Don Anđelo: Što sam stariji, župa je sve više, a naroda sve manje

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić prošlog tjedna u župi Sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku blagoslovio je brončana poprsja zadarskih nadbiskupa Mate Garkovića i njegovog nasljednika Marijana Oblaka te veloratskog župnika Josipa Marcelića
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić prošlog tjedna u župi Sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku blagoslovio je brončana poprsja zadarskih nadbiskupa Mate Garkovića i njegovog nasljednika Marijana Oblaka te veloratskog župnika Josipa Marcelića.
Podizanje poprsja Garkoviću bila je želja mons. Oblaka, a nakon Oblakove smrti Veloraćani su ostvarili njegovu želju.
Nadbiskup Puljić je zahvalio župljanima jer su prepoznali vrijednost svojih sinova; župa Veli Rat, rodbina i prijatelji Marijana Oblaka financirali su poprsja lijevana na Hvaru i u Zagrebu koja je izradio hrvatski kipar Kažimir Hraste. Nalaze se na mramornim postoljima ispred župne crkve, a na podignutom pločniku na rubnom dijelu trgu ispred župne crkve podarili su novu vizuru spomen mjesta.
Mons. Puljić je u pratnji saljskog župnika Filipa Kucelina i tajnika don Darija Tičića obišao župe Dugog otoka: Luku, Savar, Brbinj, Verunić, Soline, Božavu, Dragove, Sali i Zaglav. Posjetio je i Velu stražu, najviši vrh Dugog otoka gdje je postaja Hrvatske ratne mornarice, blagoslovivši hrvatske mornare u njihovoj službi čuvanja domovine.
Don Anđelo Zorić, rodom iz Božave, 29 godina vodi župe Veli Rat, Soline, Božavu, Dragove i Zverinac.
– Što sam stariji, župa je sve više, a naroda sve manje. Od tri župe došao sam na pet. Najteže je gledati umiranje svog naroda, govori don Anđelo koji je skupio 48 godina svećenićkog staža, a kojeg subraća u šali zovu arhiđakon dugootočki.
– Dok je don Anđelo 29 godina na Dugom otoku, ja sam promijenio devet župa, govori Saljanin don Zdenko Milić, koji je prošlog tjedna u pohodu župa Dugog otoka pratio zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića.
Povijesno bogatstvo i vjerski život Dugog otoka koji se prostire od Punte Bjanke do Male Proverse u blizini Kornata, nadbiskupu su tumačili sadašnji i nekadašnji saljski župnik Filip Kucelin i Dario Tičić, fra Jakov Božo Teklić, župnik Savra i Brbinja te biskupski vikar za kulturu mons. Pavao Kero. Susretljivi domaćini bili su i članovi Pomorske policije koji su nadbiskupa ranije odvezli do njegove prve postaje u Luci, kako bi pravovremeno obišao sve dugootočke župe.
Na grobu don Eugena Šutrina
– Luka je najmanje misto na burnoj strani škoja, kaže Kucelin, a nastanjuje je 120 župljana. U Luci je mons. Puljić susreo i austrijske goste koji ljetuju u župnoj kući. Među njima je i Oskar Obermeier, stalni đakon koji je došao s ministrantima. Susreo je i Franca Novaka, župnika iz slovenske biskupije Novo Mesto koji ljetuje u Luci s 50 starijih župljana, uglavnom samaca i udovaca, a župnik Novak ih okupi u zajedništvo duhovnog odmora u Luci. U župnoj kući u Luci ljetne dane godinama provode i mladići iz komune “Papa Ivan XXIII”. U Luci se mons. Puljić pomolio na grobu don Eugena Šutrina, svećenika rodom iz Luke kojeg su 1945. ubili komunisti nakon svega nekoliko dana njegova župnikovanja u Privlaci.
Nadbiskup na brdu Vela straža
Nadbiskupova druga postaja bio je uspon na brdo Vela straža, najviši vrh Dugog otoka gdje je postaja Hrvatske ratne mornarice koja nadzire hrvatske teritorijalne vode.
– S te se visine i Velebit čini nizak, primijetio je nadbiskup.
Dočekao ga je poručnik Petar Šušnjara, zamjenik zapovjednika Postaje obalnog motrenja, čiji se motritelji u tornju izmjenjuju u svojoj službi od 0-24 sata.
– Bilo je lijepo, ugodno, naporno i radosno, rekao je o tom pohodu nadbiskup Puljić, izražavajući zadovoljstvo što je upoznao ljude u dijelu nadbiskupije koji žive u specifičnim okolnostima na otoku, a čuvaju tradiciju i vjeru svojih otaca i poštuju Crkvu. U svakoj župnoj crkvi gdje ga je puk dočekao pjesmom, pomolio se i za pokojne otočane čija se groblja nalaze oko župne crkve.
– Ne možeš hodati otokom, a ne osjetiti da su Crkva i pobožni ljudi tu stoljećima nazočni. Sve što imamo zahvaljujemo njihovoj vjernosti Bogu, rekao je mons. Puljić.
Dojmila ga se klasična arhitektura crkava koje datiraju iz 9. st., poput crkve sv. Pelegrina ili iz 17. st. Gospe Karmelske u Savru. Zadivljuje da se i danas, iako se radi o svega desetak prisutnih na misi, na ulazu crkve nalaze liste rasporeda s imenima ljudi zaduženih za uređenje i čišćenje crkve, a ako je netko prema predviđenom planu u nemogućnosti, dužan je naći zamjenu. Žalosno je vidjeti velike školske zgrade koje su nekad pohodile stotine učenika, a sad su derutne i nijemi svjedok nekadašnje napučenosti otoka.
Na Dugom otoku nalazi se 11 mjesta, od čega je devet župa. Sveukupno ih nastanjuje oko 1500 stanovnika, od čega ih je najviše u Salima, njih 650. Stanovništvo je uglavnom starije dobi, a na cijelom otoku ne živi niti stotinu djece. U južnom dijelu otoka, iz župa Luka, Žman, Zaglav i Sali, osnovnu saljsku školu pohađa oko 80 učenika. U sjevernom dijelu otoka iz preostalih mjesta, OŠ u Božavi pohađa troje učenika: 12-godišnjaci Antonio Dunatov i Ivan Margetić iz Božave i Ivana Škvorčević koja s obitelji živi u kući veloratskog svjetionika. Mons. Puljić je s osobitom radošću pozdravio dvoje božavskih dječaka ministranata koji su nadbiskupa ispred crkve Sv. Nikole dočekali s Božavljanima pozdravivši ga drevnom pjesmom koja se pjeva samo u prigodama kad ih posjeti nadbiskup.
Kako je živjeti jedinom dječačkom duetu u Božavi:
– Odlično, samo malo dosadno jer nemamo puno prijatelja. Za vikend se skupi nas desetak, kažu Dunatov i Margetić, od kojih jedan dodaje:
– Ja bi volija ostati, a ovu godinu iden ća u Zadar.
Na praznicima se vedrim dječacima pridružuje također mio Filip Margetić. Njegov je tata iz Božave, mama iz Zadra, a žive u Zagrebu i kaže:
– Svako ljeto dođem u Božavu. Tu dođem ministrirati i da se malo posvetim Bogu. Lipo je.
U Solinama je nadbiskup posjetio crkvu Sv. Jakova, a potom crkvu Rođenja BDM na brdu Dubovica koja pripada župi Dragove i koju nastanjuje svega 30 ljudi. I u crkvi u Dragovama je potvrđen čest prizor interijera župnih crkvi na otoku, u kojima se na ulazu nalaze kolica na kojima se vozi lijes pokojnika. Ispraćaj starih je češći događaj od rođenja mlađeg otočanina koji će svojom prisutnošću oživjeti i ispuniti uske strme ulice otočnih naselja bujne vegetacije, u cijelosti pokrivenog zelenilom šuma, crnike i makije. U Dragovama je susretljivi domaćin bio Ante Jušić, koji se nakon rada u gradu vratio u rodni dom, pa sad marljivo brine o očuvanju crkve u Dragovama.
Osim domaćeg puka koji je nadbiskupa svugdje dočekao pjesmom i uz “luncijanj”‘, svečanu zvonjavu crkvenih zvona, mons. Puljić je susreo i brojne Hrvate iz dijaspore koji žive u Americi, Australiji i drugdje, a ljeto provode u rodnim mjestima Dugog otoka. Nadbiskup je podsjetio da je godinama i službeno bio zadužen za praćenje života hrvatske inozemne pastve kao ravnatelj tog tijela HBK. Želja je mons. Puljića da uvijek budu povezani sa svojom rodnom grudom. Primjetno je kako je unutrašnjost svake župne crkve na otoku klimatizirana, a nabavku uređaja za klimatizaciju osigurali su Dugootočani iz inozemstva koji ljeti borave u svom kraju i pohode crkve.
Mons. Puljić se pomolio i na spomen mjestu za duše ubijenih Veloraćana u zaselku Polje koje su 1943. ubili fašisti i četnici. U Veruniću, u kojem živi 25 ljudi, pokraj crkve Gospe Karmelske pohodio je grobnicu koju je dao izraditi zadarski nadbiskup Mate Garković u kojoj su pokopani članovi njegove obitelji.
– Naime, groblje župe Veli rat, koju stalno zimi nastanjuje 40 duša, nalazi se u Veruniću, zvanom Verona, i svojevrsni je “poluotok” Velog Rata, tumači domaći sin Zdenko Milić. Tako sprovodna povorka Veloraćana u ispraćaju svojih pokojnika ide morem barkom do Verunića, a za nevremena automobili voze nekoliko minuta kopnom. Nadbiskup je odao priznanje domaćem stanovništvu koje je, unatoč teškim uvjetima otočne izoliranosti koja sad prerasta u bolju povezanost s kopnom, sačuvalo katolički i hrvatski identitet.

Nadbiskupa u Velom ratu dočekao crni labud

U portu u Velom ratu nadbiskupa je dočekala i posebno fina vrsta – labud. Ali ne bijeli, nego crni.
– Prije mjesec dana je došao u Veli rat, tu se zadržava, ode malo dalje pa se opet vrati. Već su ga snimili na televiziiji, kaže Nevenko Mirković. Na pitanje kako se zove, s osmijehom odgovara:
– Nema ime… a crnac, crni labud. Jer ja sam vidio sve labudove, ali crnog još nisam. Nema u Zagrebu, nisam vidio ni u Švicarskoj. Kažu da ima nešto u Mađarskoj, ali inače potječu iz Australije. A nije došao iz Australije, već je iz Europe. Udomaćio se, kaže Nevenko i pljeskom ga poziva da dođe bliže. O crnom labudu brine i Sonja Družić, Veloraćanka koja živi u Zagrebu.
– Ja ga trebam malo navabiti sad, ali to je malo teži slučaj. Bude tu, ide malo okolo, kruži. Dajem mu jesti kruha, salate, kaže Sonja koja mu je nosila veliki kabao pitke vode.