Sjećanja jednog domoljuba

Ne tako davno  mjesto ribara, težaka i pomoraca a danas nadaleko  čuvena turistička oaza Zaton,  iznjedrilo je među svojim vrijednim i radišnim žiteljima još  jednu pučku pjesničku dušu.  Riječ je o Ivi Perošu umirovljeniku, rođenom u Zatonu, u kojem je odrastao i  živio do svojih mladenačkih  dana. Nakon završene industrijske škole u Zadru te dvogodišnjeg služenja onodobne  JRM, trinaestog rujna 1967.  godine poput svojih brojnih  sumještana traži put iz siromaštva. Nalazi ga odlaskom   preko granice u Italiju, u sabirni kamp, iz kojeg poslije  šest mjeseci boravka, morskim putem odlazi u daleku  obećanu zemlju Ameriku, u  grad New York.
Prve pjesme što ih je Peroš  napisao pri dolasku u Ameriku1968 godine, i u kojoj je  proboravio 30 godina, bile su  nostalgičnog karaktera, a nosile su naziv “Zov rodnog kraja” i “Pozdrav majci”. Knjigu  ozbiljne poezije o kojoj je  upravo riječ započeo je pisati  28. kolovoza 2009 godine. Za  to vrijeme napisao je ni manje  ni više nego 220 pjesama od  čega je njih 156 ukoričeno.  Određenu pomoć na izdanju  ovog iznimno vrijednog i  značajnog djela autoru od prvog dana bezrezervno pruža  njegov sumještanin Marijo  Peša. Knjiga u čije je izdanje  pjesnik Peroš uložio ni manje  ni više nego vlastitih 25 do 30  tisuća kuna i za koju je predgovor napisao član Društva  hrvatskih književnika Lujo  Medvidović, ovih će se dana  tiskati u 500 primjeraka u  jednoj od Osječkih tiskara.  Njezino javno predstavljanje  zakazano ja na autorov  rođendan, 29. travnja u zadarskoj Gradskoj knjižnici.
– Inspiracija za početak pisanja ove moje knjige rodila  se svom svojom puninom u  meni u mjesecu kolovozu prije dvije godine i to nakon što  sam se rastao sa svojim unukom Kristoforom i kćerkom  Marijom u splitskoj zračnoj  luci prilikom njihovog povratka u Ameriku. Pored početno  obrađene teme “Djed i unuk”  slijedile su i ostale koje govore o životu Zatona u prošlosti i sadašnjosti, o mojim roditeljima, mom vlastitom  životu, životu mojoj obitelji, o  mojim rođacima, neispunjenim mi željama, o mojim dobrim prijateljima i dobrim i  poštenim ljudima, razočaranju u loše ljude, o njihovim  pohlepama, pokvarenostima i  tako redom. Budući da, od  kad pamtim sebe, volim i ljubim svoju domovinu Hrvatsku  i njezine dobre ljude, na primjeren sam način u svojim pjesmama opjevao Domovinski  rat, patnju i bol hrvatskog  ratnika, posebno našeg generala i junaka Ante Gotovine. Njemu sam osobno napisao pjesmu te sam mu je za  prošlogodišnjeg blagdana Uskrsa poslao u Haag. Nisam  zaboravio ni Sinišu Glavaševića, čiji smo junački glas  iz nepokorenog Vukovara sa  oduševljenjem naveliko  slušali i mi u Americi, kao i  sve one naše ratnike koji su  izvršili suicid dignuvši ruku na  sebe u godinama nakon Domovinskog rata, a do čega  nikako nije smjelo doći, kaže  nam autor i pjesnik Ive Peroš.
Na kraju našeg razgovora  Peroša smo zamolili da nam  usporedi život u Hrvatskoj sa  onim u Americi.
– Hrvatska je moja domovina i ništa se s njom ne može  usporediti. Za bogatstvom nikada nisam žudio, ja sam bio  uvijek i ostao malen čovjek.  No, Amerika je predivna, prekrasna i dakako bogata zemlja. Spasila je uz ostalo nebrojene milijune i milijune  patnika koji su u nju bježali  ispod čelične zavjese bivšeg  zloglasnog komunističkog sistema. Otvorila je putove kako  visoko školovanim kadrovima  tako i nepismenim, neškolovanim i neukim ljudima.  Dala im je mogućnost da stvore život sebi i svojim potomcima i na tome joj trebaju  biti svi zahvalni, kaže Peroš te  dodaje:
– Nikada u Ameriku nije  došla nacija i cjenjeniji radnici  nego što smo mi Hrvati. Naši  se ljudi tamo fantastično  uklope u sve pore života. Nevjerojatno je kako smo brzi na  savladavanju jezika, brzo se  snalazimo, a i dovoljno smo  agresivni. Sve su to odlike  potrebne za jedan lijep i ugodan život, ali život koji ne zna  što je nerad, ljenčarenja,  krađe i pronevjere. Hvala  Americi na svemu što nam je  pružila, ali nama je ipak najljepše u Zatonu, reći će na  kraju zadovoljno bračni par  Mary Anne i Ive Peroš.