O(p)stanak

Obavila sam i tu građansku dužnost – glasovala sam. Kao i obično, moji nisu pobijedili, jer moji na izborima nikad ne pobijede. A ne spadam u devedeset posto Hrvata koji uvijek glasuju protiv, a ne za. Uobičajeno je da oni koji izlaze na izbore glasaju za nekoga jer su protiv crvenih pa glas daju plavima, ili su protiv plavih pa glasaju za crvene. Po onome što su mene učili, a očito su me krivo učili, glasaš za program neke stranke, za ono što će poboljšati u naredne četiri godine, a ne protiv onih koji su na vlasti ili protiv onih koji će evidentno pobijediti.
Zato u Lijepoj našoj treba ukinuti programe političkih stranaka. I ostaviti samo nazive, pa da znaš: glasaš za ove jer si protiv krađe, glasaš za one jer su po tebi ovi još u komunizmu. Jer ionako nitko živ, a mrtvi valjda više ne glasuju, ne zna koji je program koje stranke. Kako će nas izvesti iz krize i slijepe uvesti u EU, to je manje važno. Bitno da je carica mrtva, živio car. Uostalom, trebalo bi ukinuti sve stranke, ostaviti dvije i lijevi nek’ se postroje lijevo i idu lijevom stranom ceste, a desni desno i nek’ idu desnom stranom.
Kakim ti se na demokraciju u kojoj neobrazovana i nepismena nije Nije Nega i to preko moje izborne jedinice uđe u Sabor. Pa će iz ove izborne Seka i Seke po mogućnosti sjediti u Saboru negdje blizu jedna druge. I u pauzama raspravljati o modi, plavoj pituri za kosu i ladnim trajnama, a i o tome zašto se šoping i verdura obavljaju baš u K lancu koji je u vlasništvu Brace. Ali ne znam samo kako da se nađu na istoj valnoj duljini jer jednu ne zanima moda, a drugu kuvižavanje. A smijali smo se Mandrilima i njihovu gradonačelniku, jer kod nas sve do sada doturi ili u najmanju ruku profešuri filozofije, sociologije, pedagogije i ostalih swiri onoj stvari znanosti.
No dobro, davno sam zaključila da je politika kod nas totalno nerasvijetljena disciplina i da se najbolje ne petljti u nju. Ili je doživjeti kao šalu, poput naših susjeda. Pa kaže Srbin kolegi u parlamentu: Slovenci izabrali Zorana, Hrvati izabrali Zorana, a mi našega ubili!!?
A moju babu više od toga za koga sam glasovala brine druga stvar. Moja prijateljica je rodila peto dijete. Četiri sina i napokon dite! E, tu je rekla da će stati. I svi imaju lijepa hrvatska imena: Tomislav, Branimir, Hrvoje, Borna. Ja sam joj predložila da nastavi niz i da ditetu da ime Tuga ili Buga, ali sam ostala neshvaćena. Pa će se mala zvati Katarina. Još da nam je Bandić gradonačelnik, kumovao bi i sigurno bi je nagovorio na još par komada. Jer jedino je u tome spas nas Hrvata. I to moju babu brine. Kako sam ja to od prije bila uvijek bolja i u osnovnoj i u srednjoj i na faksu, a na ovom polju me šije za ravno pet komada.
– Ajde bogati, baba, kad dođem k’o Dinamo na minus sedam, onda ću se zabrinuti. Pa mora i Ana bit u nečemu bolja od mene.
Ustvari, zajebano je to kad rodbinu naučiš da si u svemu prvi i najbolji. Pa onda tako jedan minoran podatak, kao što je taj da se lagano prešaltavaš iz kategorije mlada, obrazovana i poželjna u kategoriju stare cure – u trenutku postane najbitniji. I onda shvatiš da je odnija lipi đava sve. I škole i diplome i pamet i sve. Možeš onda glasat za koga god hoćeš, ali ako nisi rodio jednog malog u startu desetke tisuća eura zaduženog Hrvata kao da nisi napravio ništa. Skoro kao da se nisi ni rodio ili džabe ti što si se uopće rodio. A tko će ga hraniti i oblačiti to je sasvim nebitno. Preživjeli su i u Aušvicu, pa zašto ne bi u Hrvatskoj?! Bitno je da vrsta opstane, pa makar i u dužničkom ropstvu.
Mare([email protected])