Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

Tek ujutro nakon finala sam shvatio da smo napravili nešto nestvarno

30.08.2021. 07:20


Dugih šesnaest godina trebalo je čekati da se pojavi novi zadarski mladi rukometaš koji se uspio okititi medaljom na velikom natjecanju. Taj podvig ostvario je 17-godišnji Jakov Dujić koji se s nedavno završenog Europskog kadetskog prvenstva u Varaždinu i Koprivnici vratio u svoj rodni grad sa srebrnom kolajnom oko vrata. Mladi igrači pod paskom izbornika Kreše Ivankovića prezentirali su na najbolji mogući način hrvatski rukomet, naredavši europske rukometne sile na putu do srebra. Nadjačani su: Portugal, Austrija, Francuska, Danska i Slovenija, dok su jedina dva poraza doživljena od Nijemaca koji su se na koncu varaždinske priče popeli na europski tron u uzrastu do 19 godina. Fenomenalna izvedba mladih Hrvata nije prošla nezamijećeno u domaćim medijima, a velike pohvale je svojim prezentacijama u varaždinskoj Areni zaslužio i Zadranin Jakov Dujić koji je u ulozi srednjeg vanjskog igrača potvrdio da je jedan od ključnih poluga srebrne reprezentacije, i jedan od onih koji krupnim koracima grabi prema blistavoj rukometnoj karijeri. No, taj put do srebra potvrdit će i sam Dujić nije bio nimalo lagan, već popločan litrama znoja i teškim radom.


Naporne pripreme
– Krenuli smo s pripremama početkom srpnja, imali smo četiri ciklusa po deset dana i radilo se dosta na fizičkoj spremi. Bilo je užasno naporno s čak tri treninga dnevno i kako se bližio početak prvenstva sve smo više radili na taktici, a posebno smo se fokusirali na tu prvu utakmicu s Portugalom kojeg smo dosta analizirali jer smo mislili da nam je to najvažnija utakmica. Njih smo dobili, pa je uslijedila Austrija i bilo je primjetno da se iz utakmice u utakmicu dižemo. Ključnom se pokazala utakmica s Francuskom koju smo dobili golom viška, i tako smo uspjeli prenijeti dva boda te se našli praktički jednom nogom u polufinalu. Trebala nam je još samo jedna pobjeda, ili protiv Danske ili Njemačke. Dobili smo odmah Dance, dok smo s Nijemcima ušli preopušteno u dvoboj i nismo do kraja uspjeli sustići njihovu veliku prednost.
U polufinalu je s druge strane stajala Slovenija koja je na kraju morala položiti oružje, dok je finalna utakmica u potpunosti otišla na stranu Njemačke.
– Sa Slovenijom smo odigrali dvije pripremne utakmice i znali smo što možemo očekivati pa se nismo posebno pripremali. Odigrali smo odlično tu polufinalnu utakmicu, pobijedili smo i našli se ponovno s Nijemcima u borbi za zlato. Malo je ostao žal na kraju za tim finalem jer nismo odigrali onako kako znamo i možemo. Mislim da smo se potpuno emotivno ispraznili nakon polufinala i da nas je koštalo što bi svaku pobjedu burno proslavljali. Posebno smo se emocionalno istrošili nakon te pobjede nad Slovencima i nismo u finalu bili s glavom sto posto unutra te su na kraju Nijemci zasluženo osvojili naslov – opisao je Dujić rasplet borbe za medalje u kojem nije bilo dovoljno energije da se popne na najviše postolje. Poraz u finalu bio je uistinu bolan (20:34), ali kad su se malo slegle emocije srebro je dočekano raširenih ruku.


Nijemci poput strojeva
– Osjećaj kad izgubiš finale je čudan. Bio sam nesretan što smo ostali bez zlata, a opet kad sam se ujutro probudio tek mi je tada ušlo u glavu da smo zapravo drugi u Europi i da smo napravili nešto nestvarno – kazao je Dujić koji razloge dominacije Njemačke u Varaždinu vidi u fizikalijama njemačkih vršnjaka igrača. Ipak su to dečki koji treniraju u vrhunskim uvjetima u najjačim svjetskim klubovima dok reprezentativci Hrvatske mahom svi dolaze iz manjih klubova.
– Njemački igrači su djelovali poput strojeva. Dosta su fizički moćni, spremniji od nas i vidi se da se kod njih u klubovima radi potpuno drugačije nego kod nas. Ipak oni dolaze iz Lowena, Flensburga, Kiela…, dok smo mi u reprezentaciju stigli iz klubova koji su puno niža razina. Zato naše srebro još i više dobiva na težini.
»Duje je, usudio bih se reći, ubojica dječjeg lica. Dečko koji je eksplodirao na EP, velik talent i dečko koji ne poznaje strah, ne boji se ući u čvršće, veće i jače igrače od sebe«, ovim riječima je izbornik U19 vrste Krešo Ivanković opisao Dujića nakon osvojenog europskog srebra.
– S obzirom na to da sam skoro dvije godine mlađi od svih svojih kolega u reprezentaciji takve riječi izbornika mi znače puno, a meni je zapravo bila najveća nagrada što sam se uopće našao u reprezentaciji – skromno će 17-godišnji dragulj hrvatskog rukometa koji je na sebe privukao pažnju već u prvoj pravoj seniorskoj utakmici odigranoj lani u ožujku protiv Rudana iz Labina. Silom prilika trener Metličić ga je ubacio u prvoligašku vatru s tek 16 godina na leđima, dok ono što je uslijedilo je za rubriku »vjerovali ili ne«. Dujić je odigrao fenomenalnu utakmicu, proglašen je igračem utakmice, a zanimljivo nije se upisao u listu strijelaca.
– Tada sam igrao za kadetsku momčad i na zadnjem treningu prije utakmice s Labinom ozlijedio se glavni srednji igrač pa me je trener Metličić ubacio u igru. Bilo mi je malo neobično jer sam nekakve dodire sa seniorskim rukometom dotad imao tek u Zadru, koji je ipak igrao u nižem rangu. Međutim, nakon što sam ušao na teren prošla me trema i počeo sam igrati onako kako znam. Na kraju je ispalo sve stvarno super, pobjegli smo im u kratkom vremenu, čini mi se na sedam razlike i dobio sam priznanje za igrača utakmice iako nisam zabio nijedan gol.




Igra kao Balić
Na poziciji srednjeg vanjskog Dujić igra otkad se počeo baviti rukometom, i tu je svoj na svome. Posebno se izvještio na toj najškakljivoj poziciji kada ga je pod svoje uzeo njegov idol Ivano Balić.
– Oduvijek sam igrao srednjeg vanjskog, a posebno sam se uživio u tu ulogu otkad sam došao u RK Balić i Metličić gdje mi je trener Ivano Balić. Forsira me od prvog dana da igram kao što je on nekoć igrao, da se razigrava momčad, traže pukotine u protivničkoj obrani i da se više asistira nego puca po golu. Tako da mi je primarni fokus u igri na samu organizaciju igre, ali to ne znači da neću opaliti po golu kad god se za to pruži prava prilika.
Srebro s EP-a došlo je kao šećer na kraju, nakon isto vrlo uspješne klupske sezone.
– Protekla sezona je ispala odlična. S klubom sam išao na državno kadetsko prvenstvo koje je bilo univerzalno zbog korone, i na njemu smo završili kao treći gdje sam svrstan i u najbolju sedmorku. Kad se tome pridoda da sam i sa seniorima završio u četvrtfinalu hrvatskog kupa mogu biti presretan kako sam odradio sezonu – kazao je za kraj 17-godišnji Dujić.


San zaigrati u Bundesligi
Na talentiranog Dujića mnogi su već bacili oko, počele su stizati ponude ozbiljnih klubova, ali o tome se zasad ne razmišlja te je siguran njegov ostanak na splitskoj adresi još najmanje godinu dana. Primaran cilj je završiti gimnaziju i naravno skupljati iskustvo u Akademiji Balić i Metličić.
– Treba najprije završiti školu i steći još igračkog iskustva. Iako već sada imam nekih ponuda mislim da je pametnije pričekati sljedeću godinu i onda vidjeti što i kako dalje – odgovorit će zrelo mladi Dujić na pitanje o budućnosti, iako da se njega pita rukometni kruh bi jednog dana najviše volio zarađivati u njemačkoj Bundesligi.
– Da mogu birati, to bi bio klub iz najjače lige, njemačke Bundeslige. Tamo se ipak igra najbolji rukomet na svijetu.


Srebro i bronca Josipa Nekića
Dujićevo srebro prva je medalja koju je jedan Zadranin osvojio za mlađe rukometne uzraste od 2005. godine. Tada je Josip Nekić bio član reprezentacije do 19 godina koja je na Svjetskom prvenstvu u Kataru završila na trećem mjestu. U dvoboju za broncu Hrvatska je s 32:31 slavila protiv Danske, a Nekić je postigao jedan pogodak. U polufinalu naša je reprezentacija izgubila od Srbije i Crne Gore s 30:29 (tri gola Nekića). U toj su selekciji bili Domagoj Duvnjak, Marko Kopljar, Ivan Čupić… I godinu dana ranije Nekić je osvojio medalju. U finalu Europskog prvenstva do 18 godina Hrvatska je izgubila u Beogradu od SiCG s 27:20 nakon što je u polufinalu s 24:22 bila bolja od Danske. Na oba natjecanja Nekić je bio član Zadra, a na klupi je sjedio izbornik Vladimir Canjuga.


U rukometu od malih nogu
Muški dio obitelji Dujić jednostavno je zaražen rukometom. Ta strast prešla je prirodnim slijedom, s oca na sina, jer je tata Joško bio igrač Zadra 90-ih, a potom i u paru sa Željkom Ćubrićem dugogodišnji sudac. Tako da za Jakova nije bilo previše izbora.
– Tata me vodio na rukomet od malih nogu. Već kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole sam počeo s malim rukometom u Arbanasima, a onda sam prešao na Mocire u RK Zadar, dok sam u Splitu evo već treću godinu. U takvim okolnostima teško se i moglo dogoditi drugačije.