Kolumne

Moždani udar


Ante Mihić

Dragi mali puliću, tek nekoliko sunčanih dana i nekoliko zvjezdanih noći uživao si u ljepotama svijeta i svemira, u zagrljaju svoje majke, u budućnosti koja te je čekala u društvu tvojih magaraca i

Kad umre čovjek, umro je dio nas. Kad umre dobar čovjek, umro je dio dobrote ovoga svijeta.

Umro je glumac kojega je volio Martin Scorsese, Ray Liotta«, kaže mi jutros u knjižnici, provirivši na vrata, Antonija iz knjižnice u školi. »Bijaše mlad«, doda Antonija. Mlad?

Brate nadbiskupe Želimire, uvijek, kada bismo se susreli, tako bih Vas oslovljavao.

Ne idem iz Zagreba dok ne posjetim mjesta na kojima se je snimao film, umjetničko remek djelo, velikoga Kreše Golika, »Tko pjeva zlo ne misli«.

Jutros, dok sam šetao Salima, ususret mi idu dvojica. Jedan govori drugome: »Baš me briga.

Do javnog slavlja rođendana nadbiskupa Želimira u katedrali svete Stošije u Zadru, posljednja javna proslava rođendana dogodila se na izmaku osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na Forumu, rođend

Kako je dirljivo, plemenito, ljudski živjeti u Salima u noći koja se iz četvrtka prelijeva u petak. U crkvi svete Marije izložen je Presveti Oltarski Sakrament, Isus Krist, Kruh Života.

Bože, Stvoritelju i Svedržitelju, molim te, svrni svoj pogled na staroga Ukrajinca u selu u blizini Lviva. Sam je u svojoj potleušici.

Čin prvi: Smrt se događa. Nije mogao vjerovati. Zalegao je u krevet umorne duše.

Jedanput godišnje, 27. siječnja, dolazim u Škabrnju. Obilježavamo sudjelovanje Otočkog bataljuna u akciji Maslenica.

Uživam jutrima lunjati Salima kad se mrkla noć prelijeva u naznake svijetla sve intenzivnijega, sve svjetlijega, u novi dan. Divnog li početka. Divne li spoznaje da se opet može početi.

I jutros, u Salima, u Bukovici, u Gornjoj Saskoj, u Provansi, u Val di sol u Dolomitima, u blizini Lavova u maloj crkvici, u Šumadiji, u Varešu, u Anadoliji, u Armeniji, u Beninu, u Rosariju, u El

Strah me je i pomoliti glavu iz kuće. Strah me je čovjeka. Strah mi se je uvukao u kosti: grcam, sve slabije dišem. Viču: Strah. Viču: Mi znamo. Viču: Naša je riječ istina. Viču: Oni lažu.

Stao je na oltar u Salima. Iz usta mu potekne rečenica: »U čovjeku postoji razum.

Inteligentna osoba, ako nije dobra, može postati dobra. Zločesto se može preoblikovati u dobro. Bolest se može pretočiti u zdravlje, depresija u veselje.

Biraj: znaš kako će te jedna misao odvesti u zlo, a s time u bolest i žalost, a druga će te misao odvesti u dobro, zdravlje i radost. Razvoj misli prepoznaje se na njenom početku.

Kad penis implodira, top eksplodira. Kad si u masi, ja se gasi. Ja me izgrađuje, ego me razara. Udario ga toljagom svoje istine i lubanju mu prepolovio na dva jednaka dijela.

Volim jutra. Jutrima sam više ja. O večeri sam šporkan grijesima dana.
Crkva nije vlasnik Boga. Crkva u Bogu može biti. Svaka osoba u Bogu može biti.

Mladić je odlučio uspjeti. Odlučio se dignuti iznad drugih. Ne preza od ničega. Drugi su tu kao stepenice po kojima se mladić diže sve do vrha.

Priča mi prijatelj Bruno kako je sa svojim studentima šetajući Cambridgeom gdje živi i radi, odjednom dok se okrenuo i tik iza njega u kolicima bio, jedan i jedini, Stephen Hawking.

»Vi ste prvi na kojega moj terijer, pas Hugo nije zalajao«, kaže mi ranim jutrom Zagrepčanin koji svake godine u kolovozu dolazi u Sali.

Claudio Magris u svojoj knjizi eseja ‘Al povijesti nije kraj’, u izdanju Frakture, u prijevodu Ljiljane Avirović, govori:

Živjeli u jednom lijepom gradu ginekolog i filozof.

Nerijetko se i u svećeničkim kuloarima čuje kako je sakrament krizme ili potvrde zapravo izlazak iz Crkve, rastanak s Crkvom do neke druge daleke prilike povratka.

Sebičan sam gad. 'Sebični gen' (Richard Dawkins) jako mi je izražen, lukavo zavučen u mojim dubinama do kojih rijetko prodirem, često ostajući bez kisika.

Čekam da izroni sunce iznad Pašmana, ranim jutrom u saljskoj osami.

Kad čujem kako netko priziva narod gledam gdje je Clint Eastwood, Usamljeni zaštitnik, jer nastat će rusvaj.

Fenomenalno je biti čovjek. Biti. Kao žena. Kao muškarac. Čovjek biti nadasve predstavlja izazov. Nisi odmah dogotovljen. Ja sam proces. Ono što bijah jučer, nisam danas.

»Ljuta sam na Crkvu«, tonom tuge i prijekora govori mi prijateljica na raskrižju u Zadru blizu Gradske knjižnice. Život na raskrižju, draga prijateljice. Dobra je ljutnja.

Stranice