Živost je i oko susjednih kuća. Iz jedne malo udaljene, čuje se pjesma.
– Planinari. Došli iz Starigrada jutros, sad su se odmorili, okrjepili i natrag u Starigrad. Oko osam sati hoda. Što ih briga. U planini vrijeme drugačije prolazi nego u gradu
Ponovno sjedimo u debelom hladu. Marasović pripovijeda od krumpiru. – Nema ode da će biti slabi. U vrtlima ima zemlje, nadmorska visina je odgovarajuća, ima vlage i samo ih treba posaditi. Recimo, jedan krumpir može biti toliki da ga se samoga može voziti u karijoli… Sebastijan se smije. Smijem se i ja, a Marasović nudi rakiju
– Ajde, brate mili, dođi na Rujno! – svaki mi je dan u uho izvikivao Ivica Marasović, Starigrađanin i jedan od onih što na Velikom Rujnu imaju obiteljsku baštinu.
– Ajmo, brate mili, na Veliko Rujno! – doviknuo sam Sebastianu, mladcu fotoreporteru.
– Ajmo!
I otišli smo. Redakcijskom Corsom 1,2 provukli smo se kroz Put bunara i penjemo se… Penjemo se takozvanom Rojsovom cestom, penjemo prema Velikom Rujnu.
– Sramota! – jednoglasno smo i Sebastian i ja poviknuli nedugo nakon početka uspona.
Da čovjek ne povjeruje. Neodgovoran netko naćulio je deponij smeća iznad Starigrada, a po okolnom raslinju vjetar je distribuirao najlonske poderotine. Okićeno kao za dojmljivu scenu u nekom kataklizmičkom filmu.
– Sramota!!!
Penjemo se dalje.
Široko stablo, hlad, blaženi zrak…
– Čekaj, čekaj, da snimim ovo! – viče Sebastian.
Onda gleda na podnevno morsko plavetnilo u Podvelebitskom kanalu, plavetnilo što ga para neki gliser.
– Vidiš, eno Savra na Dugom otoku, a blizu je i Brbinj i blizu moja uvala Jaz – smije se Sebastian.
Snima, divi se pogledu, bojama…
– Znaš što, jutros u neku uru krenuo sam trajektom iz Brbinja i društvu kazao da dobro pogledaju Velebit. I da ću tamo biti iza podneva. I evo, jesam.
Po tzv. Rojsovoj cesti povremeno idemo gore – dolje.
– K’o oni autići u lunaparku – prispodobio je Sebastian.
Dokoze Sinokos, Tomići, Zavitrenik, Ercezi, Kojin dolac, Bristovac lijevo a Milovci desno… Pa odmorište i kraj asfalta.
– Evo, snimit ćemo ono brdo, sjajan je prizor!
Ispod jedne klupe na odmorištu netko je brukvom upisao Renata, a ispod druge Ane, 23. 8. 2005. Tko zna tko li su one, Renata i Ane?
Idemo dalje. Makadam, ali dobra podloga. Taj je dio napravljen pod nadozorom Hrvatskih šuma.
– Eno Marasovića! – poviknem kao da Sebastian nije vidio.
Ispred jedne obnovljene kuće široko stablo, hlad, blaženi zrak, čist…
– To je kljenak – informira me Marasović.
Marasovića stanovi su kod Gradine. I to mi je rekao domaćin jer ja, gradsko dijete, nemam pojma o Velikom Rujnu.
– Velika je to zaravan na kojoj sve starigradske obitelji imaju stanove i druge objekte. Ova naša kuća, od šukundida, stanovi i torovi, pa još jedna kuća od moga oca i tako redom. Znači, Marasovići, Dokoze, Milovci, Adžići, Čavići, Petričevići, Jovići, Kojići, Jusupi, Krapići, Katići…
– Eeee, koliko nas je ljeti bilo, koliko… – vrti glavom Ivica dok mu bolja polovica Neda nešto posluje u crnoj kužini.
Koliko?
– Puno, puno. Evo, u nas Marasovića na ovom malom prostoru znalo je biti i po 15 cura, a došle bi i druge, pa se prelo, prelo… Znaš – malo je spustio Ivica glas – tad sam živio relativno teško, ali nisam imao nikakvih briga. A danas…
Živost je i oko susjednih kuća. Iz jedne malo udaljene, čuje se pjesma.
– Planinari. Došli iz Starigrada jutros, sad su se odmorili, okrjepili i natrag u Starigrad. Oko osam sati hoda.
Što ih briga. U planini vrijeme drugačije prolazi nego u gradu.
– A, je, je, čovjek je u planini neusporedivo drugačiji nego dolje – čujem iza sebe glas s intonacijom i dikcijom splitskoga kraja.
Okrenuh se i vidim spokojno lice jednoga mladića.
– Ja sam Luka Jurlin iz Kaštela Sućurca. Imam 26 godina i nisam klasični planinar – predstavio se.
Onda, što ste?
– Jednostavno, hodač po planinama.
Hodač?
– E, hodač… Hodam dugo, više od jednoga desetljeća, po planinama. Sam, tako mi odgovara, ali uvijek nekoga sretnem.
I medvjeda, zmiju…?
– Ah, koliko puta. Pretprošle noći sam taman usnuo u šumi, a pokraj mene gmizao je poskok.
I?
Poskok pred san
– Ništa i, on je otišao svojim putem, a ja slatko zaspao. Ljudi nemaju pojma da je u planini sve drugačije. Danas mi je 13. dan u kontinuitetu po Velebitu, bit ću još dva, tri. Odredim rutu i hodam. Meni je to svekolika obnova, psihofizička. Okrenut sam sam sebi i prirodi, duhovno se obnavljam i kad dođem doma u Kaštela, drugačija sam osoba.
Luka je, ističe sam, član Ekološke udruge Vilindom, te PD Prpa. Po planinama hoda s bukovim štapom koji je našao na Malom Alanu.
– Višerujna, vidite ovo gore, najljepši je dio. Nema staza, ali može se proći – zbori Luka.
Gospođa Neda u međuvremenu je završila poslove u crnoj kužini.
– Ajde, mašite se – nutka nas Ivica.
Istina je da čovjek ogladni u planini. Veliko je Rujno na 900 metara.
– Otprilike je devet stupnjeva manje nego uz more. Lipo, a…
Je, je, lipo je i ono ispod peke.
– Sad se malo odmorite pa ćemo okolo. Najprije idemo naći konje – naređuje domaćin.
Luka Jurlin spremio se i uputio prema Strugu.
– Malo je to ići, svega dva sata.
Marasović dobacuje da je do Like oko sedam sati, da je do neke druge točke toliko, do treće toliko…
– A ja, brate mili, s petnajst godina svaki dan misec dana u ljeti kroz Paklenicu, jer to je Marasovićeva staza, gori četiri sata i doli četiri i to goneći po šest mazgi sa sijenom. Čuvao sam ovce, orali smo, vršili, imali žito, kumpira, fažola…
Pošli smo nekom stazom prema Krapićima. Ivica ima štap i svako malo njime pročešlja travu.
– Ma, tek tako, nema zmija baš kako gradski ljudi misle. Više ja to zbog vas.
Sebastian je oduševljen motivima. Snima na sve strane.
– Naći ćemo mi konje. To ti jedan Krapić koji živi u Rijeci ima konje, drži ih ovdje, a oni uživaju. Imaju i vodu dovedenu, trave koliko voliš, hladovine, slobode do mile volje. I svake godine dva ždribeta što je zasluga jednog pastuha – smije se Ivica.
Obišli smo teren do Krapića, zasjeli, odmorili se, pa natrag.
– Čekaj, evo ih!!! – poviknuo je Ivica.
Gradsko uho nije čulo zvono što ga ima pastuh, ali nos još funkcionira atavistički i nanjušio je specifičan konjski vonj.
– Jesan ti reka, eno ih u debelom hladu!
Konji ispod bukve, neke velike, u polumraku. Divna stvorenja, predivna.
– Ajmo sad prema crkvi Velike Gospe. Dignuta je za stare Jugoslavije zaslugom don Adžije.
Kod crkve cisterna, a u Marasovićima je i dalje živo.
– Vidiš, koliki smo krug napravili, a sve bez žurbe, bez straha, po zraku koji čisti pluća i bistri mozak!
O čudesnom krumpiru uz rakiju smokovaču
Ljudi obnavljaju starinu. Koga je što dopalo, uređuje. Nadzor vode Hrvatske šume, NP Paklenica i Park prirode sjeverni Velebit.
– Svako malo dođe inspekcija, pogledaju, popišu, upozore ako je nešto izvan okvira. Tako treba, ne bi bilo u redu nagrđivati ovaj prostor. U dogledno vrijeme možda će se netko baviti i turizmom jer ovuda uvijek ima planinara i hodača poput onoga Luke, a malo pomalo i gradski ljudi žele doći ovdje i uživati – mudroslovi Ivica.
Onda nam pokazuje kako je bukva rodila (a prije je to rekao i onaj Luka uz napomenu da će biti puhova koliko voliš), govori kako prije nije bilo borova jer je bilo stoke, kako su se ljudi mučili, ali su i za ono doba dobro živjeli ako su bili vrijedni.
– Ove naše kuće imaju oko 150 godina, a prije toga bila je jedna, valjda za baš sve Marasoviće, za koju kažu da je tu tri stoljeća.
Na zidu, čovjek to ne može ne primijetiti, u visini očiju, na jednom kamenu netko je kuckao, kuckao i izradio crtež. Tajnoviti crtež.
– Nitko danas ne zna tko je autor, a niti što je poruka. Mi stalno odgonetamo, ali nemamo pravi odgovor. Možda netko nešto zna o ovakvim stvarima, pa nek’ se javi.
Ponovno sjedimo u debelom hladu. Marasović pripovijeda od krumpiru.
– Nema ode da će biti slabi. U vrtlima ima zemlje, nadmorska visina je odgovarajuća, ima vlage i samo ih treba posaditi. Recimo, jedan krumpir može biti toliki da ga se samoga može voziti u karijoli…
Sebastijan se smije. Smijem se i ja, a Marasović nudi rakiju.
– Smokovača! – informira nas gospođa Neda, rođena Banjka, koja od Sebastijanova fotoaparata bježi k’o vrag od tamjana.
Onda se i kućedomaćin nečega sjetio.
– Znaš, ovuda je put prema Lici, izbije se na Medak, kojim su išli naši ljudi i tamo nosili… Smokve. Ličani su ih bili željni, a naši to minjali za brašno i što ti ja još znam.
Prije, dobro je i to spomenuti, vidjeli smo Jovića kosu.
– Eto, to ti je ono što iz Ljupča vidiš i misliš da je k’a englesko nogometno igralište.
Sebastijan se udario dlanom po čelu.
– A, to je to. Na praksi u Ljupču (student je arheologije, pr. a.) kad smo bili, stalno smo gledali taj dio i čudom se čudili kako se zeleni.
Da nije bilo sata na ruci, vrag bi i znao da je prošlo 18 sati. Planina drugačije mjeri vrijeme.
– Oćemo polako!?
Okrenuli smo Corsu, makadamom se vozimo, sabiremo dojmove…
– Kad ćete jope doći? – pita Marasović.
Tko zna. Najbolje je ništa ne govoriti nego se jednoga dana jednostavno uputiti tamo gore, pa na 900 metara nadmorske visine uživati, uživati…
– I je – kaže Sebastijan – jer onaj tko ne vidi Veliko Rujno i ne doživi ga, puno je propustio.
Makadam, pa tzv. Rojsova cesta, pa onda ona sramota od deponija i Starigrad. Tako blizu…
najnovije
najčitanije
Nogomet
Bundesliga
Andrej Kramarić postigao dva pogotka u porazu Hoffenheima kod Bochuma
Nogomet
Španjolsko prvenstvo
Real Madrid pobjedom u San Sebastianu napravio još jedan korak prema naslovu prvaka
Ostali sportovi
ATP Madrid
Borna Ćorić je doživio težak poraz od Zvereva i ispao u drugom kolu Madrida
Moda
zadarski concept store
[FOTO] Tiramol proslavio 10. rođendan. Sana Baraba: ‘Na rubu sam suza od sreće’
Ostali sportovi
Fair play vrijedan nagrade
Odbojkaši Medicinske škole Ante Kuzmanića ispravili suca na svoju štetu
Nogomet
Nogometaš iz Vrane
Ante Zurak nakon nogometne karijere ‘ušao’ u poljoprivredne vode: ‘Ovo mi je puno manje stresnije…’
KK Zadar
POVIJESNA UTAKMICA
ČUVENA POBJEDA ZADRA Pogledajte video od kojeg ćete se naježiti: ‘Posebnija je od drugih…’
Županija
EDUKACIJA I INTEGRACIJA
Radnici iz Filipina i Nepala čine 10 posto zaposlenih u Cromarisu: ‘Posao je izvrstan, jako mi se sviđa…’
Moda
zadarski concept store
[FOTO] Tiramol proslavio 10. rođendan. Sana Baraba: ‘Na rubu sam suza od sreće’
Zadar
zatvaranje cesta