Hrvatska neće blokirati put Srbije u EU

Interes je susjeda Srbije da Srbija ide prema EU. To nije pitanje simpatije i antipatije, nego zdravog razuma. Naš prvi interes mora biti da na svojim granicama imamo funkcionirajuće, stabilizirane zemlje, a ne nepouzdane države, jer je to naprosto opasno

Kritike Europske komisije (EK) na prijedlog Zakona o HRT-u nametnule su se kao prva tema razgovora s ministricom vanjskih i europskih poslova Vesnom Pusić, koja je u nastavku iskreno govorila i o odnosima u regiji, radu vlade Zorana Milanovića te o odnosima u vladajućoj koaliciji.
Iz Bruxellesa je stigao hladan tuš o Zakonu o HRT-u. Kako to komentirate?
– Nije stigao hladan tuš. Stigle su primjedbe prošli tjedan. Njih, istina, ima, ali ima ih uvijek kad se nešto mijenja u ispregovaranome, čak i kada EK prizna da je usvojena solucija bolja od dogovorene, kako je bilo sa Zakonom o policiji. Svaka promjena već dogovorenih rješenja predmet je kritika jer se mijenjaju dogovoreni elementi. Nakon ratifikacije Ugovora, postat ćemo punopravna članica 1. srpnja 2013. No kako se pravna stečevina neprestano mijenja, nakon tog datuma nova ćemo rješenja dogovarati s Bruxellesom. Zato EK kritizira svaku promjenu prije ulaska u punopravno članstvo, što ne smatram nelogičnim. I zato inzistiram da se držimo dogovorenoga, osim ako nije neophodno mijenjati dogovorena rješenja. Temeljni stav EK, dakle, jest da do ulaska u punopravno članstvo ne treba mijenjati ništa, čak ako su nova rješenja i bolja od postojećih.
Znači li to da mislite da ne treba mijenjati Zakon o HRT-u?
– Načelni stav jest da je bolje mijenjati što manje do završetka procesa pristupanja, ali je jasno i da je situacija na HRT-u već dugo teško održiva. Jedan od rijetkih zakona protiv kojih sam glasala u mandatu Račanove koalicije bio je upravo Zakon o HRT-u. Činilo mi se nelogičnim formiranje ovakvoga Programskog vijeća HRT-a, premda je ministar Antun Vujić imao najbolje namjere i snažne argumente. Glavni je problem u tome da članovi Programskog vijeća nikome ne polažu račune, i da nema argumenta zašto su u vijeću baš oni, a ne neki drugi predstavnici civilnoga društva.
Vaša je koalicija preuzela jasan, ali riskantan koncept: preuzimate odgovornost da politička većina imenuje vodstvo HRT-a. To je načelno sumnjivo, a i bit primjedaba EK.
– Ne čini mi se da je načelno sumnjivo. Država, naime, određuje pretplatu, paraporez kojeg plaćaju građani i tako dijelom izdržavaju HRT. Tko u tom slučaju može preuzeti odgovornost? Jedino tijelo koje predstavlja građane ove zemlje: parlament. Sadašnji zakon propisuje da država određuje pretplatu, ali ne preuzima odgovornost za HRT, nego je prebacuje na instituciju u kojoj su ljudi koji nikome ne odgovaraju. To mi se čini manje poštenim, a svakako i manje odgovornim. Da HRT nema nikakve veze s državom, molim lijepo, natjecao bi se na tržištu. Ali ako HRT kao javni servis koristi državni paraporez, tada država mora preuzeti i odgovornost za HRT.
Podržavate, dakle, zakon, usprkos primjedbama EK?
– On je vladu već prošao, a razgovarali smo o njemu i u Bruxellesu. Ima ondje različitih lobiranja iz različitih političkih grupacija, pa i iz Hrvatske. Riječ je o velikom novcu i velikom utjecaju koji je dosad bio relativno netransparentan. Ubuduće će se točno znati adresat kritika. Smatram to ne samo obranjivim, nego i obranjenim.
Granična zemlja EU-a
Od vaše izjave na summitu NATO-a u Chicagu, da je izborom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije promijenjena strateška situacija u regiji, prošlo je već neko vrijeme, ali ona nije izgubila težinu. Možete li je preciznije objasniti?
– Nisam se izrazila tako dramatično, ali jesam rekla da su izbori u Srbiji promijenili okolnosti u regiji. Pojavila se nova nepoznanica, jer predsjednik Srbije, gospodin Nikolić, i njegova stranka dosad nisu sudjelovali u vlasti. Također, Srbija je dosad imala, da blago kažem, rezervu prema članstvu u NATO-u, ali je bila zainteresirana za članstvo u EU, a čini se da je to i dalje.
Moje bi tumačenje bilo drastičnije: Srbija je svoj put u NATO i službeno zaustavila, a mogla bi obustaviti i put u EU. Moguće je, dakle, da Hrvatska dugoročno postane granična zemlja EU prema nestabilnoj regiji, što nikako ne bi bilo dobro.
– Hrvatska će sigurno, bez obzira na sve, na neko vrijeme postati granična zemlja EU. To čak i bez obzira na regiju, a više s obzirom na atmosferu u samoj uniji. Za regiju ne bi bilo dobro da se prekine regionalni proces približavanja. Ne bi bilo dobro da 1. srpnja 2013., kada Hrvatska postane članicom, ne bude nikoga iz regije tko je u procesu pregovora. Čini mi se da bi proces proširenja bilo mnogo teže iznova inicirati, nego da on ipak kontinuirano teče. Hrvatska zato ulaže velik napor da se postigne ono što jest moguće, ali još nije u potpunosti sigurno: da će krajem lipnja na Europskome vijeću Crna Gora dobiti datum početka pregovora. To bi bilo u interesu Crne Gore, ali i svih u regiji. No ako se to i dogodi, s obzirom na to koliko pregovori traju i kako su sa svakim valom proširenja sve kompliciraniji, pred nama je prilično značajan niz godina prije nego što netko sljedeći iz regije postane punopravnom članicom.
Nema oduševljenja za proširenjem
Tomislav Nikolić ovih je dana najavio mogućnost da Srbija već ove godine dobije datum početka pregovora. Znate li, i možete li odgovoriti, što točno Srbija mora učiniti da dobije datum?
– To se odlučuje na temelju cijelog niza formalnih kriterija institucionalne spremnosti, ali i na temelju političkih kriterija, koji su u našoj regiji naročito važni. No ti kriteriji nisu egzaktni, nego fluidniji, i mjere se prema okolnostima koje se u konkretnom trenutku smatraju najvažnijima.
Želite zapravo reći da u EU nema pretjeranog oduševljenja da se Srbiju pusti dalje?
– Generalno, nema oduševljenja za proširenjem – da kažem vrlo blago. EU se, naime, našla u vrlo neobičnoj situaciji: zaobilaznim putem suočena je s nečim što je prethodilo Lisabonskom sporazumu, jačanjem kohezije i povezivanja država članica. A baš je zbog toga propao europski Ustav, čiji je temeljni motiv bilo jačanje povezanosti unutar EU. Ustav je zamijenjen Lisabonskim sporazumom, koji jest donekle ojačao povezanost. No sve su to bila vremena ekonomskog prosperiteta. Kad je došla kriza, unija se suočila s jednostavnom činjenicom da zemlje iste valute, eura, vode autonomne financijske politike. U vremenima blagostanja to možda i može biti podnošljivo, ali u vremenima krize postaje silno osjetljivo i teško održivo. U takvim situacijama čak i naoko tehnička pitanja mogu iskočiti u prvi plan. Tako je, recimo, čak i neusklađeno vođenje statistika uzrokovalo nepredviđene probleme, koji nisu ni mogli biti predviđeni uz različite metode vođenja statistika. Takvo stanje rezultira sadašnjom vrlo ozbiljnom situacijom u Grčkoj, koju ne treba ni najmanje potcjenjivati, jer ima goleme reperkusije, ne samo na Grčku. Naročito sam zabrinuta “što gore, to bolje” atmosferom koja se u nekim zemljama počela javljati. To je vrlo opasan simptom, a nije povijesno nepoznat.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU