OTOČNE ŠTORIJE “Zapisničar” koji priče čuva od zaborava

Umirovljeni liječnik Branko Škifić, o kojem je Zadarski  list već pisao, ne posustaje. Zadnje tri godine piše svojevrsnu kolumnu,  kao rođeni Zverinčanin, o rodnom otoku. Kako kad, ovisno o volji, a i  obavezama, na svom Facebook profilu objavljuje priče, razmišljanja, uspomene, dosjetke…sve vezano za sumještane i život na otoku na kojem  provodi najveći dio godine.
– Najčešće mi inspiracija dođe dok šetam otokom. Kada dođem kući,  sjednem za kompjutor i samo slijedim svoje misli, pa gdje me odvedu.  Za jednu mi priču treba oko četiri sata, a najdraža mi je ona o štrigama i  štrigunima, tajanstvenim bićima u koje su vjerovali mnogi otočani, pa  tako i ja, izjavio je svojedobno, rezimirajući svoj način rada.
A sve je počelo u studenome 2015. godine. Škifić je bio na kavi s jednom prijateljicom te je nakon kave osjetio potrebu da na svoj Facebook  profil prenese neke od misli koje su mu se "motale" po glavi, vezane za  prijateljicu. Kako kaže: upalio sam kompjutor, kliknuo na dio: što vam je  na umu i tako je sve počelo. Nisam razmišljao hoće li tko to čitati, pustio  sam mislima da me nose, a ono što sam napisao nije bila ni kolumna, ni  dnevnik, tek jedna crtica o životu, crtica o mojoj prijateljici. A onda, nakon što su moje riječi naišle na pozitivan odjek, nastavio sam, počeo sam  svakih par tjedana objavljivati svoje priče, pisao sam o svemu što mi je  padalo na pamet, i o ljudima, i o povijesti otoka, o narodnim običajima,  moru, vjerskim blagdanima… o Zverincu nekada, o Zverincu sada, prisjeća se barba Branko.
Svojim je pričama ubrzo zainteresirao Facebook pratitelje, posebice  iseljenike s otoka u SAD, grupu Zverinčana koji su preuzimali materijale  i počeli ih redovito objavljivati na svojoj zatvorenoj Facebook stranici,  prenijevši njegov glas mnogo dalje od Zverinca. Puno je toga barba  Branko, kako smo naveli, obradio do sada: od načina nekadašnje pripreme kruha u selu, počevši od sijanja žita do berbe i obrade u mlinu pa  preko priča o maslinama, o proizvodnji ulja, o vjerskim blagdanima, zapravo o svim onim za otok važnim osobama i događanjima. Nerijetko  zna spomenuti i neke od svojih vršnjaka kojih je, kako dodaje sa žalošću,  sve manje. No neki ponosno prkose vremenu poput Zorke koja ima 97  godina i Cvite koja ima 95 godina i koje su dio njegove priče koju je odabrao posebno za ove blagdane za objavu u Zadarskom listu.

PRIČA BARBA BRANKA
Ljetu je došao kraj
Točno prije godinu dana napisao sam crticu pod naslovom: Kraj ljeta.  Čitam je. Stječem dojam, kao da sam je napisao upravo sada. Nema  značajnijih novosti. Kada bismo joj promijenili datum, nitko ne bi prepoznao, da je to zapravo prošlogodišnji tekst.
A ja želim napisati nešto što se dogodilo ove godine. Što je karakteristično baš za ovu godinu.
Početi ću s činjenicom koja je za mene zanimljiva. O Mirku je riječ.  Vratio se Mirko iz Amerike. A on je od mene stariji 2 mjeseca. Sada je on  najstariji muškarac na Zverincu. Na taj način na čelu je nepopularne  rang liste. Sigurno ćete kazati, ta lista nema nikakvog značenja. Ona je  besmislena. Slažem se s vama, ali vjerujte mi, ja sa ipak ugodnije osjećam na mojem drugom mjestu.
Za mene najzanimljivije dogodilo se je u mojoj obitelji. Nakon dugo  vremena, ovog ljeta, našli smo se svi na okupu. Cijela obitelj. Da bi ste se  veseliti sa mnom, pojedinačno ću vam ih predstaviti. Dvije kćerke, četvoro unučadi, koje beskrajno volim. Starija kćerka ima dvije kćerke blizanke, sada dvadeset godišnje djevojke. Briljantne, i još malo više od toga, studentice na trećoj godini sveučilišta u Edinburgu u Škotskoj.  Mlađa kćerka ima također dvoje djece, kćerku i sina. Kćerka, desetogodišnja djevojčica nadarena brojnim talentima, stoga ju od milja zovem  – moja mala genijalka. Preostao je unuk, prekrasan petnaestogodišnji  dečko, kojeg obožavam, ne stoga što je muško, već zato jer je divan.  Oprostite, previše se hvalim, ali kad je o unučadi riječ, izgubim kontrolu, emocije prevladaju i ispadne kako ispadne. Evo nas, supruga i ja i  moje dvije obitelji, točno desetoro za velikim obiteljski stolom. Ovaj  doživljaj je ne zaboravan. Sviju treba nahraniti. Još k tome ima različitih zahtjeva. Vještinom supruge, svi su zadovoljni. Preostaje mi  poželjeti, da se što prije svi okupimo oko našeg obiteljskog stola. Kada  sam se već raspisao, još ću vam nešto kazati. Obje obitelji nominalno  žive u Zagrebu. Imaju svoje stanove. Mlađa stvarno živi u Zagrebu, a  starija po cijelom svijetu, kako je to već kod diplomata uobičajeno.
A sada o nečemu što se nije dogodilo, a bio sam uvjeren da će se dogoditi i čvrsto u to vjerovao.
Moja prijateljica Marinka ima više sinova, a među njima je i Luka.  On živi u Zgrebu. Osobno ga nisam upoznao, ali smo FB prijatelji. U  više navrata toplo je komentirao moje uratke. Za one koji ne poznaju  ove krajeve, on je ljeti u Božavi, a Zverinac je otok malo više od milje  udaljen od Božave. Luka s ocem vrstan je ribar. S Marinkom kao posrednicom, pao je dogovor. Kada ulove kvalitetnu ribu dolaze na Zverinac.  Ribu ćemo pripremiti na način kako se već složimo. Uz dobro jelo i  druženje, Luka i ja ćemo se upoznati i naše FB prijateljstvo prerasti će u  višu kvalitetu. Marinka, moja draga prijateljica, biti će pokroviteljica  svega.
Lijepo zamišljeno. Odličan scenarij, ali na žalost, nije se ostvario. Ni  malo ih ne krivim. Ni mrvice. Uvjeren sam, ove godine more nije bilo  milostivo prema njima. Nije bilo ribe, nije bilo upoznavanja.
Na ovo što slijedi jako sam ponosan. Posjetio sam dvije naše najstarije  žene na otoku. Prva je Zorka, koja ima 97 godine. Nisam je vidio godinu  dana. Lanjske godine napravio sam s njom intervju. Kroz godinu dana,  malo je onemoćala, još slabije čuje, ali mentalno je sjajna. Bio je to susret veselja i razdraganosti. Zorka moja, doživjeli mi još jedan intervju.
Druga žena koju sam posjetio je Cvita. Ona ima 95 godina. Sjajna  Cvita. Mladolika u licu. Jasno nagluha, a bistra, bistra. Nju dulje nisam  vidio. Iznenadila me je svojim gotovo mladenačkim izgledom. Susret je  bio divan. Ostati će mi dugo u sjećanju. Cvita moja, živjela ti meni još  puno godina. I ljetu je došao kraj.