Konačno se mogu izderati na nekog tko mi u dućanu diše za vrat

Slika korisnika asaric
TV SVEKRVA
Meni je korona donijela i neke dobre stvari. Ne moram se više rukovati i ljubiti bez potrebe, mogu se izderati na nekoga tko mi u dućanu ili na pošti diše za vrat, a najviše me obradovalo to što je prošle godine otkazan novogodišnji koncert iz Beča. Da, tako sam mislio, dok se nisu sjetili da jednostavno stave reprize, tako da sam se ove zime neugodno iznenadio nekom snimkom iz 2013. godine
Patrik MAČEK/PIXSELL
Ilustracija

PROKLETSTVO NOVOGODIŠNJIH KONCERATA IZ BEČA

Ja imam prijatelja i kuma koji se zove, recimo, Vlatko. Veže nas dosta stvari, imamo dosta sličnosti, loše sviramo, još gore pjevamo, u sportu smo bili fantastični, rođeni smo u četiri dana razlike, jedino što sam ja neusporedivo ljepši od njega, ali ljepši sam i od većine ljudi na svijetu tako da to i nije toliko bitno. Ali, ima još jedna stvar koja nas veže, a ta stvar je vezana uz novogodišnje blagdane i uz njegove i moje najbliže, tj. uz bake i mame. I njegove i moje su bile iznimno kulturne i dobre osobe i mi smo ih voljeli osim kada bi bili novogodišnji blagdani. A zašto? Zato što je uz novogodišnje blagdane išao i novogodišnji koncert iz Beča. Tu smo imali navlas istu situaciju. Mame i bake bi uživale gledajući to, a mi smo se iščuđavali kako to mogu gledati i zašto mi ne možemo gledati film na drugom programu (tada su postojala samo dva programa).
Prošle su godine, nema više ni mama ni baka, a mi smo sada već stariji (ali i dalje upadljivo lijepi) ljudi. Ono što se nije izmijenilo to je taj novogodišnji koncert iz Beča. Ma nismo mi imali ništa protiv te muzike (on je čak i završio nekakvu muzičku školu, dok su mene iz iste izbacili), ali nas je strašno nerviralo to što se uvijek ponavlja jedno te isto, ti kičasti cvjetni aranžmani, besmislena pompoznost, a da i ne spominjemo još neke stvari o kojima je bolje ne govoriti. Toliko o tome za sada, a mi se vratimo koroni. Meni je korona donijela i neke dobre stvari. Ne moram se više rukovati i ljubiti bez potrebe, mogu se izderati na nekoga tko mi u dućanu ili na pošti diše za vrat, a najviše me obradovalo to što je prošle godine otkazan novogodišnji koncert iz Beča. Da, tako sam mislio, dok se nisu sjetili da jednostavno stave reprize, tako da sam se ove zime neugodno iznenadio nekom snimkom iz 2013. godine.

POMPOZNOST I PRENEMAGANJE

Sve je, dakle, ostalo isto. Ništa se nije promijenilo. Predvidljivo, monotono, dosadno. Ma dobro, jasno vam je da opet nisam gledao televiziju i da nemam o čemu pisati, jasno vam je da se malo prenemažem jer ipak sam ja nekakav glazbenik i cijenim ja to, ali morate me razumjeti. Na pozornicu izlazi neka sopranistica s frizurom kakvu je imala Milena Dravić u filmu Neretva kada su je zbog tifusa ošišali škaraman za striženje ovaca (da ja tako izađem na ulicu strpali bi me na Ugljan, ali ovo je, Bože moj, koncert iz Beča). Drži se kao da je upravo izumila lijek za sve bolesti na svijetu i počne pjevati. Dobro je pjevala, ali je radila neke grimase koje bih mogao razumjeti da sam razumio što to ona pjeva, ali zbilja ne vjerujem da su se u to vrijeme za takvu muziku pisali neki Dylanovsko – Dedićevsko – Štulićevski tekstovi u koje se treba nešto posebno uživljavati i glumiti neku ekspresivnost. Ipak, nju bih još nekako i svario, ali ono što nikako ne mogu podnijeti, to su djeca koja pjevaju, a pogotovo ovakva kojoj od malih nogu vjerojatno stavljaju u glavu neke stvari. Znam da ne bih smio tako pisati, ali zbilja ih ne mogu gledati kada se propinju na prste i otvaraju usta kao da su na stomatološkom pregledu, ali to je ustvari moj problem jer sam jalan i ljubomoran, a što ću kada me Bog takvog stvorio i kad me nisu primili u Bečke dječake, nego samo u Korčulanski plivački klub i zato sam se razvio ovakav prekrasan i dobro građen.

UŽASNI PRIJENOSI PLIVAČKOG PRVENSTVA

Ovo je zbilja bilo jezivo. Održava se Svjetsko plivačko prvenstvo, mislim u Abu Dabiju ili nekom drugom sirotinjskom kraju. Ima stara poslovica kako onaj koji ima masla njime svašta maže pa tako i ovi usred pustinje plivaju. Ali dobro. Problem je u TV-prijenosu koji je bio na nivou šoua »Zvijezde pjevaju« ili nekog kabaretskog nastupa jer se koristila neka jeziva plava svjetlost, razni specijalni efekti, a najgore je bilo kada se nakon dodjele medalja razgovara s dobitnicima. Stvarno odvratno je bilo gledati kako voditelj, mladi, zgodni Arapin, maltretira malu Kineskinju koja je upravo otplivala neki svjetski rekord i na lošem je engleskom pita je li sretna, a ona mu na još gorem engleskom neočekivano kaže da jeste. A što je očekivao? »Ne očajna sam! Trenirala sam četiri godine, deset sati dnevno, osvojila sam svjetsku zlatnu medalju, ali me to strašno deprimira i budi mi suicidalne misli.« Odvratno! I od plivanja prave amerikanizirane cirkuse.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)