DADO PRŠO Nakon Bagata otvorio sva vrata

Ožujak je mjesec u kojem su dvojica Zadrana prvi put nastupila za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Luka Modrić debitirao je 1. ožujka 2006. u Baselu gdje je Hrvatska s 3:2 pobijedila Argentinu, a tri godine ranije, točnije 29. ožujka prvi put vatreni je dres odjenuo tada 28-godišnji Dado Pršo. Sjećam se kad nam je malo prije toga urednik spomenuo »nekog Zadranina koji igra u Monacu« i da bi bilo dobro »čuti se s njim«. Čak je i rekao »znaš, igrao sam s njim na Bagatu«. Premda smo povećalom pratili tada malobrojne zadarske igrače na europskim travnjacima, osobito u ligama petice, ime Dado Pršo u Monacu nije »odzvanjalo«. Međutim, baš je prva utakmica za Hrvatsku lansirala upravo tog »nepoznatog« Pršu u nogometnu orbitu.

Počeo sa sedam godina
Dakako, nije Pršo počeo igrati nogomet 2003., bilo je to davno prije, 1981. kada je sa sedam godina došao na Bagat. Živio je na Meladi i ostalo je zapisano da su mu nekad popularni »šivači« bili prvi klub. Nakon dvije godine prelazi u Zadar kod Tomislava Bašića, a od 1986. je otišao u mlađe uzraste Hajduka gdje ga je pozvao trener Ivica Kalinić. Na Poljudu je bio od 1986. do 1992. i taman kad se spremao za iskorak u seniorsku momčad »bilih«, zbog tada otkrivenih (pokazalo se kasnije beznačajnih) zdravstvenih problema, u Hajduku za njega više nije bilo mjesta. Za boravka u gradu pod Marjanom osobito se povezao s Josipom Butićem, još jednim Zadraninom koji nikada nije zaigrao za Majstora s mora, te Milanom Rapaićem, koji je postao prvotimac Hajduka, a bio je i član reprezentacije.
Nekoliko puta Pršo se našao na raskrižju na kojem je jedan pravac uvijek vodio prema završetku karijere. Prvi put bilo je to te 1992. kada odlazi u Pazinku, momčad koja se iznenada našla u Prvoj HNL i koju je vodio Luka Bonačić. Dobre igre u gradu u srcu Istre (26 utakmica, dva gola) donijele su čak zanimanje i Dinama u ljeto 1993. No, umjesto prema Maksimiru Pršo se zaputio u treću francusku ligu, u grad Rouen. Tamo se zadržao dvije sezone, momčad je iz treće ušla u drugu ligu te je Pršina karijera dobila mali, ali ipak značajan zamašnjak. I onda 1994. nakon ozljede koljena odlučuje – gotovo je s nogometom. Pršo iz Normandije seli na Azurnu obalu, u St. Raphael gdje se zaposlio kao pomoćni automehaničar i ponovno dolazi do nogometnog raskrižja. Gledajući jedne večeri pod reflektorima trening lokalnog četvrtoligaša, u Prši se u trenutku probudio nogometni instinkt. Odlazi do trenera St. Raphaela te domaći amateri ostaju zadivljeni neočekivanim pojačanjem. Kako je St. Raphael blizu Monaca, s klubom iz Kneževine često su igrali trening utakmice. Na jednoj od njih zaigrao je i Pršo. Dakako, u Monacu su odmah vidjeli da jedan »strši« u redovima suparnika. Bio je to Pršo kojem u Kneževini ponude ugovor. I tako dojučerašnji član amaterskog četvrtoligaša 1996. prelazi u renominirani klub u kojem u prvoj sezoni nastupa za drugu momčad. Monaco ga dvije godine šalje na posudbu na Korziku, u trećeligaš Ajaccio, gdje se Pršo razvija u klasnog napadača, a klub ulazi u drugu ligu.

Poker u Ligi prvaka
Slijedi povratak u Monaco i konačno pravi, prvoligaški uspon koji nije zaustavila ni teška ozljeda koljena 2002. Nastupi u Monacu nisu prošli nezamijećeno u HNS-u i izbornik Otto Barić poziva Pršu na iznimno bitnu utakmicu protiv Belgije u kvalifikacijama za Euro 2004. Hrvatska je na Maksimiru pobijedila 4:0, a Pršo je zabio za 2:0 u 53. minuti i to baš na ubačaj prijatelja Rapaića. Nakon puno čak i javnih upita »tko je sad taj Pršo« sumnji više nije bilo i sljedećih tri godine i tri mjeseca Zadranin je bio neizostavni član reprezentacije uz koju je zaigrao na EP-u 2004. i Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj nakon kojeg se oprostio od reprezentacije. Imao je tada tek 32 godine, ali koljeno više nije moglo izdržati.
Na klupskom planu s Monacom postao je prvak Francuske 2000. a u studenome 2003. postigao je četiri gola u Ligi prvaka protiv Deportiva iz La Coruñe (pobjeda 8:3). Sjajnu sezonu Monaco je zaključio plasmanom u finale Lige prvaka u kojem je izgubio od Porta (0:3). Ukupno je Pršo za Monaco odigrao 121 utakmicu i zabio 37 golova. Potom 2004. odlazi u škotski Glasgow Rangers gdje je u svibnju 2007. nakon 110 nastupa i 37 golova završio veliku karijeru koja se puno puta činila izgubljenom. No, Pršo se svaki put podignuo i krenuo naprijed te zaslužio počasno mjesto u povijesti zadarskog i hrvatskog nogometa. Nije bio prvi »vatreni« Zadranin, ali je bio prvi koji je igrao u kontinuitetu i postao preteča čudesnom četvercu, Luki Modriću, Danijelu Subašiću, Šimi Vrsaljku i Dominiku Livakoviću, koji su osvojili svjetsko srebro u Rusiji 2018…
 

Luka Bonačić: Pršu nitko nije gurao

– On je bio »sam svoj majstor«. Njega nitko nije gurao, on nije imao tutora i sponzora. Njega nitko nije otkrio, on je otkrio sam sebe. Znao sam da mora proći, ali nevjerojatno je da on mnogo ranije nije završio u hrvatskoj reprezentaciji. On je, po svim kriterijima, u nacionalnoj vrsti morao biti 1988…. Pršo je prije operacije i ostalih muka nevjerojatnom lakoćom pokrivao cijelo igralište. Bio je posvuda. No, Pršo tada nije imao baš nikoga tko bi ga pogurao malo naprijed. Za to je bio dovoljan i samo jedan članak u novinama, ali tko je kasnih devedesetih u nas uopće znao tko je Dado Pršo – izjavio je Luka Bonačić u knjizi Hrabro srce autora Antona Samovojske, objavljenoj 2006. godine.
 

Odveo nas na Euro 2004.

Od devet Pršinih golova za »vatrene« posebno se pamti onaj koji je postigao 19. studenoga 2003. u uzvratnoj utakmici dodatnih kvalifikacija za EP protiv Slovenije u Ljubljani. Prvi dvoboj, odigran u Zagrebu četiri dana ranije završio je 1:1, a Pršo je bio strijelac za 1:0 u petoj minuti. Hrvatskoj je tako trebala pobjeda na stadionu za Bežigradom za odlazak na europsku smotru. U 61. minuti kod 0:0 dogodio se čudesan Pršin slalom u kojem je nakon dodavanja Šokote izdržao trojicu Slovenaca na leđima i donio nam odlazak u Portugal. Lopta se nekako provukla ispod vratara Dabanoviča, a »vatreni« su u preostalih pola sata bez isključenog Igora Tudora sačuvali veliku pobjedu.
 

Dado Pršo

Datum rođenja: 5. 11. 1974.
Mjesto rođenja: Zadar
Visina: 191 cm
Pozicija: Napadač
Klubovi: Bagat (1981. – 1983.), Zadar (1983. – 1986.), Hajduk (1986. – 1992.), Pazinka (1992. – 1993.), Rouen (1993. – 1995.), Saint Raphael (1995. – 1996.), Monaco (1996. – 1997.), Ajaccio (1997. – 1999.), Monaco (1999. – 2004.), Rangers (2004. – 2007).
Reprezentacija: 32 nastupa, 9 golova
Prvi nastup za reprezentaciju: 29. 3. 2003. (Hrvatska – Belgija 4:0)
Četiri pogotka na jednoj utakmici Lige prvaka: Monaco – Deportivo 8:3 (5. 11. 2004.)
 

Priznanja i trofeji

2005. državna nagrada Franjo Bučar
2003., 2004., 2005. najbolji hrvatski nogometaš u izboru Večernjeg lista
2000. prvak Francuske
2003. francuski Liga kup
2005. prvak Škotske i osvajač Liga kupa, igrač godine u Škotskoj
2005. nagrada fair play Sportskih novosti
2007. Trofej John Grieg za posebne zasluge za Rangers