Ratovao s Titom i Tuđmanom i spektakularno proslavio 100. rođendan

Doživjeti sto godina života, prava je rijetkost i blagoslov. Uspjelo je to Martinu Bilaveru pok. Petra koji se prije jednog stoljeća rodio kao sedmo od osmero djece u ovoj obitelji u Škabrnji. Spektakularna gala svečanost za 100 uzvanika sa živom glazbom održana je u restoranu u Zadru, a obred crkvenog blagoslova u rodnoj Škabrnji.
– Nerealno bi bilo reći da je ljudski život satkan samo od lijepih i ugodnih trenutaka. Svaki čovjek poznaje i teške i tužne trenutke, poput našeg slavljenika Martina, kazao je škabrnjski župnik don Ivan Rončević na svetoj misi u crkvi Velike Gospe.
Učiniti sebi i drugima ljepše trenutke danas i sutra, kaže svećenik, naše je poslanje.

Snalažljivost, žilavost, upornost, tvrdoglavost
– Bog nas je poželio za suradnike da trenutke koje živimo učinimo lijepima. I sebi i drugima. Sve dok nas on ne pridruži svojoj lijepoj vječnosti u kojoj trenutci i vrijeme više ne postoje. Do tada, želim vam puno lijepih trenutaka, poželio je slavljeniku don Ivan.
Martina Bilavera život zaista nije mazio. Izgubio je dva sina i suprugu Lucu, udovac je gotovo 45 godina. Međutim, slavljenik Martin je prepun ravnokotarske snalažljivosti, žilavosti i urođene upornosti, moglo bi se reći, i lucidne tvrdoglavosti, i dalje je vedrog duha.
– Ostao sam bez majke kad sam imao tek 10 godina. S mojom Lucom rođ. Zubčić oženio sam se 1947. godine. Imali smo troje djece, sin Drago je poginuo 1997. od zaostale mine iz Domovinskog rata, a supruga Luce zbog tuge odmah za njim. Drugi sin Miro – Vice preminuo je 2005. Hvala dragom Bogu, živa mi je i zdrava kćer Mara udana Ražov, s vidljivim osjećajima rekao je slavljenik.

Još ka’ vuk
​Za vrijeme okupacije Škabrnje, 18. studenog 1991. nekoliko dana je bio u podrumu Jele Brkić s 20-ak sumještana i tada s mladim svećenikom, prerano preminulim don Tomislavom Sikrićem, kaže on, njegovim spasiteljem.
– Imam 11 unučadi i 22 praunučadi. Jedva čekam, u predbožićno vrijeme rodit će mi se i prvi prapraunuk, ponosno kazuje slavljenik.
I slavljenik je živu glavu, osim u podrumu, jedva izvukao i 1996. kad je bio na ispaši s ovcama. Nagazile su na smrtonosnu minu PROM – 1, a Martin je završio pet mjeseci u bolnici.
– Zavaljujući nevisti Ani, supruzi pokojnog sina Drage, i obitelji još sam ka’ vuk. Sam se brijem i tuširam. Doduše, hodam uz pomoć hodalice, čitam samo velika slova, a i slabo čujem, navodi slavljenik kojem unuk Marin postavlja naša pitanja u samo djedovo uho, tako jako kao da ima megafon.​

Proizvodio, kupovao, prodavao
Slavljenik je po poljoprivredi i kućanstvu te trgovinom poljoprivrednim proizvodima desetljećima bio prvi Škabrnjanac, rekli bi kulak. A sve je zaradio sa svojih 10 prstiju, od Škabrnje, Like, Zagreba do sedam godina Njemačke.
– Sredinom proteklog stoljeća pješice sam jednom tjedno odlazio u Gračac i Liku što je i do 60 kilometara u jednom smjeru. Tamo sam vozio vino i rakiju, kupovao blago i ovdje prodavao. Do Domovinskog rata u Zagrebu smo držali i dva štanda s povrćem i voćem, na Kvatriću i Trešnjavci. Tiekom okupacije Škabrnje u izbjeglištvu sam kupovao voće i povrće i preprodavao, bez »dlake na jeziku« priča slavljenik fotografskog pamćenja.
Za vrijeme okupacije Škabrnje dva sina su bila u hrvatskoj vojsci, a nevjeste s djecom, jedna u Zagrebu a druga u Zadru.
– Nisam dao obitelji, već sam potpuno sam snosio sve troškove ove ovog slavlja, do lipe. Godina sam radio, hranio obitelj i štedio, naglasio je Bilaver.

Buran i bremenit život
A buran je i bremenit bio njegov život. Obiteljske tragedije, ratovi, svakojake države, tri godine od raspada Austrougarske, pa onda kraljeve, pa Titove i ove naše Hrvatske.
– Bio sam u Titovim partizanima od 1944. do 1947., ali nisam bio u partiji. Kao 23-godišnjak oko mjesec i pol dana sam se skrivao u Rastovcu, ali su me pronašli i u Kistanjima regrutirali u 6. brigadu 19. divizije u 1. bataljun. Onda u Kupres, Ljubuški, Široki Brijeg, Mostar, nigdje nikoga, svi bježali za Zagreb. Vratili se u Dalmaciju i krenuli prema Senju i Krivom putu, potom sve do Ilirske Bistrice, nabrojio je slavljenik.
Do u detalje, gotovo sat vremena, pričao je Martin Bilaver svoj partizanski put, a nastavak priče je zaista nepredvidiv.

Spasitelj oca hrabrosti, superdjeda
– Vratio se kući i od boračke vidio tek dva puta po 150 dinara. A onda je došao spasitelj Tuđman, najbolji Hrvat svih vremena, dao mi 3.300 kuna mjesečne mirovine. Sve je dobro bilo dok se nije promijenila stranka na vlasti, u prvom mi »šucu« skinuli 1.500 kuna, a potom i još. Za sedam godina su me »orubali« za čak 220.000 kuna, potužio se slavljenik te nastavio:
– Od 2014. imam 772 kuna od sina dragovoljca poginulog na minu. Na svoju invalidnost imam 220 kuna, a od Njemačke 145 eura, precizno ggovori slavljenik.
Iako je u životu prošao sve i svašta, zasigurno mu pristaje epitet oca hrabrosti, superdjeda.
– Nemam recept za dugi život. Uvijek sam puno radio i malo jeo. A živjet ću sve dok dragi Bog ne odluči udariti dlanom u dlan, zaključio je Martin Bilaver.