditelja toliko su vesela, Katarina ih je toliko zavoljela da kaže da joj je duša ozdravila
Već je dovoljno veliko iskustvo nakon Lijepe Naše boraviti u zemlji u kojoj ne pada kiša, u kojoj je jedini prometni znak truba, u kojoj se ljudi baš ne peru, u kojoj iz slavine nekad teče zemlja, u kojoj se kuha na podu, a meso na meniju je ravno dobitku na lutriji. No kad se iz takve zemlje vratiš u Lijepu Našu gotovo bez ičega, a tvrdiš da si bogatiji, onda je to već priča.
Zadranka Katarina Šimičin svoje je noćne i dnevne smjene za strojem u tvrtki za obradu aluminija na mjesec dana zamijenila boravkom u Sirotištu sv. Ante u Songei, gradu u siromašnoj afričkoj zemlji Tanzaniji.
Žive od ljudske dobrote
– Oduvijek mi je bila želja na neki način humanitarno djelovati. Čini mi se da ta želja stanuje u svakom pojedincu. Mene je nadahnula Majka Tereza. Stupila sam u kontakt s Udrugom Kolajna ljubavi i Ivanom Parlov te sam u roku od 10 dana otišla u Songeu s još dva volontera iz Hrvatske. Svi su me podržavali da odem, a posebno moram zahvaliti svom šefu koji mi je usred sezone dao mjesec dana godišnjeg odmora, priča Katarina, koja je po struci bibliotekarka.
Do Songee je putovala ukupno 40 sati.
– Kad smo sletjeli na aerodrom prvo me zasuo smrad, a onda sam bila opkoljena s milijun taksista. Računala sam, blizu smo, uskoro stižemo u sirotište. No vozili smo se u autobusu još 15 sati po cesti punoj velikih rupa i to bez semafora i zebre. Napokon smo došli navečer u sirotište, kad je njih 15 ‘majmunčića’ počelo skakati oko nas. Slučajno, bio je taj dan moj rođendan i dobila sam najljepši dar. Vole bijelce, vole se slikati s nama i pokazivati, vole našu kožu i kosu, vole našu pažnju. Oni ne znaju koliko imaju godina, uglavnom nemaju roditelje, uvijek bi mogli jesti, nose različite šlape, poslastica im je kruh s margarinom… Ali nisu oni siromašni i bolesni, nego mi, govori Katarina, dodajući da Afriku ne može mijenjati, ali je Afrika promijenila nju.
Sirotište sv. Ante u Songei je hrvatska Udruga Kolajna ljubavi, uz pomoć brojnih donatora, otvorila prije deset mjeseci. Ima mjesta za 50 djece, a trenutačno ih je tamo 15. Roditelji su im uglavnom preminuli od malarije ili HIV-a.
– U sirotištu se svi trude da im ništa im ne nedostaje. Samo nekad zna biti redukcija struje i vode pa kroz slavinu teče zemlja. No oni ne znaju za bolje. Imaju radne navike, idu u školu, redovito se tuširaju. Imaju tri obroka na dan, jednom tjedno jedu malo mesa, dva put tjedno kruh s margarinom, a najčešći na meniju je grah. Kuha se na podu na ugljen, a kućica je napravljena od blata i opeke. Školuju se preko kumstava, a žive od donacija. Sad smo im zajedno napravili kokošinjac, posadili travu, okopavali banane, učili i družili se s njima, kaže Katarina.
Kolajna ljubavi i prijateljstva
U Tanzaniji se međusobno zovu “brate” i “sestro”, pričaju na svahiliju, pišu na latinici, a skoro svi znaju engleski.
– U sirotištu su stalno dvije sestre blizanke, koje su isto tamo zbrinute, ali su odrasle pa se brinu za drugu djecu. Inače je predviđeno da djeca ostaju tamo do 18. godine. Također, tamo živi i dvadesetogodišnja Margaret s malom bebom Marijom Jelenom, koja je dobila ime po jednoj volonterki, svojoj krsnoj kumi. Margaret je kuharica, a mala Jelena je omiljena svima u sirotištu. Često su tamo volonteri, a najviše vole Ivanu Parlov koju zovu ‘mama Ivana’. Svi se tamo jako dobro slažu i nevjerojatna je njihova razigranost, veselje… Na misi plešu i pjevaju. Kad zahvaljuju, klanjaju ti se. Tako su slatki, jako sam ih zavoljela, govori Katarina.
Hrvatski volonteri tamo se prilagođavaju njihovim uvjetima. Higijenski uvjeti nisu na našoj razini, a iako i njima na neki način tamo bolest prijeti, Katarina kaže da je tamo ozdravila.
– Ozdravila mi je prije svega duša. Svakome bih to preporučila. Na povratku u Hrvatsku 40 sati putovanja sam u ruci držala ‘bajaji’ – njihovu trokolicu koju mi je od kartona napravio jedan dječak, tako da mi se ne zgnječi. Po povratku smo tako smireni, zahvalni na svemu, vidimo koliko smo bogati. Svakim danom mi djeca fale sve više i voljela bih se vratiti samo da ih vidim. Ali može se djelovati i iz daljine. Imaju jedan stari mobitel pa se uspijemo čuti, ali pozivi su jako skupi. Zanimljivo, u organizaciji ovog putovanja i u susretu s udrugom, dobila sam puno novih prijatelja, ali ponovo srela one stare iz srednje škole koje nisam vidjela i po dvadeset godina. Osim toga, druženje s ovom veselom djecom je neprocjenjivo. Tako da su mi se nanizala prijateljstva koja zaista čine najvrjedniju od svih, kolajnu ljubavi, zaključuje Katarina.