Prilagodba predstava slijepim i slabovidnim osobama je izazov i radost

U Kazalištu lutaka Zadar na četvrtom danu festivala Monoplay u organizaciji Zadarskog plesnog ansambla, prije predstave Gilgameš, održan je informativan i opušten razgovor koji je vodila Josipa Štulić s članovima i suradnicima Udruge slijepih i slabovidnih Zadarske županije. Tema je bila audiodeskripcija plesnih predstava i predstava, o tome koliko takav pristup može biti zanimljiv osobama oštećenog vida. O tome su govorile Petra Tunić, narator, i Sunčica Sodar, dramaturginja.
Audiodeskripcija za slijepe i slabovidne osobe tekst je koji nastaje kao prilagodba dramske izvedbe, filma, odnosno svakog kulturnog sadržaja, a kako nastaje i koliko je važan govori nam dramaturginja Sunčica Sodar.

Audiodeskrpicija Gilgameša
– Isključimo li Monoplay festival i prilagodbu jedne plesne predstave, audiodeskripcija nastaje u suradnji s kolegom Antonijem Pavlovićem, urednikom koji stoji iza Centra za audiodeskripcije koji surađuje s Monoplay fesivalom već treću godinu zaredom. Neovisno o tome je li u pitanju dramska predstava, film ili pak plesna predstava, svaka prilagodba započinje snimkom spomenutog djela, gledanjem te snimke i proučavanjem svih neverbalnih scena, koje se događaju između dijalog scena u filmu ili dramskoj predstavi, a koje su bitne za istu scenu, priča Sodar dodajući da je na svakom početku potrebno i upoznavanje s likom (fizičke karakteristike…).
– Kad audiodeskripcija biva izrađena, dramaturg koji na njoj radi šalje je uredniku koji potom zajedno s dramaturgom prolazi kroz eventualne nejasnoće u tekstu. Kolega Antonio inače je slijepa osoba i stoga prva referenca koju dobivam nakon izrade ujedno je najčišća u tom smislu potencijalnih problema. Nakon zajedničkog prolaska kroz tekst, kada radimo na prilagodbi filma za slijepe, audiodeskripcija se snima u studiju i on tako postaje sastavnim dijelom filma koji se prikazuje, objašnjava Sodar dodajući kako je na ovogodišnjem Monopleyju audiodeskripciju imala predstava Gilgameš zadarske plesne umjetnice Filipe Bavčević, koja je pred samo otvaranje 13. Monoplay festivala izjavila kako je sretna da je upravo njena predstava odbrana za audiodeskrpciju.

Prenijeti slike i atmosferu
Sodar je objasnila kako je deskripcija u kazalištu malo drugačija od one na filmu. Za početak, audiodeskripciju uživo čita glumac preko audioprijemnika.
– Glumac/-ica je smještena s tehničarima, a slijepe osobe sjede u gledalištu kazališta i preko slušalica prate ono što se događa na sceni. Kod prilagodbe plesne predstave suradnja je ista, osim što urednik u tom slučaju postaje plesni izvođač zbog poznavanja materije jedne plesne predstave. Kao dramaturginja radila sam na nekolicini plesnih predstava, ali budući da nisam plesač, već dramaturg, naprosto ne mogu toliko zadirati u plesnu materiju jer naprosto ne raspolažem s plesnim vokabularom u praksi koju u ovom slučaju trebam prenijeti ljudima na papir. Ono čemu mi težimo radeći svake godine na MONOdeskripciji jest prenijeti ljudima slike koje pokret jednog plesnog izvođača eventualno stvara na sceni, ali i atmosferu. U tome sam ponajviše zahvalna Petrnji Tunjić, glumici koja to uspješno radi već godinama, kaže Sodar dodajući da je suradnja s Monoplay festivalom nastala vrlo spontano, a razmišljala je, kaže, o nečem novom što može ponuditi Zadru.

Kulturne ustanove mogu osigurati prilagodbu
– Prijavljujući festival na različite natječaje, s mišlju kako svake godine želimo publici predstaviti nešto novo, počela sam razmišljati u smjeru što je ono što Zadar nema i brzo sam dobila odgovor koji glasi prilagodba kulturnih sadržaja slijepim i slabovidnim osobama. Budući da se javne kulturne ustanove i dalje nisu odvažile krenuti u tom smjeru, mi smo odlučili skupiti hrabrosti i prijaviti prvu plesnu predstavu koja će se prilagoditi, govori Soldar te ističe kako je veliki izazov raditi to svake godine, ali je i velika radost.
Dramaturginja se osvrće i na činjenicu kako kulturne institucije ne rade dovoljno na poboljšanju ovog stanja, a uz malo volje svaka bi si kulturna ustanova mogla priuštiti ovu prilagodbu i na taj način kulturu omogućiti zaista svima.
– Kultura u 21. stoljeću uistinu treba biti dostupna svima. Kao pripadnica kulturnog sektora stalno se susrećem s pitanjem budžeta za različite manifestacije počevši od produkcije jedne dramske predstave pa do filma, no moram reći kako je prilagodba jedne predstave za slijepe i slabovidne osobe, poprilično u budžetu s kojim sve kazališne kuće raspolažu. Najam 10 slušalica i audioprijemnika ne prelazi 800 kn. Ponovit ću opet: 800 kuna. Iz moje perspektive jedino što ključnim osobama nedostaje jest volja. I sve stane na razgovorima i poslanim mailovima. Stoga ponovno p(r)ozivam ljude koji su na pozicijama da se probude. Ali nažalost, nije to problem samo Zadra, zaključuje Sodar.
U sklopu Monoplay festivala izloženi su i zanimljivi radovi nastali na radionicama izrade gline koja je nastala nakon održanih radionica osvještavanja pokreta.