Ubijena misionarka koja je pomagala neuhranjene i oboljele od AIDS-a

Dvojica pljačkaša ubili su sestru Lukreciju i volontera iz Verona Francesca Bazzanija. Posebnu skrb i ljubav iskazivala je najsiromašnijem plemenu Batua, kaže provincijalka s. Lucija Baturina
Redovnica Lukrecija Mamić ubijena je u Burundiju, u misiji Kirembi, gdje je kao jedina hrvatska misionarka Družbe službenica milosrđa pomagala siromašnim stanovnicima te afričke zemlje od 2002. godine, dok je prije toga godinama misionarski djelovala u Ekvadoru. Naoružani pljačkaši su oko 19.30 sati po hrvatskom vremenu provalili u samostan, ubili s. Lukreciju, a volontera iz Verone Francesca Bazzanija uzeli kao taoca te kasnije ubili i ostavili pored ceste. Prije bijega su teško pretukli poglavaricu zajednice s. Carlu Brianza iz Brescie u Italiji, nožem joj izrezavši ruke i zasad se ne zna hoće li joj trebati amputirati ruke. Jučer oko podneva policija je uhitila dvojicu mladića koje sumnjiči za ubojstvo ovo dvoje misionara. Tijelo časne sestre Lukrecije bit će prevezeno u Italiju, gdje se nalazi glavna uprava Družbe sestara službenica milosrđa, a nakon toga će biti sahranjena u Hrvatskoj.
Isticala se vedrinom duha
Provincijalka s. Lucija Baturina, koja se upravo ovih dana spremala u posjet ubijenoj s. Lukreciji, istaknula je kako za sada družba, kojoj je pripadala ubijena redovnica, ima malo podataka o tom nesretnom događaju jer teško uspostavlja bilo kakvu vezu s Burundijem. “Uvijek se isticala vedrinom duha, predanošću u volju Božju i velikom ljubavlju za najpotrebnije. U bolnici je radila s neishranjenom djecom i majkama, oboljelima od AIDS-a, a posebnu skrb i ljubav iskazivala je najsiromašnijem plemenu Batua, koje je ujedno i najzapostavljeniji dio stanovništva u Burundiju”, kazale su njezine sestre iz Družbe, koje još nazivaju i Ančele.
 Časna sestra Lukrecija Mamić rođena je 2. rujna 1948. u Zidinama kod Tomislavgrada u BiH. U samostan je ušla 1962. u Dubrovniku, a vječne zavjete je položila 1976. u Splitu. Nakon raznih službi po mnogim zajednicama u Hrvatskoj, odlazi u svoju prvu misiju u Ekvador, Latacunga, 1984. Zbog potreba otvaranja nove misije u Burundiju, početkom 2002. odlazi u misiju Kiremba, gdje je služila najsiromašnijima sve do iznenadne smrti. Radila je u biskupijskoj bolnici koja raspolaže sa 150 kreveta, uvijek prepunoj, jer pokriva misijski prostor napučen s 300 tisuća stanovnika. Također je vodila centre za neuhranjene i oboljele od AIDS-a u kojima je pomoć svakodnevno tražilo 1.600 djece i trudnica. Pomagala je i Pigmejima, lokalnom domicilnom stanovništvu gotovo potpuno istrijebljenom s područja Burundija i Ruande, koji su njezinom zaslugom prije četiri godine dobili prvi naraštaj djece koja je pohađala prvi razred osnovne škole.
Jedva je čekala da ode
 U svom jednogodišnjem misionarskom iskustvu, priliku da uživo upozna s. Lukreciju imao je Riječanin Nikola Babić, koji je posredstvom splitske Udruge Zdenac, odnosno Pokreta Misionara Milosrđa, kao misionar-laik djelovao u Ugandi.
 – Iako je provela kratki odmor u Splitu, jedva je čekala da ode u Burundi, koji je bio njezin pravi dom, gdje joj srce pripada. Rado je se sjećam još iz posjeta njezinoj misiji, na početku mog susreta s Afrikom, kada mi je savjetovala da se čim više smijem, kako ne bih obolio od malarije, a znali smo se i voziti zajedno s njom i dobro se napričati. Bila je jako snažna žena, puna vjere u Boga i ljubavi za čovjeka, u čemu je nije spriječila ni bolest kostiju. Dobro pamtim priče s mladim afričkim djevojkama koje se spremaju biti časne i podijelili svoja iskustva s njima. Posebno im je poučan bio nagovor s. Lukrecije koja ih je pozvala da ljubav koju su pozvane dijeliti, dijele najprije među sobom, jer one su same sebi prva zajednica iz koje kreću u svijet, a zatim tu umnoženu ljubav pružaju drugima, rekao je Babić.
 Iz “Zdenca” ističu kako su se čuli sa s. Lukrecijom prošli tjedan, a zadnje su dvije godine pomagali i djeci i centru o kojem se brinula ova ubijena redovnica. “Bili smo s njima često u kontaktu jer smo im pomagali oko administrativnih poslova za koje pravi misionar jednostavno nema vremena, pomagali smo djeci i slali potrepštine za njezin centar”, rekla je Marija Milošević, predsjednica udruge Zdenac.

 BABIĆ: UHVATILI SMO LOPOVE S MAČETAMA

I sam se, kako kaže Babić, po dolasku u Afriku naslušao dosta istinitih priča misionara o lopovima koji dolaze naoružani mačetama i traže novac i bilo kakvu materijalnu vrijednost. Babić je i sam imao blizak susret s pljačkašima o kojem je zapisao u svom afričkom dnevniku: “Ljudski krikovi su me probudili. U centru gdje sam smješten ima oko pet ili šest čuvara svaku noć, ipak je to 20 hektara posvuda ograđenih zidom a većinom i bodljikavom žicom. Gledam kroz prozor, ali ne vidim ništa. Imam neku cijev vodovodnu kraj kreveta. Stojim kraj prozora i čekam, trebali bi već lupati na vrata da otvorim. Često su ti lopovi u dogovoru s čuvarima. Imamo sad jednog koji je čuvao kuću od Talijana. Eno ga u zatvoru, pomagao je lopovima. Da ne spominjem da su u Gatengi 2001. ubili jednog Talijana koji je imao novac za projekte pomoći. Uzeo sam tu cijev i izlazim van gdje vidim čuvare koji mi objašnjavaju što se dogodilo. Navodno su došla dvojica s baterijama i mačetama. Jedan lopov je htio obiti vrata s druge strane, a drugi se sakrio kraj mojih vrata iza zida. Kada je čuvar došao do kuće, vidio je skrivenog pljačkaša te ga dobro nalupao i počeo vikati. Oba lopova su se uplašila i pobjegla. Takve su stvari, nažalost, tamo normalne. Alenka je nedavno u Kongu imala i oružani upad u kuću i sve su živo odnijeli. Samo kod nje je bilo kompjutera i novaca, jer je to kuća organizacije. Eto, i to je Afrika, ali treba i dalje dolaziti i pomagati.”

 U SIROMAŠNIM ZEMLJAMA 119 HRVATSKIH MISIONARA

Misionara i misionarki Crkve u Hrvata ima ukupno 119 i djeluju u 34 zemlje u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe. Najveći broj naših misionara djeluje upravo u Africi, njih 38. Ponekad su upravo oni jedini koji donose pomoć kojom spašavaju život. U Crkvi je 24. ožujka Dan sjećanja na ubijene misionare. Samo tijekom prošle godine ubijeno je 23 misionara, dok ih je samo tijekom 1994. za vrijeme krvoprolića u Ruandi ubijeno 250 misionara, među kojima i fra Vjeko Ćurić.