Sa stanovnicima Petrinje nakon katastrofe: “Počnem li govoriti, rasplakat ću se”

Kud god čovjek da krene uokolo Gline, Petrinje i Siska, samo na štetu može naići. Život se pritom zna i našaliti gorko, recimo kad pored posve srušene višekatnice u mjestu Gora stavi ploču na kojoj piše da se baš tu prodaje i kuća i zemljište.
No, da nismo stali ovjekovječiti natpis, ne bismo naletjeli na Stjepana Štefa Đurekovića. A to bi bila šteta.
Pitamo ga s ceste kako je i pomalo lakonski kazujemo da se šteta i ne čini toliko velika. Vraga nije. Pokazuje domaćin i srušen krov, i popucale zidove, veli kako spava u dvorišnoj zgradi da može na svaki udar istračati brzo van.
– U kući ne bih spavao da je Sheraton. Unutra je sve porušeno, kaže.
Ne da se isprva fotografirati, ne voli u medije. Vodi nas zato u dvorišnu kuću koja je praktički radionica puna alata u podrumu, a pušnica na tavanu punom rupa zbog otpalih crijepova.
A u radionici – iznenađenje! Veliki, plavi metalni ormar na zidu na kojem piše – Novi list!

Poziv iz Kostrene
– Šjor Štef, pa morate nam se slikati kraj ovoga! Odakle ovo, odakle Novi list, navalili mi.
– Ja sam radio u riječkoj rafineriji pet godina, u zagrebačkom Monteru. Sad sam u mirovini, priča Štef.
– Onda ste i čitali Novi list?, pitamo
– A kako nisam! A što sam radio dolje pet godina! U Kostreni sam stanovao, na to će Đureković.
Pa se vratio na starinu. A ono potres i šteta koju će, nada se, valjda netko obnoviti.
– Sve je bilo obnovljeno poslije rata. Ovo je drugi put ista kalvarija. Od nule sam krenuo poslije Oluje i sada opet skoro od nule, kaže.
Zapravo, kaže, da bi možda i bolje bilo da je sve srušeno kao ona kuća preko puta.
– Moj prijatelj iz Kostrene veli – dođi do mene. Rekao sam, samo da me je sravnilo i bih. Ali, imam unuke, djecu u Sisku. Kud ću ovako, priča Đureković.
Ali, zato pozdravlja Vladu Tomaića iz Kostrene, onog kod kojeg je stanovao.
– Baš me je danas nazvao, kaže dođi kod mene. Čovjek je prva liga. Ali šta ću, moraš tu biti. Makar, ovo nije ni za otići ni za ostati, veli nam Đureković.

Što dalje?
U Petrinji čudan neki mir. Ima ljudi što su dom svoj našli na klupi gradskog parka. Tamo gdje je poginula djevojčica, zapaljene svijeće. Vrsni hrvatski chefovi iz pokretnog vozila dijele kuhanu hranu stanovnicima grada u kojem struje nema i trgovine ne rade.
U obližnjoj vojarni 300-tinjak ljudi našlo je smještaj. Sjajan poručnik mladi nas vodi tamo gdje su i štićenici doma za starije u Petrinji, i običan onaj neki svijet.
– Ako počnem govoriti, suze će mi krenuti, kaže nam Ivana Bebrić.
U sobi vojarne ona, brat joj i šogorica. Došli su tu u srijedu oko podne. Spavali su dvije noći u autu. Stradala im zgrada koja je u centru. Zidovi popucali, pločice popadale, a dalje nije, kaže, ni gledala.
– Baš sve mi je u stanu ostalo, baš sve, govori gospođa Bebrić.
Pitamo što će dalje i kako.
– Ne znam, ne znam, kaže.
Pokušavamo ih nasmijati, kažemo da je tu cijela dinastija Bebrić, ali ne ide to.
– Već je to treći dan, već je to puno. Podrhtava stalno, kaže Joso, Ivanin brat.
Strah ih je i tuga je, vidi se to na licima. A sutra Stara godina. Kakva će bit nova, pitamo ih.
– Nastavak ove, na to će Ivana Bebrić.
– Ajme, nemojte, otelo se nama, taman da se ona bar malo nasmije usred svoje muke.

Ljudi odlaze
Na hodniku vojarne vojnik nosi momčića u naručju. Nije njegov, došao je malac s papučama Spidermena u vojarnu s obitelji, pa poželio malo prošetati, obići vojarnu. U dnu hodnika u sobi majka s dvoje predivne djece. Ona je Doris, a on je Borna. Žao nam što smo praznih ruku.
– Ma dobili smo svašta, imamo svega, brinu se za nas i večeras se moramo naspavati, kazuje nam mama Ljudmila Lovrenčić.
I oni su došli u srijedu u vojarnu, i oni su proveli noći u automobilu. A onda je zahladilo, krenula kiša, a djeca su u strahu jer stalno se trese.
– Bio je jaki potres, kaže Doris.
– I srušio nam kuću, dodaje Borna.
– I dimnjak. Ja se nisam prepala, na to će Doris.
Bili su njih dvoje jako hrabri, kaže im majka. Doris se brine za djeda i baku, u njih je bilo gore, kazuje. A mama Ljudmila, inače učiteljica, ima snage i za nasmijati se. I to je lijepo.
– Jučer je stvarno bio šok, neki nadnaravni osjećaj. Ljudi odlaze jer stalno trese. Ali, vratit će se. A kad se smiri, radit ćemo ponovo što treba, govori nam.
Doris međutim sve vraća na – djeda i baku!
– Pukla im je ploča i dimnjak, ali su bili mirni. A kod nas je bio još manji potres, objašnjava nam.
Blago djedu i blago baki. Ovi će klinci učinit da jednog dana sve bude bolje, mora to jednostvano tako biti.