Milijune je teško odbiti!

– U jednom trenutku sam razmišljao o Bilbaou. No, nisam puno dvojio, s obzirom da igraju ULEBov kup kao i Uniks, ali s tim da je ponuda iz Rusije bila dvostruko izdašnija. Nisam puno dvoumio
Sjajna je sezona iza Marka Popovića, uz Marka Banića trenutačno najboljeg zadarskog košarkaša. Popularni Pop je prošle sezone sa Žalgirisom osvojio trostruku krunu – Baltičku ligu, Litvansku ligu te Litvanski kup. Uz to se njegov Žalgiris plasirao u Top 16 Eurolige, no, Popović je prosječno igrao tek 20-ak minuta. U Euroligi je u prosjeku postizao 11,7 koševa uz 1,4 skoka i dvije asistencije. Kao kruna sezone je došao konačno jedan dobar rezultat s reprezentacijom. Hrvatska se plasirala na Olimpijske igre u Pekingu i ušla među najboljih osam momčadi, a Marko je ostvario unosan angažman u ruskom Uniksu. Gotovo da bolje i nije moglo.
– Plasman na Igre je veliki uspjeh, iako me poraz od Španjolske još boli. No, teško je bilo očekivati da ćemo ih pobijediti, jer su oni ipak svjetski prvaci. Kada uđeš mlako i odmah na početku uđeš u minus od 15-ak koševa, poslije je teško igrati i vratiti se. Protiv Španjolske smo trebali odigrati puno bolje. Igrali smo mlako, ali na Olimpijadi smo napravili ono što smo morali. No, ipak ostaje gorak okus na kraju. Moja ozljeda? Da smo ušli u polufinale, najvjerojatnije bih zaigrao, ali u četvrtfinalu nisam bio spreman. Ni blokada mi ne bi pomogla, ona bi samo pogoršala. Što je tu je, žao mi je što nisam mogao zaigrati, a i pitanje je koliko bih im mogao pomoći. No, sigurno je kako bi Repeši bilo lakše da je imao još jednog igrača u rotaciji.
Susreti s Boltom, Phelpsom, Nadalom…
Olimpijada za vas?
– Peking je kruna moje dosadanje reprezentativne karijere. Ovo je došlo kao šlag na tortu. To sam puno želio i dogodilo se. Možda smo i mogli više, ali nismo išli u najjačem sastavu. Nisu išli Vujčić, Kasun i Žižić, ali to je izlizana priča. Bilo je lijepo biti u Selu i svakodnevno susretati Bolta, Phelpsa, Federera, Nadala i dr. To je predivno iskustvo koje nitko ne može platiti i zato sam ponosan na sve to.
Vratimo se u Litvu. Imali ste izvrsnu sezonu u Žalgirisu.
– Da, čak bih rekao da smo imali najbolju sezonu u povijesti Žalgirisa od osvajanja Eurolige 1999. godine, ali je šteta što smo puknuli u Top 16 Eurolige. Prvu utakmicu smo igrali u Madridu protiv Reala i izgubili tri razlike, nakon toga smo kod kuće pobijedili Maccabi 20 razlike i porasla su nam krila umjesto da smo se spustili na zemlju i pokušali odigrati što bolje iz utakmice u utakmicu. No, mi smo već sebe vidjeli u Top 8, a i dalje na Final fouru. Da smo imali boljeg trenera, vjerujem da smo bili u stanju doći do završnog turnira.
Jeste li zadovoljni svojim igrama? U prosjeku ste igrali svega 20-ak minuta.
– Zadovoljan sam kako su me tretirali navijači i svi u klubu, osim trenera. Mislim da dvije provedene godine u Žalgirisu nikada neću zaboraviti. To su bile dvije prekrasne sezone koje će mi uvijek ostati u srcu. Ako Bog da, jednoga dana ću se vratiti tamo. Činjenica je da se uvijek može više i bolje, pogotovo s minutažom. Ali, na kraju krajeva, odigrao sam 90-ak utakmica i pitanje je bih li se teže ozlijedio i bih li izdržao sve te napore da sam igrao 30-ak minuta po utakmici.
Kakve vas uspomene vežu za Tursku i sezonu provedenu u Efesu Pilsenu?
– Prije svega, Efes Pilsen nije klub koji ima svoje navijače. To je umjetni, sponzorski klub. Za razliku od Efesa, Žalgiris je klub poput Virtusa ili Fortituda koji ima svoje navijače. Nema puno takvih klubova. Baš sam iz toga razloga sretan što sam igrao u jednom pravom i velikom klubu kao što je Žalgiris i koji ima golemu tradiciju. Litva je vjerojatno jedina država u Europi u kojoj je košarka sport broj jedan. Tamo se živi za košarku. Uostalom, oni je vole nazivati svojom prvom religijom.
U Pamesu premlad
Promijenili ste puno klubova u svojoj karijeri. Prije Žalgirisa i Efesa ste igrali u Ciboni, Pamesi i Zadru. Biste li što promijenili u svojoj karijeri iz ove perspektive?
– Sigurno ne bih. Ne bih promijenio niti jedan dan svoga života, jer sam preponosan na sve što sam napravio. Ponosan sam na svaki svoj trening i na svaku svoju utakmicu. Čak i na poraze. Trenuci u Pamesi su bili kakvi su bili, bio sam mlad i nisam imao nikoga tko bi mi mogao pomoći. Nakon toga je došla Cibona u kojom sam imao dobru polusezonu, iako sam uletio u možda najjaču Cibonu u povijesti. Poslije toga sam imao dobru sezonu nakon koje sam potpisao možda i najbolji ugovor u karijeri u Turskoj. Potom je sve išlo progresivno naprijed. Jesam li otišao prerano u Pamesu? Apsolutno ne. Sve bi bilo drugačije da sam imao pravog trenera. Tadašnji trener je imao 32 godine, premlad i nezreo za cijeli projekt kojim smo trebali doći do vrha Europe. Taj projekt je propao zato što je prva i glavna karika bila najlošija.
Ovoga ste ljeta imali pregršt ponuda. Tražila vas je i velika TAU Ceramica, ponajbolja španjolska momčad.
– Bilo je doista puno ponuda, a neke su bile vrlo konkretne. No, ja sam trebao čekati TAU Ceramicu i vjerojatno bih je dočekao tek sada, nakon Igara, zato što je Dragič, kojega su se trebali riješiti, otišao u Phoenix Sunse. No, nisam htio čekati. Dobio sam jednu doista nemoralnu ponudu koja je vrhunska za mene. Nisam je nikako mogao odbiti. Koliko god tko volio košarku i koliko god sve gledao kroz emocije, na kraju kada se ostaviš košarke ipak pogledaš svoj bankovni račun. Od toga svi živimo. Vjerojatno bih završavao fakultete da nije tako.
Osim TAU Ceramice se spominjao i Banićev Bilbao. Je li to bila realna opcija?
– U jednom trenutku sam razmišljao o Bilbaou. No, nisam puno dvojio, s obzirom da igraju ULEBov kup kao i Uniks, ali s tim da je ponuda iz Rusije bila dvostruko izdašnija. Nisam se puno dvoumio. Uz to, postojala je i mogućnost ostanka u Žalgirisu što su oni htjeli. No, pojavio se problem u neisplaćivanju posljednjih dviju rata. Nisam više mogao čekati, morao sam riješiti svoj status prije Olimpijade što sam i napravio, ponajviše zbog mogućnosti ozljede. Na Igrama sam se ozlijedio, istina, ozljeda je minimalna, ali morao sam riješiti to pitanje. Žalgiris se nije javio u pravom trenutku, ali nadam se da ću opet tamo zaigrati jednoga dana. Vjerojatno i hoću.
Kakva vas je situacija dočekala u Uniksu? Poznajete li igrače koji su tamo ovoga trenutka?
– Poznajem igrače, iako nisam igrao ni s kim osim s Krešom Lončarom. Ali manje-više sam igrao protiv svih. Vjerojatno nisam protiv mlađih, ali sve to su dobri igrači. Činjenica je da će nam biti teško nositi s momčadima kao što su CSKA, Dinamo, odnosno Triumph, Khimki i dr. koje su u potpunosti poremetile tržište u Europi. Mislim da je ruska liga ovoga trenutka ušla ukorak sa španjolskom ACB ligom.
Ruski rulet
Što konkretno možete reći o igračima koji su vas tamo dočekali i ostalima koji su došli u Rusiju?
– Financijska moć je na strani Rusa u odnosu na sve ostale lige. Dovoljno govori povratak Delfina u Khimki, tj. u Europu, a on je je godinama bio u NBA ligi. U Rusiju su došli i Garbajosa, Nachbar, bila je i kombinacija s Giričekom, ali to je propalo jer se on odlučio za Fenerbahče. Zoran Planinić je potpisao za CSKA, Krešo Lončar i ja smo prešli u Uniks i ima zaista mnoštvo transfera u Rusiji, i to onih pravih. Pravi odgovor ćemo dobiti u tijeku ove sezone.
Kakvi su ciljevi postavljeni pred vas u ULEBovom kupu i ruskom prvenstvu.
– Prvo trebamo proći pretkolo ULEBovog kupa. Bit će teško, jer se igra po kup sistemu, ne kao Euroliga. To će biti druga sezona u ULEBovom kupu za mene, jer sam jednu već igrao u Zadru, a šest između u Euroligi. Nadam se da ću svojim iskustvom to moći apsolvirati na najbolji mogući način. Nadam se da ćemo se plasirati u ULEBov kup i tamo igrati važnu ulogu. Moram reći da stvarno ne znam koji su ciljevi. To sigurno neće biti osvajanje ruskog prvenstva, jer je to nerealno očekivati. Mislim da je realnost da budemo među prvih četiri-pet momčadi s obzirom na budžete najbogatijih.
Što očekujete na osobnom planu s obzirom da ste jako dobro plaćeni?
– Očekujem da ću imati ulogu nositelja igre, s obzirom na ugovor koji sam dobio (pr. a. milijun eura po sezoni). No, nisam jedini koji sam toliko plaćen. Još četvorica igrača su plaćena kao ja, možda čak i više. S te strane će mi biti puno lakše nositi taj teret. Ja sam profesionalac i tamo sam došao napraviti najbolji mogući rezultat i opravdati uloženo. Nadam se da će se to obostrano isplatiti na kraju.
Što vam više odgovara, igrati razigravača ili beka – pucača kao u Žalgirisu?
– To je sve na treneru. Prvo treba proći pripreme koje traju mjesec dana. Oni su se odavno skupili, tako da će trebati vremena da se uklopim. Što god mi trener kaže, morat ću ispoštovati. Profesionalac sam i bit ću plaćen. Ako mi trener kaže da ću biti dvanaesti igrač, ili prvi igrač s 40 minuta u prosjeku, ili pak obrambeni specijalac, morat ću to odraditi na najbolji mogući način. Trenerov zadatak je stvoriti kemiju i momčad koja će pobjeđivati, to je jedino važno.
Često ste naglašavali ulogu Dina Rađe koji vam je znao reći da ćete biti veliki igrač.
– Jednom mi je rekao da ću u karijeri zaraditi milijun dolara, iako su me svi osporavali i govorili da sam prenizak, da nikada neću uspjeti u košarci i da je sve to trenutačno što sam igrao u kadetima i juniorima. Upravo mi je zbog toga drago što mi se karijera razvila na ovaj način i što sam igrao u tako velikim klubovima kao što su Žalgiris, Zadar, Cibona, Pamesa. Kao što sam prije istaknuo, nikada ne bih mijenjao niti jedan dan i niti jedan trening u svojoj karijeri. Zato sam zahvalan Dinu, ponajviše zato što je vjerovao u mene kada nitko nije. Zbog toga ću ga kroz svaki intervju naglasiti. Čujemo se često, baš smo razgovarali prije nekoliko dana. Dao mi je nekoliko bitnih savjeta i zato uvijek naglašavam njegovu ulogu.
Jupe i Zula dali ruku
Biste li mogli istaknuti još nekog trenera osim Veselinovića i Valčića?
– Apsolutno. Danijel Jusup i Dražen Anzulović. Jusup me takoreći lansirao u seniorsku košarku. Znači, od prosječnog do vrhunskog igrača. Ne želim za sebe reći da sam vrhunski igrač, jer je to ružno čuti, ali velika je zasluga Jusupa način na koji sam igrao u Zadru. Teško je dati jednom 20-godišnjaku tolike ovlasti u jednoj ekipi, iako to ne bih mogao bez pomoći suigrača. Anzuloviću sam zahvalan zato što mi je pomogao nakon loše sezone u Pamesi. Ta sezona mi je propala i to je možda najveća greška moje karijere, ali to je škola koja se jako dobro naplatila. Zula mi je dao ruku kada mi nitko nije htio dati ruku i zbog toga ću mu biti zahvalan do kraja života. Upravo sam guštao raditi s njim i ponovno mi je puno pomogao. Nedostajao mi je prošle godine na EPu, jer nije bio pomoćni trener. Nadam se da ću jednoga dana ponovno moći raditi s njim u nekom velikom klubu.
Uz Jusupa ste u Ljubljani osvojili tadašnju Goodyear ligu. Pobijedili ste Crvenu zvezdu u polufinalu tricom Meeksa u zadnjoj sekundi i protiv Maccabija u finalu osvojili titulu.
– To je jedan od najljepših trenutaka moje karijere, koliko god tko to osporavao. Meni to nitko ne može oduzeti, to je u mom srcu. Nitko to nije očekivao i zato je to najslađe.
Poslije što se tiče trofeja niste imali previše sreće, do ove sezone sa Žalgirisom. Sezona u Pamesi je propala, s Cibonom ste izgubili u finalu Goodyear lige od Reflexa…
– U tih pola sezone u Ciboni se nisam uspio nametnuti jer je momčad bila kompletirana. Zula me nije htio gurati u ekipu koja je imala glavu i rep. On mi je pomogao zato što mi je dao igrati Top 16 Eurolige. Nakon toga sam potpisao za Cibonu, jer mi je obećao dobar projekt u kojem ću imati veliku ulogu. Nije mi obećao da ću imati 40 ili 10 minuta u prosjeku, nego mi je rekao da ću imati minuta koliko budem igrao i koliko budem zaslužio. Tako je bilo. Dobro smo surađivali i to mi je ostalo u lijepom sjećanju. S Efesom sam osvojio kup i tada sam bio jedan od najboljih igrača Efesa. Ušli smo u Top 8 Eurolige, bio MVP kola dvaput, ali ozljeda koljena me spriječila da odigram još bolje. Tamo je bilo jako dobrih trenutaka, a nakon toga je uslijedio Žalgiris u kojem sam osvojio pet trofeja u dvije sezone. To je jedno od najboljih razdoblja u mojoj karijeri i zato to nikada neću zaboraviti.
Bili ste i godinu dana u Americi, na koledžu Idaho.
– Da, tamo sam proveo godinu dana, naučio jezik, trenirao osam sati dnevno… To mi je bila škola kao i sve druge škole koje sam prošao, poput Zadra, Pamese, Cibone, Efesa itd. Bilo je teško. Nije mi bilo lagano snaći se u potpuno novom ambijentu, ali se isplatilo, zadovoljan sam i ne bih ništa promijenio. Upravo mi je zbog tog razloga Amerika jako draga. Ne bih preporučio svakome da ide tamo. Bolje je ostati, osim ako je u pitanju neki dobar koledž s dobrim programom.
Već ste dugo godina u programu reprezentacije. Od kadetske, juniorske, mlade, seniorske, sve skaline ste prošli.
– Točno sam 12 godina s raznim reprezentacijama, sedam godina u seniorskoj. Imam lijepe uspomene u mlađim selekcijama, ali i najljepšu sada iz Pekinga. Niti jednoga dana mi nije žao zbog ovih Igara. U Zadru sam 2000. godine za juniorsku reprezentaciju igrao protiv Francuza. Izgubili smo u finalu, a iz te je selekcije čak pet Francuza završilo u NBA ligi. Nama je samo Planinić bio u NBA-u, ali smo Lončar i ja napravili zavidne karijere. Pitanje je jesmo li mogli više ili ne, ali kao što sam već rekao nekoliko puta, ne bih ništa mijenjao. Ostao sam u dobrom kontaktu s Tonyjem Parkerom s kojim se često čujem. Rijetkost je čuti za takvog momka koji je osvojio skoro sve, a ostao u potpunosti normalan.
Smatrate li da možete igrati u NBA? Je li bilo kontakata s klubovima iz najjače lige na svijetu?
– Nakon Zadra, kada sam bio mlad i relativno zelen, imao sam neke ponude iz NBA, čak i zajmačene ugovore, mislio sam da mogu bolje proći na draftu. Bio sam pun sebe, išao sam u Španjolsku ne znajući koliko je to jaka liga. Mislio sam da ću dobro igrati i bolje proći, ali se nije ostvarilo. Jedan od mojih snova je u trenutku propao. Dok nisam to donekle oprao s lanjske tri utakmice protiv Golden State Warriorsa, Washington Wizardsa i Toronto Raptorsa protiv kojih sam igrao sa Žalgirisom. Tamo sam vidio da to nije nikakav bauk, nego normalna košarka u kojoj se dade nadigravati. Minimalne su šanse za moj odlazak u NBA. Igrači malo viši od 180 cm tamo teško uspijevaju. Doduše, jedan od najboljih igrača tamo je Steve Nash, ali teško je proći tamo. Puno je mladih i talentiranih, sličnih kao što sam i ja, a već imam 26 godina, tako da nije realno. No, kada bi se pružila šansa, vjerojatno bih probao.
Hrvatska košarka se vratila na velika vrata. Pred vama su EP 2009. godine i Olimpijada 2012. u Londonu. Što se od toga može očekivati?
– Svi smo relativno mladi, s iznimkom Prkačina. Nadam se da će Prka još potrajati, jer nam još može pomoći s obzirom na svoje znanje i iskustvo. Svi ostali igrači su na svojim vrhuncima, a nekima će oni tek uslijediti i mislim da ćemo svi biti godinu dana iskusniji i zreliji. Vjerujem da će prvi put biti realno na tom EPu očekivati medalju. Jedini pravi konkurenti za medalju će nam biti Španjolci i Grci. Litvancima će otići Šiškauskas i Jasikevičius, Francuzi tek trebaju potvrditi svoju kvalitetu, a Nijemci više nikada neće biti isti, s obzirom da su svi stariji. Mi smo pokazali da možemo s njima, a ne znam tko još može iskočiti.
Jeste li pratili igre Zadra prošle sezone?
– Da, pratim svaku utakmicu Zadra, na sve moguće načine. Drago mi je za Zadar. Žao mi je što nema Zadrana, ali to je zakon tržišta. Iskreno, Zadar je trebao napraviti puno bolju ekipu za ovu ključnu sezonu. Trebali su se puno više isprsiti, ali da se ja ne bih pravio previše pametan, vrijeme će sve pokazati.

Delikatno oko Zadra
Govorilo se svojedobno o pozivu iz Zadra. Koliko je to bilo konkretno?
– Ne bih to komentirao, zato što je uvijek bila delikatna situacija oko toga. Izneseno je jako puno smeća, a u stvari je prava istina u sredini. To više ne bih komentirao, to je bilo pa prošlo. Sada imam svoj klub, a Zadar će uvijek biti moj klub, koliko god tko to pokušao osporiti. Ja ću se uvijek tako osjećati, zaigrao ja opet za Zadar ili ne.

U dvoranu s tri mjeseca
Što možete reći o svojim prvim košarkaškim koracima?
– Prvi put sam u Jazine ušao kada sam imao nepuna tri mjeseca. Od tada nisam propustio niti jednu košarkašku utakmicu Zadra. To nije bilo nametnuto, ali je bilo preočito da ću igrati košarku. Imam dva rođaka, Arijana Komazeca i Alana Gregova koji su također košarkaši, tako da je to na neki način bilo predodređeno za mene. Prvi trener mi je bio Lučano Valčić, nakon toga Zoran Veselinović Vespa koji je imao veliku ulogu u tom dijelu, kao i Valčić prije. Nakon toga sam otišao u Zagreb gdje sam bio u kadetima Cibone, da bih se u drugoj kadetskoj sezoni vratio u Zadar. Posebno je bitna bila moja druga juniorska godina, kada sam kao 17-godišnjak ušao u prvu momčad s Dinom Rađom i Arijanom Komazecom. Posebno je ta sezona bila bitna za moju karijeru, jer sam neke utakmice igrao po 15-20 minuta i vidio da mogu. Zato bih zahvalio njima dvojici koji su mi puno pomogli.

Brown, Oberto i Rigaudeau
Koji su bili najbolji igrači, uz Rađu i Komazeca, s kojima ste igrali u karijeri?
– Amerikanac Marcus Brown, zatim Fabricio Oberto, s kojim sam i danas u odličnom odnosu, i Antoine Rigaudeau. Oni su vrhunski igrači od kojih sam puno mogao naučiti.